Komentari

KOMENTAR: Slaven Letica: Što MOST zapravo želi?

Može se kazati da je saborske zastupnike izabrane na listama MOST-a zahvatio svojevrsni proročko-apokaliptični sindrom.

Piše: Dr. Slaven Letica

Prošlo je nešto više od dva tjedna od izbora, a oni još uvijek nisu, kao ni propali brakovi, „konzumirani“.

 

Okolnost što nijedna od dvije velike predizborne koalicije (Domoljubna koalicija - DK i Hrvatska raste - HR) nije osvojila minimalni broj saborskih mandata nužan za stvaranje saborske većine (76), ali i činjenica što je MOST sa svojih, izvorno 19, a danas 18 zastupnika, dobio ulogu jezičca na vagi u procesu pos-izbornog pregovaranja i formiranja vlasti (i oporbe), učinile se ta dva tjedna medijski zanimljivijim od same (budimo iskreni: verbalno opake, ali i neinventivne, pa i pomalo dosadne) izborne kampanje.

 

U masovnim medijima - ionako sklonim spekulativnom i insinuacijsko novinarstvu - u ta je dva tjedna trajao i još uvijek traje politički reality show, praćen brojnim vijestima, „vijestima“, pričama, tračevima i video zapisima:  o stvarnim i navodnim sukobima, spletkama, pregovorima, tajnim i javnim razgovorima i dogovorima ključnih aktera.

 

Glavna je priča u prvom tjednu postao, dakako, tajni ili „tajni“ susret dr. Drage Prgometa s Zoranom Milanovićem i Antom Kotromanovićem i njegovo ekspresno izbacivanje iz „platforme“ MOST.

 

Već nakon dva kruga pregovora predstavnika ili pregovarača MOST-a s pregovaračima DK-a i HR-a pojavio se prvi paradoks koji za javnost nije bio veliko iznenađenje: pregovarači velikih koalicija bez po su muke prihvatili sve ili gotovo sve reformske i programske zahtjeve MOST-a.

 

Tako je i velika nada dr. Bože Petrova (kojeg jedan od najmoćnijih hrvatskih političara s pravom naziva Knez Miškin, aludirajući na „Krista na zemlji“, glavnog junaka romana „Idiot“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog) i MOST-a da će im pregovori s predstavnicima dviju velikih koalicija pomoći u odluci koga i zbog čega podržati pri stvaranju saborske većine i formiranju vlade, već se pokazuje kao - iluzija.

 

Željni ostanka na vlasti (lijevi) i željniji osvajanja vlasti (desni) predstavnici velikih koalicija u pregovorima - zamišljenim po predlošku pregovora članica-kandidatkinja s birokratima Europske unije po glasovitim „poglavljima“ – su usvojili logiku: prihvati sve i sa svim se (reformama i politikama) složi, a kad dobiješ vlast vidi što od prihvaćenog želiš i možeš pstvariti.

 

Da je upravo to bila filozofija pregovaranja s MOST-om shvatio je nakon dva kruga pregovora i HINI javno potvrdio MOST-ov koordinator za medije Nikola Grmoja: „Moramo dogovoriti nastavak pregovora s dvije koalicije po područjima. Trebali bi biti okončani do srijede. Budući da je dosadašnji tijek pregovora bio takav da su obje strane prihvaćale sve, takav je naš zaključak, tražit ćemo pisana očitovanja po svim programskim mjerama, a onda ćemo vidjeti je li to načelno slaganje ili stvarno. Naravno, kasnije će se morati potpisati konačni sporazum, ali prije toga tražimo i pisane suglasnosti oko ispregovaranih tema. Most će tada vidjeti što su spremni i realizirati, a onda je to malo drugačije od načelnog slaganja na pojedinom sastanku, nakon kojeg kažu slažemo se 95 posto ili kažu slažemo se 105 posto"

 

Tijekom vikenda, na drugoj „klauzuri“ (nakon HDZ-a tu je crkvenjačko-samostansku tuđicu prigrlio i MOST), koja se je zbog lošega vremena održala u hotelu „Antunović“ u Zagrebu, a ne na Plitvicama, MOST-ovci planiraju uskladiti stajališta oko preostalih pregovaračkih „poglavlja“: politički sustav, izborni zakon, fiskalna politika i monetarna politika. Ne treba uopće sumnjati da će i nakon novih pregovora postotak slaganja biti sasvim blizu 100 posto.

