Komentari

KOMENTAR: Politički sustav kao garancija neuspješne države

Političke stranke kao dominantni politički akteri uopće ne mogu stvoriti uvjete za izlazak iz krize, već su i sami generatori društvene krize.

Piše: Darko Marinac

Kakvoća političkog sustava izuzetno je bitna kada se neko društvo ili država nađu u krizi, bilo da se radi o prijetnji ratom, prirodnoj ili tehnološkoj ugrozi ili pak gospodarskoj ili društvenoj krizi ili bilo kakvoj nepogodi. Optimalan politički sustav stvara ili bolje oblikuje političke aktere i njihovo djelovanje te se stvara instrumentarij i garancija za nadilaženje svake krize.

 

Dugo se već traži izlaz iz gospodarske krize, a do njega nikako. Neki sramežljivi pokazatelji na nivou statističke pogreške služe za politički frizeraj vladajućih. Tako jedan dio političke elite, a i dobar dio stručnjaka zaziva svakojake reforme. Samom pojmu reforma daje se uvijek pozitivno značenje, kao da taj pojam ne znači samo puku promjenu forme neke institucije ili instrumenta društvenog tj. javnog djelovanja.

 

Ovo ne znači da hrvatsko društvo i gospodarstvo kao jednu od esencijalnih djelatnosti ne treba reforme, no nemamo aktera, točnije političkih aktera koji bi ih mogli provesti. Političar ili stranke koji kane provesti reforme ili čak bolne rezove, moraju biti opremljeni za vodstvo, jednostavno moraju posjedovati  kredibilitet  i povjerenje, a njega se ima ili nema.

 

Jer je prejednostavno tumačenje demokracije kada se kaže, evo dobili smo izbore, a time i povjerenje i sada možemo što hoćemo, jer demokraciju na životu održava svojevrsna kemija društvenog ili narodnog pristanka. A u našim političkim strankama nitko uopće ni ne brine o tkanju takvog pristanka. Čak i gore, naše političke stranke tj. politički akteri uopće nisu formirani niti imaju ambicije, za praćenje narodnog pristanka i mnijenja uopće. 

 

Tome je tako što na našem stupnju razvoja, društvenog i političkog života, političke stranke kao dominantni politički akteri uopće ne mogu stvoriti uvjete za izlazak iz krize, već su i sami generatori društvene krize. To pokazuju mnoga politička događanja. Naše političke stranke imaju ozbiljnih problema s političkim marketingom, a o odnosima s javnošću da i ne govorimo.

 

Zašto naši politički akteri i naše političke stranke ne vide što i njihov narod tj. što im njihovi birači poručuju. Evo tako sada u jednom razdoblju postdemokracije imamo pojavu otežane legislativacije tj. protoka narodne volje u parlamente. Evo, naša politička elita svim se silama trudi otežavati izlazak građa na referendume, kako brojem potpisa tako i načinom prikupljanja potpisa, pa se sada predlaže prikupljanje potpisa za referendum izričito u prostorima državne uprave i samouprave, što baš u svijetu nije običaj.

 

Zašto naši politički akteri i naše političke stranke ne vide što i njihov narod tj. što im njihovi birači poručuju. Evo tako sada u jednom razdoblju postdemokracije imamo pojavu otežane legislativacije tj. protoka narodne volje u parlamente. Evo, naša politička elita svim se silama trudi otežavati izlazak građa na referendume, kako brojem potpisa tako i načinom prikupljanja potpisa, pa se sada predlaže prikupljanje potpisa za referendum izričito u prostorima državne uprave i samouprave, što baš u svijetu nije običaj.

To je treba reći, ozbiljno sputavanje referenduma kao oblika direktne demokracije, što je samo po sebi protiv demokracije u svojoj punini. Jer su referendum i narodna inicijativa kao oblici direktne demokracije osigurači parlamentarne demokracije i osigurači demokracije općenito. Drugi je problem što naši politički akteri i naše političke stranke nemaju naviku i instrumente za praćenje i čitanje glasa javnosti, a naši političari nemaju potrebu umivati se svakodnevno u javnom mnijenju, biti svakodnevno s ljudima.

