VINKA DREZGA

ANALIZA VINKE DREZGE: Petrov i Petrina - realist, hiperrealist i Bakonja fra Brne

Jesu li ovi hrvatski južnjaci čvrsti potpornji političke treće opcije ili su tek sintetska politička tkanina na božićnoj rasprodaji?

Piše: Vinka Drezga

Petrov i Petrina. Stupovi koji drže Most. S desne i s lijeve strane. A drže i ključ koji oslobađa od izborne napetosti i vodi ravno u postizborni smiraj. Ima metaforike u njihovu imenu. Obiteljska imena Petrov i   Petrina potječu, dakako, od imena Petar, koje je grčko-latinskoga  korijena. U postizbornoj kombinatorici dopala ih je zadaća ključara, poput one koju je u kršćanstvu imao Petar-stijena, jedan od prvih i najvjernijih apostola,  koji je utirao put monoteizmu po Rimskomu carstvu.

 

Petrovi se nasljednici u nas izvorno zovu Božo i Stipe. Prvi je posvojni pridjev,  drugi augmentativ. Prvi hoće uvijek bolje, drugi hoće nešto odmah i sada.  Prvi govori pažljivo i polako, drugi  impulzivno, od nemila do nedraga. Dok Petrov mjeri svaku riječ, Petrina pušta jeziku na volju. Dok Petrov hoće racionalno, Petrina voli emocionalno. Petrov preferira dogovor i razgovor, Petrini više leži sočna psovka.  Ne mari on za nagovaranje, pregovaranje, dodvoravanje ni cifranje: Što misli to i kaže, bez cenzure.  Suvremeni je to oblik verbalne hajdučije. Neobuzdan, vehementan, prizeman, Petrina podsjeća na gorštačke likove iz Matavuljeva „Bakonje fra Brne“.  Božo Petrov je njegov antipod, rafinirana  verzija, usredotočen,  stabilan, nepokolebljiv.  Kao  čovjek od vjere i uvjerenja on utjelovljuje snagu misli i premoć duha. Stipe gradi imidž  sirovoga  čovjeka, koji ne drži puno do  duhovnih  visova i u  tome neizmjerno uživa.  Petrov uporno hoće gore, naprijed—više, bolje, i brže. Petrina mu služi da ga spušta u glib ovozemaljske realnosti, gdje caruju  bazični čovjekovi nagoni „u se, na se, i poda se“.  

 

Božo je odmjeren, jasan i naočit. I nadasve čovjek s vizijom-- jedne bolje, ljepše i sretnije države. A da bolje, ljepše i sretnije nije nemoguće postići Petrov i suradnici mu spoznali su prekapajući  po novijoj povijesti. I pritom su se inspirirali dvama upečatljivim povijesnim primjerima u kojima  je stoljetni san postao java:  prevladavanje apartheida u Južnoafričkoj Republici, i nešto ranije zabrana  rasne segregacije u SAD-u.  Ako se mogu prevladati podjele među rasama i poništiti rasistički zakoni, onda i mala zemlja Hrvatska može presložiti svoje crveno-bijele kockice i konačno iz kondicionala iskoraknuti u sadašnjost, tj. prema naprijed.  Za tu svoju racionalizaciju Petrov nije ni trebao potegnuti preko oceana. Mogao se  osvrnuti po Europi, svrnuti pogled na baltičke zemlje, koje unazad više godina kormilo uporno zaokreću od istočnjačkih boljetica i, umjesto korupcije. forsiraju transparetnost u poslovanju i kadroviranju. 

 

Petrina utjelovljuje suvremeni oblik verbalne hajdučije. Neobuzdan, vehementan, prizeman, Petrina podsjeća na gorštačke likove iz Matavuljeva „Bakonje fra Brne“.  Božo Petrov je njegov antipod, rafinirana  verzija, usredotočen,  stabilan, nepokolebljiv.  Kao  čovjek od vjere i uvjerenja on utjelovljuje snagu misli i premoć duha.

Petrov i Most predstavljaju težnju građana za posvemašnjom promjenom,  želju za razvojem,   iskorak prema demokraciji, a raskorak u odnosu na totalitarizam.   Posljednjih dvadesetak godina  u hrvatskoj se politici razgovaralo samo  o izbornom plijenu, pozicijama u državnoj administraciji i javnim poduzećima,  a sada se pregovara o sadržaju, o tome kako život učiniti boljim što širem krugu ljudi, smatra  Božo Petrov. Kada mu spočitavaju da se skriva, da odugovlači, da  bježi od odgovornosti, Petrov nije ni defanzivan niti nadmen, a ponajmanje  agresivan:  Uostalom, tek  su dva tjedna od izbora,  i u najoptimalnijim uvjetima poslijeizborni pregovori traju  mjesec ili dva. 