 

Kad, dakle, kroz pet ili petnaest dana, završe razgovori i pregovori MOST-a s DK-om i HR-om i kad se osmisle i potpišu „pismena očitovanja“ koje spominje novovjeki „uskok“ Nikola Grmoja od Narone, dr. Božo Petrov i njegovih 17 MOST-ovaca morat će shvatiti da je hrvatska, kao i europska politika, odavno ogrezla u vulgarnom makijavelizmu ili lenjinizmu prema kojima CILJ (osvajanje ili ostanak na vlasti) opravdava sva SREDSTVA.
Pred saborske zastupnika koji su mandate pošteno osvojili pod egidom MOST-a postavit će se tada znatno važnije pitanje: Kome se i na temelju kakvih kriterija i javnih argumenata prikloniti? Ili još egzistencijalno i politički rizičnije pitanje: Ostati svoj na svome (MOST-u) i time izazvati nove izbore ili izabrati – manje zlo?

 

Traženje odgovora na ta pitanja, po svemu sudeći, više neće biti kolektivno, „klauzurno“ pitanje, već sasvim intimno, osobno i obiteljsko pitanje, jer bi ponovni izbori za većinu saborskih zastupnika MOST-a donijeli poznati rizik iz narodne poslovice prema kojoj je bolje imati vrapca u ruci (osvojeni saborski mandat i sva beriva koje on donosi) nego goluba na grani: koalicijskog partnera koji će Lijepu Našu ubrzano i reformistički usmjeriti na put gospodarskog, socijalnog i ćudorednog ozdravljenja.

 

Odluke koje će saborski zastupnici i zastupnice naprosto morati brzo, kroz dvadesetak dana, donijeti, više neće biti u okviru medenog mjeseca koji je postojao i još uvijek donekle postoji između većine novinara, javnosti i MOST-a.

 

Primjetno pretjerano uživanje nekih članova MOST-a u njihovih „pet minuta slave“ (paradigmatičan je u tom pogledu bio usplahireni govor tijela dosadašnje načelnice Općine Velike Kopanice Ružice Vukovac nakon „uspješnih“ razgovora u SDP-u i HDZ-u), već je nadahnulo, inače pristojnoga i na riječima u pravilu odmjerenog politologa dr. Tihomira Cipeka na prilično cinični komentar: „Mislim da bi (na novim izborima – op. S. L.) najviše izgubio onaj koga bi javnost okrivila za neuspjele pregovore, a kako to sad izgleda čini mi se da bi to bio Most. Da se malo i našalim: Mosta tri dana dosta.“

 

Evidentno je, dakle, da saborski zastupnici i tajnovito Nacionalno vijeće MOST-a dr. Tihomira Cipeka, ali i dobar dio javnosti koja za njih nije glasovala, nisu u ova dva tjedna uspjeli uvjeriti da imaju kratku i jasnu i razumljivu viziju o tome što zapravo žele postići pregovorima. Ispada tako da žele samo silne REFORME, za koje je znano da su uvijek rizične kad su u pitanju društvene koristi i štete (troškovi), o čemu sam prije dvije godine objavio esej pod naslovom „Porno-reformatori“ u Playboyu.

 

Tko su i što žele MOST-ovci?

 

U noći i dan nakon izbora saborski zastupnici MOST-a za novinare (u pravilu najbolje upućene), za stranačke političare i širu javnost uglavnom su bili nepoznanica.