 

Naši politički akteri tj. političke stranke imaju ozbiljne probleme s odnosima s javnošću ili kako kvazi struka govori piarom. Glasnogovornici naših političkih stranaka verbalno se i neverbalno ponašaju kao čuvari od javnosti,  pa sad i za njih imamo novu skraćenicu PG Public Guard pa ti PG-ovci mrklije gledaju novinare i okolicu istaknutih političara od tjelohranitelja, uskoro će valjda početi birati i sva snažnije glasnogovornike.

 

Zašto ne, pa još do nedavno su i naši medijski stručnjaci, a neki još i sad, prelazak novinara u djelatnosti odnosa s javnostima, smatraju kao prelazak u drugi tabor. Tako bi se trebala usustavit i proklamirati nova profesija, čuvari od javnosti.

 

Netko jasno i glasno mora reći da je jednosmjerna komunikacija samo propaganda, kako god je zvali, a ona je na jedan način nepoštena ako se čini javnim novcem. E sad i politička stabilnost ugrožena je (ne)sposobnošću naših političkih aktera za prilagodbu. Ovo se može argumentirati činjenicom što naši politički akteri ne prakticiraju simetrični oblik odnosa s javnošću, već samo jednostrano govore i upućuju nekakova priopćenja što je jednosmjerna komunikacija ili kao što je već rečeno propaganda.

 

Dvosmjerna komunikacija što je preduvjet za dvosmjerne simetrične odnose s javnošću ili javnostima,  se sastoji ugrubo, iz prikupljanja informacija iz okoline, procesuiranja, zatim osmišljavanja komunikacije, te mijenjanje ponašanja shodno komunikaciji, jer najbolja je komunikacija koju prati i akcija. Takvi dvosmjerno-simetrični odnosi s javnošću garantiraju kako će neka organizacija tako bolje pregovarati s javnošću, rješavati sukobe  i prepoznati događanja u svojoj okolini i kao takva lakše se prilagoditi promjenama.

 

Ovaj model odnosa s javnošću ili javnostima karakterizira intenzivnu komunikaciju sa okolinom i sa mogućnošću promjene ponašanja tj. djelovanja organizacije tj. političkih aktera, što sve u zbroju predstavlja mogućnost prilagodbe i promjene u tijeku. Nasuprot tome imamo propagandu tj. jednosmjernu komunikaciju sa težnjom jednoumlju   i nemogućnost prilagodbe,  sa stanjima preokreta iliti revolucionarnih promjena, što predstavlja društvene potrese koji su prepreka miru i razvoju.
Iz navedenih razloga naše političke stranke predstavljaju stalnu opasnost po društveni i gospodarski razvitak Hrvatske. I to zato što vođe stranaka žele imati apsolutnu vlast u strankama i na vodeća mjesta u stranci, ali i na javne funkcije postavljaju izuzetno sebi odane osobe, a to je sve više u suprotnosti s onim što birači i u konačnici građani žele i tako sve više dolazi do procjepa, frustracija  i otvorenog nezadovoljstva.

 

Kako bi se rečeno prevladalo stranke bi svojim biračima, simpatizerima, a i građanima mogle nuditi mogućnost izbora ljudi iz svojih redova u sve većem obimu otvorenijih lista na izborima. Na koncu ovdje bi građani političkim strankama dali besplatno i svojevrsnu savjetodavnu uslugu koja bi političkim strankama trebala biti od koristi.

 

Ali radi se suprotno! I to zato što im to nije od koristi, a takav klijentelističko, poslušnički mentalitet prevladava u našim političkim strankama. Ispada kako je zakonodavac predvidio konkretniju kontrolu unutrašnjeg  demokratskog života u udrugama civilnog društva nego u političkim strankama. Zašto naši političari pošto ih se počinje kazneno procesuirati daju ostavke u strankama, a javne položaje ne napuštaju.  Iz jednostavnog razloga da svojim strankama što manje politički štete, a na pozicijama ostaju da svojim građanima što više štete, na korist raznih interesa i skupina. To je postao obrazac političkog ponašanja!

 

Otvoreniji unutar stranački izborni proces, zajedno sa otvorenijim izbornim listama omogućit će sinergijski i da što sposobniji, predaniji i pošteniji ljudi upravljaju našim društvom, što će opet umnožiti participaciju građana u političkom životu i povjerenje u politiku i vlast općenito.  I onda nema zime, nema krize.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

stranke, darko marinac, hrvatska, kriza