MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Kulturnjačka šetnja od Barlacha i Kollwitz do Šuvara i Sanadera

Hrvatska bi bila sretna kada bi se našao neki političar koji bi bio spoj Šuvara i Sanadera.

Piše: Mislav Miholek

Bio sam na sjajnoj izložbi "Ernst Barlach i Käthe Kollwitz: Izvan granica postojanja" u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Svaki put kada uđem u bilo koji hrvatski muzej ili hrvatsku galeriju moram se sjetiti hrvatskih političara Stipe Šuvara i Ive Sanadera. Prvi je gradio muzeje, drugi je skupljao slike. Premalo se piše o kulturi zadnje vrijeme.
    
Kada dođete u inozemstvu u neki muzej i kažete da ste novinar, izvadite nekakvu press- kartu ili nešto slično, pogledaju vas, nasmiju se, zahvale vam se da ste odabrali njihovu ustanovu i pitaju vas zanima li vas stručno vodstvo. Naravno, ne platite ulaz. Kada u Zagrebu probate tako nešto izvesti, smiju vam se u facu. Barem su se meni smijali više puta. Pa više tako nešto ne probavam. Zapravo, postupak da tako nešto dobijete traje dugo, gnjavite urednika, a zagrebački muzeji i galerije mrze medije. Mrze i svoje posjetitelje. Naime, karta za Modernu galeriju košta astronomskih 40 kuna. To je jedan dobar obrok. Moderna galerija se nalazi u nacionaliziranom Radićevom domu, da ironija bude veća. Za prosječnog hrvatskog čovjeka 40 kuna je čista pljačka.
    
Činjenica je da nije nikoga bilo na izložbi, osim grupe kustosa i novinara iz Novoga Sada i Beograda. Koji su pretpostavljam ušli besplatno. Barem kustosi. Sablasno prazno, a odlična izložba. Ernst Barlach i Käthe Kollwitz su bili socijalno ustrojeni njemački umjetnici koji su portretirali najslabije slojeve. Kršćanski background također im nije pomogao, pa kad su došli nacisti na vlast, njih dvoje su jednostavno bili zabranjeni i izbačeni iz javnog života. Naime, nacistima se nije svidjelo portretiranje stvarnog života, pogotovo njemačke bijede. Zahvaljujući pljačkaškoj politici Moderne galerije, malo će ljudi imati priliku vidjeti ovu genijalnu izložbu. Pazite, to nije privatna galerija, već se nalazi na državnom i gradskom proračunu. Da je to privatna ustanova, mogu naplaćivati i 400 kn. Ali kako su državni, ima ih biti sram.
    
Zašto spominjem Stipu Šuvara? Fun club Stipe Šuvara u hrvatskom medijskom prostoru se sastoji od dva slova. Prvo slovo je hrvatski pisac Pero Kvesić koji ga bezgranično obožava i štuje, dok drugo slovo sam ja. Ja sam puno kritičniji spram Šuvara. Doduše, iza Šuvara u javnom sjećanju je ostala propala reforma školstva i zloglasna tzv. Bijela knjiga. Ali, ostala su i dva jaka muzeja (Mimara, Klovićevi dvori), jedna premještena srednja škola (1. gimnazija) te nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Za sad, nijedan drugi političar nije toliko napravio za kulturu i školstvo u Zagrebu. Šuvar je posjedovao neko čudno poštenje, primjerice zaposlio je Dražena Budišu u NSK, kada je Budiša bio socijalna parija. Ivo Lučić u svoj knjizi "Uzroci rata" (Zagreb, 2013.) često citira predavanje održano na Tribini omladine u Sarajevu 3. svibnja 1989. godine, u kojem Stipe Šuvar bolno iskreno opisuje kaos koji je zadesio Jugoslaviju. Šuvar je daleko od perfektnog političara i ideološki smo na suprotnim stranama, ali dajte mi ministra kulture koji će toliko graditi! Do tada, ima moje veliko poštovanje.
    
Nije teško za pogoditi zašto se u muzeju ili galeriji prisjetim Ive Sanadera. Kada su ga uhitili, te našli njegovu zbirku slika, jedan moj prijatelj je bolno zavapio da je trebao biti dealer slikama. Umjetnički zanos koji je nosio bivšeg premijera i za sad nevinog i najpoznatijeg stanovnika Remetinca je bio stvarno fascinantan.
    
Hrvatska bi bila sretna kada bi se našao neki političar koji bi bio spoj Šuvara i Sanadera. Dakle ambiciozni, šarmantni i prodorni graditelj, koji je usto pošten i nije korumpiran. Iskreno, na hrvatskom političkom nebu ne vidim nikoga takvoga. Uostalom, ovaj tjedan sam išao dati zahtjev za izradu putovnice, pa onda znate što mislim koliko je sati u ovoj nesretnoj zemlji. Nadajmo se da će se netko takav pojaviti.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, kultura, mislav miholek, ivo sanader, stipe šuvar