 

Svi nabrojeni ponešto su znali o nekim od novoizabranih saborskih zastupnika; najviše o dr. Boži Petrovu, dr. Dragi Prgometu, dr. Ivanu Lovrinoviću, Stipi Petrini, dr. Robertu Podolnjaku i dr. Slavenu Dobroviću. Dva je tjedna bilo dostatno da novinari i istraživački timovi velikih stranaka saznaju manje-više sve što je važno za izradu psiho-robota MOST-ovaca. Danas je poznato da je to u svakom pogledu vrlo raznolika (heterogena) skupina ljudi: vrijednosno, svjetonazorski, profesionalno, regionalno, religijski, rodno i generacijski. Neki su MOST-ovci svjetonazorski tradicionalisti i konzervativci, drugi realisti, a treći liberali. Neki su eko-radikali, drugi eko-realisti. Slično je i sa njihovim uvjerenjima o javnim politikama na različitim područjima: od monetarne, fiskalne i investicijske politike do zdravstvene, znanstvene i kulturne politike.

 

Evidentno je, dakle, da saborski zastupnici i tajnovito Nacionalno vijeće MOST-a dr. Tihomira Cipeka, ali i dobar dio javnosti koja za njih nije glasovala, nisu u ova dva tjedna uspjeli uvjeriti da imaju kratku i jasnu i razumljivu viziju o tome što zapravo žele postići pregovorima. Ispada tako da žele samo silne REFORME, za koje je znano da su uvijek rizične kad su u pitanju društvene koristi i štete (troškovi), o čemu sam prije dvije godine objavio esej pod naslovom „Porno-reformatori“ u Playboyu.

Jedini zajednički nazivnik MOST-a jest veliko nezadovoljstvo s postojećim stanje i još veće povjerenje u – REFORME.

 

Postoji još jedna točka o kojem se većina saborskih zastupnika MOST-a slaže, a to je javno izneseni prijedlog o velikoj koaliciji u kojoj bi bili DK, HR i MOST, a kojoj bi predsjednik bio netko iz MOST-a ili neki „nestranački stručnjak“.

 

Ta je ideja, dakako, djetinjasta i opravdava tezu kako je dr. Božo Petrov metaforički Knez Miškin. Naime, za stvaranje velike crveno-modre koalicije, DK-u i HR-u MOST naprosto nije potreban.

 

Sve u svemu, može se kazati da je saborske zastupnike izabrane na listama MOST-a zahvatio svojevrsni proročko-apokaliptični sindrom: uvjerenje da su upravo i jedino ONI imaju potrebno znanje i moralni legitimitet za provođenje svojevrsne KULTURNE REVOLUCIJE koja bi dovela u pitanje manje-više sve što su radile sve državne vlasti i uprave u prethodnih četvrt stoljeća.

 

Velika je to deluzija koja opravdanje može pronaći samo među ljubiteljima lika Kneza Miškina i cijelog romana „Idiot“ kojima sam i ja u RANOJ MLADOSTI pripadao.

 

Ovo je moj esej „Porno-reformatori“ objavljen u Playboyu u prosincu 2013:

 

Porno-reformatori

 

Nova sablast kruži Lijepom našom, sablast – reformi!

 

Prevažna simbolična mjesta koja su u osvit rađanja velikih religija i crkava zauzimali veliki proroci (da spomenem tek najveće: Mojsije, Isus, Buda, Muhamed, pa i Konfucije), a u doba epohalnih političkih, znanstvenih, tehnologijskim i gospodarskih promjena veliki revolucionari (vođe „veličanstvenih revolucija“ kakvim je istraživač revolucija Charles Tilly smatrao Francusku i Američku revoluciju i vođe „despotskih revolucija“, kakvim, iz današnje perspektive, možemo smatrati komunističke prevrate), početkom XXI. stoljeća pokušavaju zauzeti - samozvani Veliki reformatori.
Popularnost riječi „revolucija“ (koja je imala svjetovno-svetačku oreolu, na koju ne upućuju hrvatske istoznačnice ili suznačnice tog izraza: prevrat, preokret, buna, velika promjena) bila je u minulim stoljećima toliko velika i privlačna, da se koristila za sve i svašta: industrijski i tehnološki napredak, informacijska i komunikacijska otkrića, informatičke i kibernetske novotarije, medicinska i farmaceutska otkrića, ali i za promjene u sustavima organizacije školstva, zdravstva, kulture,  istraživanja i razvoja.

