Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Zašto država financira krivotvorenje novije hrvatske povijesti?

Hrvatska financira očitu netoleranciju, očiti govor mržnje i očitu spregu djelatnosti kojima je cilj spriječiti istinu o našoj bližoj prošlosti.

Piše: Ante Gugo

Centar za napredne studije djeluje na Sveučilištu u Rijeci. Na otvaranju tog centra, uz tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Željka Jovanovića, bili su još Vesna Pusić, Stipe Mesić, Rade Šerbedžija, Dejan Jović, Vojko Obersnel, rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin, te još nekoliko znanstvenika iz Francuske, Italije, Slovenije, Srbije... Ništa to ne bi bilo čudno da jedan od ravnatelja Centra za napredne studije nije dr. Petar Bojanić, čovjek koji je zajedno s Radovanom Karadžićem objavljivao u publikacijama u kojima su autori opravdavali srbijansku agresiju i ratne zločine počinjene na prostoru BiH i Hrvatske i to u vrijeme kad je psihijatar s Pala već bio lice s međunarodnih potjernica.

 

Posebnu težinu Centru za napredne studije daje prvo ime Savjetodavnog odbora. Riječ je o dr. Jovanu Babiću iz Beograda, čovjeku koji je u jednoj svojoj studiji doveo u pitanje mogućnost da postoje ratni zločini. U najmanju ruku doveo je pod veliki znak pitanja pravo da se stranu koja je ratu poražena optužuje za ratni zločin. Zbornik radova u kojem su uz Milovana Milutinovića, jednog od najbližih suradnika Ratka Mladića, objavljivali Karadžić, Bojanić i Babić, nosi vrlo zanimljiv naziv. „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana“ je publikacija koja je objedinila radove s teološko-filozofskog skupa održanog na Cetinju 24. svibnja 1996. godine. Urednik tog zbornika radova je tadašnji jeromonah, a današnji episkop pakrački Jovan Ćulibrk.

 

Cijeli taj skup održan je kako bi se opravdala uloga Srpske pravoslavne crkve u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH. Tako se kaže u predgovoru „mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog i čuvara sveštenog trona pećkog“ Amfilohija Radovića, da primjer svetog Petra Cetinjskog opravdava to da episkop postane ratnik.

 

Zašto sam se ovoga dohvatio?

 

Centar za napredne studije koji djeluje pri Sveučilištu u Rijeci treba obrazovati i kroz život usmjeravati mlade ljude. Možda bih bio tolerantan prema njihovom radu, jer neka svatko daje svoj doprinos, pa mladi neka izaberu jače argumente i ono što im se više sviđa, da nije nekih događaja koji svjedoče o militantom pokušaju sprječavanja drugačijeg pogleda od onoga koji nam nude Babić, Bojanić i njihovi istomišljenici s Centra za napredne studije.

 

Republika Hrvatska financira očitu netoleranciju, očiti govor mržnje i očitu spregu djelatnosti kojima je cilj spriječiti istinu o našoj bližoj prošlosti. Na jednoj strani Milanovićeva Vlada je davala novac iz proračuna za ovakvo grubo kršenje ljudskih prava kakvo provodi portal H-alter, a na drugoj se daje novac za rad Centra za napredne studije kojeg vode ljudi koji su relativizirali ratne zločine počinjene u srpskoj agresiji na BiH i Hrvatsku. Može li gore? 

U Hrvatskoj djeluje cijeli niz medija, uglavnom portala čiji rad je obilno financiran iz državnog proračuna. Autori okupljeni oko njih s pravom su se svojevremeno obračunavali s hrvatskim političarima koji su tvrdili da u obrambenom ratu nije bilo moguće počiniti ratni zločin. Međutim, kad je prije dvije godine svečanim skupom svoj rad započeo Centar za napredne studije, nitko od tih autora se nije oglasio i primjetio da je prvo ime savjetodavnog odbora dr. Jovan Babić, suradnik Radovana Karadžića i čovjek koji tvrdi da ratni zločin praktično nije moguć, a posebno nije moguće da su ga počinili pripadnici poražene strane.

 

Međutim, jedan od tih portala, onaj koji, reklo bi se na prvi pogled, prednjači u pokušajima zataškavanja ratnih zločina, čak do te mjere da otvoreno i danas iskazuje svoje neslaganje s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, pokrenuo je pravi javni linč na osobu koju niti jedno tužiteljstvo nije optužilo, i niti jedan sud je nije osudio za bilo kakvo kršenje zakona, a kamoli za ratne zločine. Ta osoba ima samo dva grijeha. Njezin prvi grijeh je što je, kao braniteljica Vukovara i umirovljena časnica Hrvatske vojske napisala nagrađivani (anti)ratni roman o okupaciji Vukovara i zločinima koji su tamo počinjeni pod nazivom Crni kaput.

