VINKA DREZGA

PREDSJEDNICA: Retorika osmijehom: Kolinda od Pantovčaka

Vedrina i ljubaznost osiguravaju Kolindi omiljenost kod dobroga dijela populacije. Napadna nekonflikntost, međutim, s vremenom može postati podjednako odbojna kao i verbalna agresija.

Piše: Vinka Drezga

Dama, djevojčica i konj—tri su karte na koje je zaigrala naša Kolinda od Pantovčaka. I pobijedila. Uspela se na tron i probila stakleni strop. Karte i vještina njihova kombiniranja hvale su vrijedni. Rezultirali su činjenicom da Hrvatska danas za šefa države  ima ženu.   


Spomenuta formula koja se sastoji od ponašanja damskog, izgleda mladice i rada mjerljivoga konjskim snagama ima veliki potencijal; njome se može (ali i ne mora) osigurati put do uspjeha suvremene hrvatske žene. Kolinda Grabar-Kitarović je stoga osobno progovorila o moćnoj  damsko-konjskoj formuli i to usred Rima, štoviše, u samom srcu zapadnoga, kršćanskoga kulturnoga kruga.  

 

Nesklonost konfliktu karakterna  je crta koja se može pokazati ključnom osobito u nekim zapaljivim društvenim situacijama, kakvih u našoj tranzicijskoj zemlji ne manjka. S mirnom i staloženom osobom na čelu radnoga kolektiva lakše je ostvariti postavljene zadaće; miroljubiva osoba uz to će pridonijeti i  dobrom općem duhu u zajednici,  i potaknuti radni elan.


Ona njeguje retoriku široka osmijeha. Oku je ugodna.  Lijepo zbori. I nadasve je koncilijantna.  I u tome podsjeća pomalo na svojega prethodnika Ivu Josipovića. Neumorno  izbjegavanje konflikata Ivo je platio  detroniziranjem s najzahvalnije funkcije u državnoj vlasti. Kolinda mora pripaziti da ne otkliže u sličnu zamku.  Josipović-predsjednik bio je buddhistički miran, uvijek spreman da transcendentalnu meditaciju pretpostavi verbalnomu nadmetanju. Radije je birao gasiti vatre  nego li ih rasplamsavati; metaforički je tapšao  sugovonika po ramenu, redovito topao prema starima, a vedar prema mladima, u pravilu umjeren prema neistomišljenicima, osim kad ga se izravno izazove na megdan, kako je to svojedobno izveo Milorad Pupovac.  Ivo nam se Josipović užasavao povišenoga tona, sukobe i prijeporne teme nije psihofizički podnosio. Stoga se iskreno zauzeo za donošenje, iz njegove perspektive,  nimalo proturječnoga zakona o neizručivanju domaćih nam udbaša drugim zemljama, poznatijega kao lex Perković, koji je na kraju ipak neslavno odbačen.


Ukratko, treći je hrvatski predsjednik u sebi bio utjelovio retoričkoga „vuka i ovce“. Rukovodeći se narodnom poslovicom, na kraju predsjedničkoga dana  njemu je najvažnije  bilo da su mu istodobno sve ovce u toru ( na broju), a  vukovi oko Pantovčaka  da su barem prividno siti. I Kolinda Grabar-Kitarović izrijekom je, uostalom, još  za predizborne kampanje izjavila da je „osoba koja izbjegava konflikte“.  I ta je osobina za svaku pohvalu,  korisna kako za nju tako i za one koji s njom surađuju. Ne želi ego staviti ispred viših, općih stvari. Važnije joj je funkcioniranje i suradnja svih grana vlasti od ego-tripa, otprilike je kazala nedavno osvrnuvši se na tvrdoglavost premijera  Zorana Milanovića. 

 

Nesklonost konfliktu karakterna  je crta koja se može pokazati ključnom osobito u nekim zapaljivim društvenim situacijama, kakvih u našoj tranzicijskoj zemlji ne manjka. S mirnom i staloženom osobom na čelu radnoga kolektiva lakše je ostvariti postavljene zadaće; miroljubiva osoba uz to će pridonijeti i  dobrom općem duhu u zajednici,  i potaknuti radni elan.   

 

Činjenica da je prva žena na čelu države ne olakšava joj poziciju. To što je atraktivna i plavokosa predstavlja dodatno streljivo u rukama onih koji su skloni  smišljanju   potcjenjivačkih primjedbi po obrascu „plave i potupave barbike“. Ona se zasigurno naslušala takovih maštovitih difamacija pa se na njih više ni ne osvrće. Da je zarana naučila plesati s predatorima proizlazi iz njezine  lirske biografije  o poljima, lavandi, zmijama ljuticama i inim otrovnicama.   