 

I brojni su političari žarko žudili za tim da ih pisci uglednih leksikona i enciklopedija nazivaju „revolucionarima“, a pisane tragove te revolucionarne pomame nalazimo i danas u uglednim svjetskim enciklopedijama, kakva je, primjerice, Britanska enciklopedija (The Encyclopædia Britannica), u kojoj za Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića još uvijek piše da su bili političari, državnici i – revolucionari.

 

Ta oznaka ili etiketa postoji i za brojne druge vođe propalih revolucija koji su u pravilu bili „revolucionarni“, ali i masovni zločinci. Tu ambivalentnost „revolucionarnog mentaliteta“ prije ravno stotinu godina pokušao je objasniti veliki francuski socijalni psiholog i antropolog, teoretičar psihologije mase ili gomile Gustave Le Bon u klasičnom djelu „Psihologija revolucije“.

 

On je ovako definirao revolucionarni mentalitet ili, ako vam je draže, mentalitet revolucionara: „U svim vremenima i u svim društvima postojao je stanoviti broj nespokojnih duhova, nepostojanih i nezadovoljnih, spremnih na pobunu protiv bilo kojeg postojećeg poretka stvari. Njih pokreće ljubav prema revoltu (buni) i kad bi neka tajnovita sila mogla ostvariti sve njihove težnje (želje, oni bi se svejedno bunili.“ 

 

Svakome od nas poznati su ti vječni buntovnici, ojađenici ili, bolje, vječne bundžije, nezadovoljnici koji uvijek znanju da su PROTIV, ali rijetko kada znaju ZA što se bune, što žele i, najmanje, kako ostvariti to što žele. Iako rijetke među njima pokreću idealizam i privlačna moć neke plemenite ideje, većinu pokreću mistični i ekstremni porivi vječnih nezadovoljnika koji se hrane i napajani osobnim rušilačkim bijesom i bijesom gomile.

 

Pošto je oznaka „revolucionar“ nakon sloma komunističkih režima ipak izgubila na privlačnosti, današnji političari vlast i slavu pokušavaju ostvariti provođenja stalnih reformi: preustroja, preobrazbi, preinaka, popravaka, poboljšanja i sl.

 

Komunističku ideju „permanentne revolucije“ danas je tako zamijenila ideja „permanentne reforme“.

 

Zapravo, hrvatske političke „elite“ žive u svojevrsnom reformističkom transu: prije nego se, kako se narodski kaže, osuši tinta na papirima na kojima su tiskani zakoni, u pripremi su nove zakonske promjene. Stalno mijenjanje zakonskih i drugih normi stvorilo je svojevrsnu ovisnost političara o reformama, ali i ovisnost javnosti – stručne i pučke – od promjena. Ta javnost stalno viče i urliče: Trebamo/Zahtijevamo radikalne reforme.

 

Upravo zbog toga možemo govoriti o teškoj ovisnosti političara i javnosti od reformi ili čak o porno-reformizmu!

 

Kad je Hrvatska kao nova članica Europske unije u pitanju, najveći dio reformističkog vala stigao je preko obveznog usvajanja i izglasavanja između 100 i 150 tisuća stranica različitih normi iz takozvane europske pravne stečevine.

 

Međutim ta stečevina nije osnovni problem, jer je prošla kroz kakve-takve analitičke i stručne provjere EU institucija, Europske komisije i njenih stručnih službi, a zatim Europskog parlamenta.

 

Pravi problem su nadobudni hrvatski „reformatori“ koji su sebe uvjerili da su na vlasti smijenili ne samo korumpiranu, već i „zločinačku stranku“ (HDZ) koja je sve propise i odluke donosila isključivo zbog stranačke i osobne koristi, a ne zbog općega dobra.

 

Nova je kukuriku-vlast tako oboljela od reformističkog sindroma tipičnog za skorojevićevske vlastodršce. Zakoni i propisi se mijenjaju promjena radi, a ne na temelju ozbiljnih analiza i istraživanja učinka zakonskih odredbi koje se stavljaju izvan snage.