 

U Petrovljevu se javnom diskursu uočava (nenamjerna)   podudarnost s teologijom oslobođenja, konceptom  koji  je osobito zaživio na tlu Južne Amerike, a  počiva na (ne samo)  kršćanskoj poziciji o čovjeku kao Božjemu stvoru kojega bitno određuje sloboda. Kao slobodno biće čovjek misli, govori i djeluje, što  uključuje i pravo na zbacivanje okova teških životnih, ekonomskih i političkih okolnosti.   

 

I dok Petrov, svjesno ili nesvjesno, kontemplira o marksističko-kršćanskim metodama za promjenu zbilje nabolje, Petrina za novine prostači, proziva, štrapa po svakomu tko mu se nađe na putu. Ostaje dojam da se u Petrova čovjek može pouzdati. U Petrinu možda,  danas govori jedno, a sutra drugo. Prvi je neiskusan pa pregovara, dugo i polako, taktizira. Drugi je sklon naglim rješenjima, bez promišljanja skače u vatru ili u vodu, sa ili bez mudantina (kupaćih gaćica). Prvi polaže nade u mentalnu mapu, sastavlja  popis prioriteta, a drugi radi po instinktu, hvata se s problemom frontalno, slama mu kičmu.....Petrina je improvizator, čovjek kratkoga fitilja. Petrov je ponešto plahiji, ali to nije emocija koje se treba stidjeti. Naprotiv, ona resi razumne pojedince, koji su svjesni obujma posla i odgovornosti.

 

Božo Petrov  svakako je  zanimljiv, jer je  novo lice na nacionalnoj političkoj pozornici. Ima predispozicije za dobroga političkoga govornika. On govori jasno i glasno, ne koristi epitete, bježi od metafora, i poštapalica, osim kad nema izlaza. Subjekt i predikat su mu jasno pozicionirani, razgovjetan je, tempo govora mu je upravo po mjeri slušatelja. Petrov  ostavlja dojam da vjeruje u ono što govori, da ima čvrstu ideju  o tome da mu domovina može funkcionirati kao prosperitetna i uređena zemlja, i to u kratkom roku. I utoliko njegov politički diskurs predstavlja osvježenje među mnoštvom.

 

Isprva je bilo vidljivo da se našao zatečen rezultatima izbora i osvojenih 19 mandata.  Ali se nakon predaha uz Neretvu i odmora od kamera, vratio na male ekrane. I izgleda da se uopće ne boji sučeliti s političkim veteranima poput Radimira Čačiča. Poznat po tomu da na sve i svakoga gleda svisoka, Čačić je na HRT-u  minuloga utorka pokušao pomesti Petrova i obrisati mu šmrklje. Petrov se, međutim, nije dao: efektno je, a pristojno Čačiću i gledateljstvu ukazao da je devet milijuna kuna duga u gradskoj blagajni  Novoga Marofa nemoguće reinterpretirati kao  višak, a još manje kao dobar rezultat dobre  gradske  uprave.  Čačičevske formule samo nude daljnja  preračunavanja, upravo zovu na  nove interpretacije, ali  produbljuju minuse u gradskim, seoskim  i inim blagajnama. A u osnovi se radi o tome, kako bi to Karl Marx kazao, da se iskorakne iz svijeta interpretiranja--  gatanja-- i da se promijene brojke u blagajni, supstancijalno  i  smjeru  plusa.  

 

Petrov uporno hoće gore, naprijed—više, bolje, i brže. Petrina mu služi da ga spušta u glib ovozemaljske realnosti, gdje caruju  bazični čovjekovi nagoni „u se, na se, i poda se“.

Da Petrova (još) ne zanimaju naslonjači ni uhljebljivanje potvrdio je i u petak: Oštro, a uljudno   je odbacio  ponudu Zorana Milanovića da uđe u lijevu Vladu i uzme mjesto šefa Sabora.  Što o tome misli Petrina, još nismo saznali.  Možda je na pasja kola beštimao i po Zoranu i po Boži, a zatim redom po povijesnim likovima našim, a dotaknuo se zasigurno i kojega sveca...Jer  Petrina hoće akciju odmah, do pola sata razgovora, jednu do dvije žaruljice u oblačiću iznad glave, tri uskličnika i  eto konačnoga rješenja.

 

Petrina je autentičan, jedinstveni lik  koji se usudio uhvatiti ukoštac s birokracijom i povesti svoj Primošten u bolje sutra. I  to mu navodno dobro ide. U tim je okolnostima onda manje bitno je li njegov diskurs  sirov, hajdučki, uskočki. Petrina je hiperrealist,  gleda svijet oko sebe onakvim kakav on jest, težak, surov, neumoljiv. Petrov je realist, čovjek s nogama na zemlji, ali pogleda uvijek uprtoga prema gore, u potrazi za nadahnućem.  Jesu li ovi hrvatski južnjaci čvrsti potpornji  političke treće opcije ili su tek sintetska politička tkanina na božićnoj rasprodaji, postat će razvidno vrlo skoro.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

sdp, most, stipe petrina, božo petrov, vinka drezga, hdz