VINKA DREZGA

ANALIZA VINKE DREZGE: Milanović kao Sanader — od nacionalne nesvijesti do ultra-patriotizma

Retorički zaokret - tri godine hibernacije, pa tri mjeseca kampanje.

Piše: Vinka Drezga

Retorička agresija potresa Hrvatsku već  mjesecima: izjava na izjavu, komentar na komentar, taktikom verbalnoga udara i protuudara. Politička  se retorika producira po modelu fatalizma: ili mi ili oni. Milanović je nositelj snažnoga retoričkoga zaokreta: nakon godina nacionalne nesvijesti obratio se u  ultra-patriota. Političari bježe od ekonomije jer se ona sastoji od  brojki, postotaka, grafikana, a iz toga je teško isplesti kreativnu retoričku priču.    

Retorička agresija potresa Hrvatsku već  mjesecima: izjava na izjavu, komentar na komentar,  i to taktikom verbalnoga udara i protuudara.  Migranti, nama potpuni stranci, neplanirano su se uvukli u naša predizborna politička nadmetanja; kad su se već našli na našem terenu, u prolazu iz smjera istoka prema zapadu, onda su našim glavnim političkim likovima poslužili  za uvježbavanje retoričkoga napada i uzvrata-- „hit and  hit back“.
 
Izuzme li se agresivnost, retoričku aktivnost političara, prije svega onih  na vlasti, valja svakako pohvaliti. Ta vrsta glagoljivosti predstavlja novost i svjedoči o proaktivnom stavu i zauzimanju za svoju, a onda vjerojatno i našu, budućnost. Nagli zaokret od stanja opće, trogodišnje   hibernacije u stanje  hiperaktivnosti valja zahvaliti pravilno uočenoj činjenici da se do kraja godine moraju održati parlamentarni izbori .   
 
Koncept fatalizma—ili mi ili oni
 
Iz  doba retoričke letargije pamtimo kratku, ali  upečatljivu poruku-- „ili mi ili  oni“.  Promovirao ju je  sam šef Vlade Zoran Milanović, a formula mu počiva na protuteži naizgled nespojivih termina.  U formulu se mogu umetnuti i posvojne zamjenice-- ili naši ili vaši, ili moji ili tvoji—i ne bi se promijenio njezin smisao; a smisao se sastoji u imperativnom nametanju izbora  između dviju krajnosti. Takve su formule upravo odraz naše kulture koja počiva na podjeli prijatelj--neprijatelj, odnosno na racionalizaciji da  onaj tko nije s nama, taj je protiv  nas.

 

Milanović je nositelj snažnoga retoričkoga zaokreta: nakon godina nacionalne nesvijesti obratio se u  ultra-patriota. Političari bježe od ekonomije jer se ona sastoji od  brojki, postotaka, grafikana, a iz toga je teško isplesti kreativnu retoričku priču.   

Pritom smo „mi“ i „naši“ na strani dobra, a  „oni“ i „njihovi“  na strani zla, odnosno „mi“ utjelovljujemo svjetlo, a „oni“ su oličenje tame. Formula koja složenost zbilje svodi na izbor između dviju opcija „ili-ili“ proizlazi iz percepcije svijeta koja  počiva na isključivosti: onoga  drugoga i drukčijega  se najprije obilježava,  ocrrnjuje, prokazuje, a po potrebi i  potpuno  demonizira. Koncepcija isključivosti je redukcionistička i podudarna je s gledištem koje svaku životnu situaciju svodi na  formulu „biti ili ne biti“. Pitanju organizacije života u zajednici  pristupa se, dakle,  na način koji  nije dinamičan, nego statičan, predoodređen, odnosno fatalistički.

Iz toga  koncepcijskoga okvira i legitimni se politički suparnik  promatra kao protivnik, kao neprijatelj  kojega se onda gleda  uglavnom jednosmjerno, preko nišana.  

Izgradnja političke retorike na  fatalistički utemeljenoj  slici svijeta legitiman je predizborni alat, ali nepotreban u Hrvatskoj u trećem tisućljeću. Takav je model  retorike razumljiv i opravdan u vremenima koja su doista  opterećena pitanjem nacionalnoga opstanka, kao što su to bile devedesete godine dvadesetoga stoljeća. Tada je, naime, Hrvatska pokrenula proces odvajanja od multinacionalne SFR Jugoslavije. Taj je proces uključivao i ratne aktivnosti, a zatim i mirovne pregovore o  teritorijalnoj  cjelovitosti države, tj. o mirnoj reintegraciji  krajnjega istoka zemlje—hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni poredak države. Za takvom se retorikom podjela  moglo posezati i kasnije, u doba formalnoga integriranja Hrvatske u zapadni kulturni krug. Taj je kulturni krug danas utjelovljen u  Europskoj uniji i NATO-u. Budući da je  Hrvatska apsolvirala i te  zadaće,  prestaje prava potreba da se izbor između  dobra i zla postavlja u središte društvenoga dijaloga.