 

Ovdje treba kazati da se ono što se u hrvatskom političkom i medijskom žargonu naziva „reformom“ u starim demokracijama i državnim upravama naziva „regulatornom reformom“. Da bi se spriječilo neodgovorno eksperimentiranje s takvim reformama donose se zakoni kojima se propisuju postupci i preduvjeti svake „regulatorne reforme“. Štoviše, OECD je 2012. objavio 35-stranični vodič za provođenje takvih reformi pod nazivom „Recommendation of the Council on Regulatory Policy and Governance“: http://www.oecd.org/gov/regulatory-policy/49990817.pdf

 

U Hrvatskoj se najveći dio „reformi“ predlaže i ozakonjuje prema slobodnoj volji svakog od ministara. Kako svaka zakonska promjena mora imati poglavlje „Ocjena potrebnih sredstava za provođenje zakona“, to se poglavlje u 95% slučajeva svodi na samo jednu rečenicu: „Za provođenje ovoga Zakona nije potrebno osiguravati sredstva u Državnom proračunu Republike Hrvatske“. 

 

Iako svaka budala zna da provođenje svakoga (!) zakona stvara barem neki trošak, desetljećima se koristi spomenuta formulacija koja, bolje od svega, svjedoči o neodgovornosti, površnosti i neznanju hrvatskih „reformatora“. Najveća je nevolja s umišljenim velikim reformatorima koji iskreno vjeruju da imaju neku genijalnu ideju koja prije njih nikome nije pala na pamet. Jedan od posljednjih primjera porno-reformizma je ukidanje jedinstvenog Državnog inspektorata kao neovisnog inspekcijskog tijela, osnovanog prije desetljeće i pol. Jednoga lijepoga dana jednom ili nekolicini „velikih reformatora“ iz kabineta Zorana Milanovića palo je na pamet da 800 inspektora i pomoćnog osoblja iz bivšega Državnog inspektorata treba – po slili novog zakona – preseliti u različita ministarstva.

 

Primjera reformističkog transa je napretek: fiskalizacija, privatizacija, monetizacija (autocesta), pred-stečajne pogodbe i nagodbe (koje će omogućiti novu veliku selidbu vlasništva i zarade); uvođenje spolnog i zdravstveni odgoja; reforma sustava „zdrave prehrane“ u škole; reforme zdravstva; osnivanje i ukidanje raznoraznih državnih ustanova i zavoda; reforma mirovinskog osiguranja; reforma radnog zakonodavstva; uvođenje gospodarske diplomacije; stalne reforme kaznenog zakonodavstva; reforme HRT-a; reforme obiteljskog zakonodavstva; uvođenje i ukidanje različitih poticaja i sanacija itd. itd.

 

Porno-reformizam uvijek je posljedica činovničke i ministarske uobraženosti, sujete ili „pokondirenosti“, neurotičnog „reformističkog sindroma“ karakterističnog za kulturu komunističke „avangarde“ koja se još uvijek njeguje u SDP-u i HNS-u, ali i priproste ljudske i stranačke mržnje prema bivšim ministrima, koje aktualni ministri smatraju pripadnicima „zločinačke organizacije“.

 

Sve u svemu, naši se ministri i predsjednici vlada u pravilu ponašaju po naputku koji je poznati marksistički filozof, zavodnik i cinik Vanja Sutlić dao svojim ljevičarskim kolegama (na tragu poznate Marxove 11. teze o Feuerbachu: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali; radi se o tome da ga se izmijeni.“) nakon neuspješne studentske i profesorske „revolucije“  iz 1968.: „Ako ne možemo promijeniti svijet, promijenimo birtiju“.

 

Prevedeno na jezik današnjih vlastodržaca: Pošto ne znamo kako riješiti stvarne probleme hrvatske ekonomije i naroda, a nekoga vraga moramo govoriti i raditi: stalno najavljujmo i provedimo – radikalne reforme.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hdz, most, božo petrov, slaven letica, sdp