 

Uporno izbjegavanje sukoba ostavlja kod promatrača dojam  da izabrani dužnosnik bježi od preuzetih obveza. U opisu njegova  posla nije samo da zagladi  konflikte i smiruje strasti, nego da rješava, odnosno potiče rješavanje društvenih problema,  ma koliko to bolno i nepopularno bilo. 


 Uz prirođenu nesklonost sukobima čini se da je Kolinda nam Grabar-Kitarović  izoštrila  vještinu pogađanja bila publike: što i kako određenoj publici valja priopćiti  u datom trenutku. Zbog te pažljivosti, strpljenja i pipkavosti ne čudi da je popularna u javnosti, štoviše najpopularnija među političarima. Otprilike kao i njezin prethodnik. Pritom ne treba smetnuti s uma da  popularnost valja zahvaliti i samoj poziciji šefa države, koja je pozicija primarno reprezentativnoga karaktera, a bez opipljivoga utjecaja na svakodnevicu.  


Još ranije je  Stipe Mesić razvio  politički instinkt i dar da pogodi ono što publika hoće čuti.  Ali je svoju vještinu narodskoga, nerijetko kafanskoga  komuniciranja prekoristio   te je komentirao sve—od travnjaka na Dinamovom stadionu  do nuklearnoga arsenala Indije i Pakistana. Unatoč tomu, ili pak upravo stoga bio je dugo popularan  u javnosti.
Vedrina i ljubaznost osiguravaju Kolindi omiljenost kod dobroga dijela populacije.  Napadna nekonflikntost, međutim, s vremenom  može postati podjednako odbojna kao i verbalna agresija. Uporno izbjegavanje sukoba ostavlja kod promatrača dojam  da izabrani dužnosnik bježi od preuzetih obveza. U opisu njegova  posla nije samo da zagladi  konflikte i smiruje strasti, nego da rješava, odnosno potiče rješavanje društvenih problema,  ma koliko to bolno i nepopularno bilo.


Nekonfliktne i dosadne dužnosnike  mogu si priuštiti dosadne, tj. zemlje zrele demokracije, u kojima se sustav održava bez velikih oscilacija, u kojima je standard života visok toliko da radni sati rijetko zahtijevaju  nagle poteze, visoke tonove, ili  udarnički tempo. Hrvatska, međutim, ima mnoge svakodnevne, egzistencijane probleme, nesigurna u svoju putanju ka punoj demokraciji, s naslijeđenim zazorom od slobode,  usađenim strahom pojedinca da će zbog izgovorene riječi biti sankcioniran. Hrvatska  zaslužuje dužnosnike, šefove države, Vlade i parlamenta koji će je  u punom smislu riječi prevesti  iz totalitarnoga mentaliteta u krug zemalja koje cijene temeljne slobode—mišljenja, govora i okupljanja.


 Zemlja koja si je sama osigurala svoju državnu samobitnost zaslužuje političke lidere, i pokojega državnika koji je punokrvan, vitalan, koji  misli i promišlja, koji se ne boji svoje sjene, koji govori sadržajno. Današnja Hrvatska—članica ključnih zapadnih asocijacija--  zaslužuje lidere koji se ne koriste šupljim sintagmama, nego živim riječima,  punima šuga, sočnima, koje se po „plodovima prepoznaju“.    


Tvrdoglava nesklonost zdravoj, otvorenoj javnoj  raspravi, i josipovićevski pokušaji da se nikome ne zamjeri,  odbijaju intelektualno zahtjevniji dio javnosti.  Funkcija državnoga čelnika podrazumijeva balansiranje između svih društvenih faktora, manjina i većina,  sjevera i juga, istoka i zapada, ekologije i teške industrije. Nemoguće je, međutim,  svima ugoditi. To razuman promatrač i ne očekuje od političara. Ono što očekuje jest da je vjerodostojan, da ne prodaje prazne fraze.   


Šefici države valja odati priznanje zbog toga što hoće pridodati kvalitetu svojemu mandatu. Za jednoga od svojih najranijih nastupa istaknula je da želi  raditi „na sklapanju novoga društvenoga ugovora“ u našoj maloj zajednici. Za tu se izjavu inspirirala određenim štivom iz političke filozofije. Nije elaborirala kako i što bi novi ugovor trebao sadržavati, ali u  društvu u kojemu javni politički prostor vrvi prostotama i sirovim doskočicama, najava „novoga društvenoga ugovora“ značajan je pomak. Inspiriran je, po svemu sudeći, nastupima političara američke tradicije, koji rado kombiniraju kratke, lako pamtljive formule tipa „Da, mi možemo!“ s filozofijskim utemeljenjima, najčešće u konceptu meritokracije i općega dobra od Platona nadalje.  Kolinda ima potencijal. Grabar ima formulu.  Kitarović mora samo nastaviti kombinirati varijable.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

VINKA DREZGA, politika, kolinda, predsjednica