 

Počinila ih je ona na koncu poražena strana za koju čelnici Centra za napredne studije tvrde kako nije moguće da ih poraženi počine. Ovčara, Velepromet, Borovo-commerce i brojna druga stratišta svjedoče da je ipak moguće, pa što god pisali i filozofirali čelnici Centra za napredne studije na Sveučilištu u Rijeci. Drugi grijeh nagrađivane književnice Tanje Belobrajdić je u tome što je dan uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara javno iskritizirala čovjeka koji je na društvenim mrežama počeo pozivati posjetitelje grada mučenika da ne odlaze u lokale kojima su vlasnici navodno Srbi. Tanja Belobrajdić je glasno ustala protiv takvog izljeva mržnje. Sutradan se našla razapeta na portalu H-alter, optužena za nešto što nije počinila, ali uz nju su optuženi i ravnatelji škola u kojima je ona predstavljala svoj roman.

 

Očito je da u ovoj državi postoji dobro organizirana mreža osoba i institucija kojima je cilj mladim ljudima davati lažne informacije o našoj bližoj prošlosti i bez imalo ustezanja sprječavati u njihovom radu sve one koji žele pisati i govoriti istinu. Na vlastitoj koži sam se uvjerio u spregu političkog obavještajnog podzemlja, sumnjivih branitelja i kriminalnih pojedinaca nakon što mi je u izdanju Večernjeg lista objavljena uspješnica, knjiga „Oluja koju nismo mogli izbjeći“. Čestitam na maštovitosti i upornosti onima koji me pokušavaju diskreditirati sve ovo vrijeme. Moj grijeh je također u tome što mi na predstavljanja knjige dolazi puno učenika i studenata i što razgovaramo o pravim razlozima raspada bivše Jugoslavije i agresije na Hrvatsku.

 

Da, ja sad opet govorim o agresiji na Hrvatsku. Tanja Belobrajdić je također u svom romanu pisala o agresorima koji su razorili Vukovar. A Centar za mirovne studije svečano su otvarali ljudi koji nikad nisu prestali žaliti za Jugoslavijom i koji su čak tvrdili da nije bilo agresije nego da je sve to bio građanski rat. Stipe Mesić je u prvim godinama svog mandata odbijao doći u Knin na proslavu Oluje tvrdeći da se tamo slave zločini. Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova nikad nije primjereno odgovorila beogradskim kolegama na njihove optužbe o navodno 250.000 protjerani Srba i na usporedbe Republike Hrvatske s NDH. Vojko Obersnel se kao gradonačelnik Rijeke nikad nije očitovao o tome što je na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti zastava na riječkom HNK bila spuštena na pola koplja.

 

Kakvu budućnost ima ova država kad na jednoj sveučilišnoj ustanovi djeluje Centar za napredne studije čiji čelni ljudi dokazano krivotvore povijest? Kakvu budućnost ima Hrvatska kad evidento u državi djeluje mreža pojedinaca i institucija koji se ne susprežu niti od vrlo militantnog ponašanja samo kako bi spriječili neistomišljenike u njihovom pravu da pišu i govore istinu o nastanku države?

 

„Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).“ Ovo je napomena koja stoji ispod teksta u kojem je ni kriva ni dužna razapeta nagrađivana hrvatska književnica, žena koju se naziva ratnim zločincem, samo zato da bi se zaplašili svi ravnatelji škola koji su je htjeli pustiti u svoje prostorije da djeci ispriča istinitu priču o zločinima koji su se događali. Žalosno, ali istinito. Republika Hrvatska financira očitu netoleranciju, očiti govor mržnje i očitu spregu djelatnosti kojima je cilj spriječiti istinu o našoj bližoj prošlosti. Na jednoj strani Milanovićeva Vlada je davala novac iz proračuna za ovakvo grubo kršenje ljudskih prava kakvo provodi portal H-alter, a na drugoj se daje novac za rad Centra za napredne studije kojeg vode ljudi koji su relativizirali ratne zločine počinjene u srpskoj agresiji na BiH i Hrvatsku. Može li gore?

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

centar za napredne studije, h-alter, ante gugo, mržnja, hrvatska