VINKA DREZGA

EU(R)OLOGIJA: I poslije Tuđmana - Miroslav

Miroslav Tuđman predstavlja žarišnu točku aktualnih promjena na političkoj pozornici, preciznije, na njezinoj desnoj strani.

Piše: Vinka Drezga

Miroslav Tuđman predstavlja žarišnu točku aktualnih promjena na političkoj pozornici, preciznije, na njezinoj desnoj strani. U konkretnoj  je situaciji  konkretno postupio: Zauzeo je stav o rušenju koalicijske Vlade. Javno ga je  izrekao. I zatim ga  obrazložio. Tuđman mlađi nije se složio  s opozivom premijera Tihomira Oreškovića; uskratio je svoj potpis za opoziv u Saboru. Stao je pred kamere i to  obznanio građanima. Pripremio je  argumente  za taj svoj postupak i  sutradan ih  priopćio građanima. 


Miroslav Tuđman je primjer samosvijesti u narodnoga zastupnika, koji u domaćim uvjetima  lenjinskoga partijskoga (demokratskoga) centralizma –predstavlja ugodno iznenađenje. 


On je pristojan, decentan  pojedinac u političkom miljeu, koji inače rijetko istupa u javnosti. Kada govori, u njega je naglasak na sadržaju, pa tek onda na formi. Nije sklon ispraznim frazama koje se mogu „beskonačno prelijevati iz šupljega u prazno“.  


Njegov je diskurs razborit: Racionalno pristupa ljudima, stvarima i događajima i s malo riječi teži sažeti  bit određenoga  problema. Da se ne voli  pretjerano izlagati oku javnosti posljedica je njegova karaktera, ali i činjenice da je  bio „čovjek iz sjene“, iz obavještanih službi.  Međutim, njegov je habitus intelektualni,  on razmišlja, nastupa argumentirano, ne govori od nemila do nedraga, ne koristi poštapalice da ispuni zadano vrijeme. Tim racionalnim diskursom sam zapravo istiskuje element  „tajnovitosti“ iz svoje biografije.  


Miroslav Tuđman je svojim javnim „ne“  rušenju Oreškovićeve Vlade pokazao  upadljivu razinu samopoštovanja, koja nedostaje u ovdašnjim političkim uvjetima: ne odustaje od svojega stava, i na prihvatljiv ga način priopćava. 

Njegov javni iskaz oko opoziva sada već tehničkoga premijera, a zatim i kritički osvrt na donedavni trojac iz Banskih dvora predstavlja doprinos razvoju suvremene političke retorike u nas. 


Svoj je nastup proveo postupno—u tri koraka, poslužio se barem jednim retoričkim sredstvom i  zaokružio to kritikom na račun nositelja izvršne vlasti. Miroslav Tuđman najprije je, i to prvi, jasno kazao da ne podržava opoziv Oreškovića s mjesta predsjednika Vlade. Odmah se ogradio i izjavio da svoj stav neće komentirati do daljnjega.  U iduća 24 sata pripremio je obrazloženje koje drži vodu i pritom se poslužio tzv. retoričkim zavjesom. Prema javnosti je išao sljedećim argumentom: Nije dobro micati premijera zbog „tajminga“—izgubit ćemo vrijeme za dobivanje povoljnih ino-zajmova i povlačenje novca iz eurofondova. Taj je argument doista održiv te ga nije bilo teško „prodati“ najširoj javnosti, ali ni stranačkim strukturama.  U pozadini je Tuđman  svakako sačuvao i dodatni, prikriveni motiv: Kao stranačkom čovjeku Tuđmanu je bilo neprihvatljivo dati svoj glas za rušenje Vlade, koje je HDZ glavni potporanj. Slikovito govoreći, činilo mu se—i ne samo njemu--potpuno neprihvatljivim uništiti govedo, štoviše, čitavo stado goveda zbog jednoga odreska.    


Miroslav Tuđman je svojim javnim „ne“ zaštitio  svoju poziciju u parlamentu i u stranci. Pokazao je upadljivu razinu samopoštovanja, koja nedostaje u ovdašnjim političkim uvjetima: ne odustaje od svojega stava, i na prihvatljiv ga način priopćava. 


Naposljetku je svoj  retorički i politički iskorak zaokružio  kritikom na račun premijera, dopremijera i hijerarhijski mu nadređenoga, tada šefa stranke.  Za premijera Oreškovića je ustvrdio da je pobrkao ovlasti: iako formalno nadređen, on nema političku težinu zahtijevati od Tomislava Karamarka i Bože Petrova da odstupe iz Vlade. Petrova je pak Tuđman ocijenio kao onoga koji se hoće pretvoriti u moralnu instituciju, u mjeru svih stvari  i glavnoga kadrovika.  Za Karamarka je  kazao da ne slijedi „logiku institucija“ i da sva društvena pitanja pretvara u osobna.  Tuđman je tom ocjenom naime htio racionalizirati   donedavno napeto stanje u Banskim dvorima, a da pritom nikoga ne  podcijeni niti uvrijedi. Sebe je usput legitimirao kao razumskoga parlamentarca koji skrbi o općem interesu-- stabilnosti  zajednice. 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, miroslav tuđman, VINKA DREZGA, politika