Tri godine letargije, pa tri mjeseca kampanje

Takav društveni koncept  u javnom diskursu forsira pesimizam, spušta ionako nisko raspoloženje, dodatno  straši građane,  i uvlači tjeskobu u tkivo društva.  Njime se istodobno producira strah, ali i odražava strah od slobode koji je usječen u kolektivnu memoriju, uslijed desetljeća totalitarnoga sustava u bivšem istočnom bloku.

Uvidjevši da produciranje straha samo  produbljuje negativnu klimu u društvu, politički su čelnici odlučili ponuditi i tračak nade. Nakon tri godine pasivnosti  uslijedila su tri mjeseca predizborne kampanje: Iza svakog ugla, iz svakoga ekrana, s portala,  tiskovine, tableta ili pametnoga brzoglasa dočekuju nas radosne vijesti o tome kako se Hrvatska uspinje, polako, ali sigurno, i nezaustavljivo ide naprijed.  

Gotovo svakodnevno nas instituti  i zavodi  financ-ekonomskog porijekla  bombardiraju pokazateljima o boljem životu: ukupni ekonomski proizvod jača, izvoz raste, industrijska proizvodnja je uhvatila zamah, turizam je na vrhuncu, administracija je sve učinkovitija. Ukratko, ekonomija nam se oporavlja,  a s njom i opće raspoloženje. Nema sumnje da su upravo optimizam  i ohrabrujuća poruka  potrebne građanima da im u ova jesensko-zimska jutra ugriju srca i potaknu maštu. Jesu li podaci koji se puštaju u javnost pomalo frizirani, jesu li prenapregnuti da daju dojam oporavka i početka ekonomskoga rasta, drugo je pitanje.

Amerikanizacija

Istodobno kod premijera Milanovića uočava se  nagli   retorički zaokret-- od diskursa koji je ispražnjen od  nacionalnih boja prema govoru koji je dominantno patriotiski. Taj  je retorički obrat  zasigurno potaknut savjetima sa strane, a po modusu podsjeća na Ivu Sanadera. Po uzoru na Machiavellija— cilj opravdava svako sredstvo—Sanader je svojedobno činio sve da o(p)stane na vlasti: dijelio božićnice, rodiljne naknade, otvarao bolnice, najavljivao ekonomski zamah...

Milanovićeva transformacija  prema snažno nacionalno obojenom diskursu  počiva na racionalizaciji da je upravo to ono što ljudi traže: Domoljublje i  nacionalne  zastave uoči izbora, prišapnuo mu je savjetnik,  mogu mu samo koristiti. Pritom se uvijek može izvući na „amerikanski argument“.  Busanje u prsa hrvatska, privrženost domovini i snažna želja da nam ova zemljopisna točka na istočnoj strani Jadrana  cvjeta i raste po obrascu američkoga sna legitiman je, štoviše, poželjan  cilj  svakoga hrvatskoga  građanina, pa i političara. Kad  se vijorenje hrvatskim zastavama, pozivanje na dom i tradiciju,  prisezanje na rad za dobrobit budućih generacija  interpretira na način na koji to čini jedna od najrazvijenih svjetskih nacija, onda i hrvatski patriotizam  kod nekih nacionalno nesvjesnih političara zadobiva potpuno prihvatljiv oblik.

Ako ovdašnji  političari tomu pridodaju i kakvo-takvo održivo rješenje ekonomske križaljke, eto formule za uspješan ulaz na izbore u studenome 2015. godine. Pobjedu će na izborima odnijeti ona politička opcija za koju se pokaže da je najpozornije osluškivala ono što su građani proteklih desetak mjeseci uporno govorili na javnim forumima, u radijskim  ili tv-emisijama: Ostavite se besplodnih  o ustašama, partizanima, četnicima, Tintiliniću, Domaćima, Buddhi, Klingoncima, Darthu Vaderu ili  Jedijima,  i riješite nam materijalnu bazu društva!

Svaki punokrvni političar u nas, međutim,  bježi glavom bez obzira od ekonomske priče—prije ili poslije izbora. Osim ako nije prisiljen baviti se njome. Ekonomija se, naime, sastoji od brojki, postotaka, grafikona, tabela, prognoza...Ti su pokazatelji prilično egzaktni i oko njih se ne da isplesti kreativna politička  priča niti izgraditi grad na stijeni, ako čvrste stijene u podnožju nema.  Ako se Hrvatska hoće vratiti  u budućnost valja se promovirati retorika, koja izvire iz jačanja materijalnih temelja zajednice. U prve redove valja puštati političke likove koji su učeni i razumiju i imaju snage primijeniti  jednostavnu formulu iz svakoga ovdašnjega kućanstva: materijalna je  baza  pretpostavka intelektualne, i svake druge nadgradnje.   

Nakon izbora osobito prostor valja otvarati pojedincima—s obiju strana političkoga spektra-- koji se u to ponešto više razumiju od ostalih pripadnika političke kaste.  Boris Lalovac i Goran Marić, primjerice, svaki na svoj način o tome pišu, govore i na tome rade. Ako se priča o reviziji  kredita u švicarskim francima  do kraja provede, ići će na ruku, i olakšati život većem broju građana. A upravo opća dobrobit, tj. veće dobro za što veći broj pojedinaca  jest danas teren za provjeru svrhovitosti svake  političke platforme.   

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kampanja, izbori, zoran milanović, vinka drezga