Komentari

BIT STVARI: Kako danas ne postati populist?

Hoće li se mainstream politička elita napokon zapitati jesu li spremni graditi zajedničko dobro svojih demosa, služeći narodu, ili i dalje biti produžena ruka ekonomskih interesa i globalnih poslovnih elita?

Piše: Elizabeta Mađarević

Dan poslije britanskog referenduma o izlasku iz Europske unije, čitavom Europom zavladala je nevjerica. Mnogi su se pitali je li ova vijest šala u montypytonovskoj režiji. Britanci, poznato je, imaju sjajan smisao za humor kojega jedino njihov veliki cinizam može umanjiti. Čitava politička i gospodarska europska elita ostala je tako zapanjena rezultatima referenduma. Mladi kozmopoliti i ulašteni liberali uz silnu salonsku europsku ljevicu i desnicu ove su rezultate izjednačili s krajem svijeta, ili barem s krajem liberalne demokracije u kojoj sada vladaju „populisti“, poput „smiješnog“ Nigela Faragea. Lider UKIP-a Farage, stranke za britansku nezavisnost, slučajno je, eto, nakon 20 godina borbe za slobodnu Veliku Britaniju ipak ispao vizionar. Nešto što mnogi značajniji europski lideri ne mogu to isto reći za sebe. 


Za one koji možda znaju malo više od klasične priče o populističkim pokretima i njihovom „napadu na demokraciju“, ovakav rasplet događaja daleko je od udara na demokraciju tog neobrazovanog puka putem referenduma. O jednoj tako prevažnoj stvari o kojoj običan narod, pogotovo onaj nižeg socijalnog statusa, nikada ne bi trebao odlučivati. Oni koji se diče pozivanjem na liberalnu demokraciju u kojoj su izbori glavno oružje političkih elita sada su pak ustuknuli i narodu ne bi dali glas. 


Jer ovaj referendum gotovo je bio „sudbonosni“ za budućnost Britanije i o njemu mogu odlučivati valjda samo oni koji prate burzovne izvještaje i zaljubljenici u europske integracije. Današnja visoko obrazovana, lažno kozmopolitski izbrušena elita neoliberalnog svjetonazora rado izvrgava ruglu odluke malog čovjeka; taj isti mali čovjek naime nije mogao shvatiti poantu ekonomskog nazadovanja Britanije ukoliko ona izađe iz velike korporacije zvane Europska unija. 


Zagovornici britanskog ostanka u Uniji gorko su shvatili nakon 23. lipnja da se referendumi ne dobivaju financijskim izvještajima, paradoksalno čak niti u Britaniji, zemlji koja se od Hobbesa i Benthama pa nadalje diči svojim empirističkim i čisto utilitarističkim pogledom na svijet koji zbraja i oduzima profit. Europska komisija od 1990-ih nadalje glavni je motor politike koja štiti velike korporacije i otvara vrata bez-granica-poslovanju. Više tako nisu bitne države (pogotovo one male!), već roba, kapital i usluge koje slobodno kolaju Unijom. Kretanje ljudi kao radne snage i danas je međutim za mnoge europske države problematičan koncept iako su ga s nelagodom morali prihvatiti ulazeći u „uniju zajedničkih vrijednosti“.  Ekonomskom logikom započela je nakon Drugog svjetskog rata Unija s jasnim političkim ciljem – toliko ispreplesti interesima nekadašnje neprijatelje da rat postane nezamisliv. I sam je „otac“ Europe Schumann imao na umu stvoriti tako ekonomskim, nevidljivim sredstvima federaciju država, te gotovo neprimjetno novi politički poredak ugurati u nacionalne države. 


Cilj Britancima prilikom ulaska te 1973. bio je posve jasan i poželjan – zaraditi koliko se može unutar zajedničkog tržišta Unije, a opet ostati samostalan u najvažnijim područjima. Glavno je pitanje međutim tada imalo politički predznak: žele li Britanci ući u Uniju s Njemačkom? Farage je pak tijekom kampanje naglašavao drugo pitanje – Britanci naime nakon prvog potvrdnog referenduma o ulasku u Uniju 1975. nisu potpisali da žele političku uniju u što se od zone slobodne trgovine razvila današnja Europska unija. On je ovdje posve u pravu. Europska unija toliko je daleko otišla u reguliranju života država članica da su i područja koja su inače u potpunoj nadležnosti država članica postala polje interesa Europske komisije. Najočitiji je primjer imigracija, zatim najave izgradnje zajedničke vojske i nadzora nacionalnih granica, sustav sankcija u vanjskoj politici, reguliranje socijalnih pitanja i tako dalje. Od pokušaja donošenja federativnog ustava Unije 2004., koji je završio donošenjem Lisabonskog ugovora, Europska komisija uz pomoć starih država članica, pokušava nametnuti „europska rješenja“ za više-manje sva pitanja iako su upravo dublju integraciju odbacili Francuzi i Nizozemci prilikom referenduma o Ustavu o EU. Tu su korijeni problema kojega je samo još jedanput na svjetlo dana izbacio Brexit.


Naime, ukoliko nije bilo jasno 2005. nakon negativnog referenduma da ljudi u Europi, i to počevši od zemalja osnivačica EU-a, nisu spremni za jaču integraciju, zbog čega se ta integracija i dalje gura? Odgovor je možda ono što je tadašnji nizozemski  premijer Balkenende izrekao nakon referenduma: „ideja Europe dobro je zaživjela kod političara, ali ne i kod naroda“. Možda se tu krije i jednostavan odgovor na razloge Brexita – elita, ne narod žele više nadnacionalne „demokracije“ u kojoj mogu nekontrolirano donositi odluke i lakše regulirati pitanja oko kojih bi se na nacionalnom nivou lomila koplja. Nije li to slično poslovnoj logici profita bez granica? Pa kada otvorimo granice, fleksibiliziramo EU tržište, važno je samo da posao ide, nije bitno kako to utječe na pojedine države, a još manje na ljude. 


Globalne elite  


Malo je nacija poput britanske koje svoj osjećaj državnosti imaju toliko dugo i toliko ga ljubomorno i s razlogom čuvaju, pa i u vremenu te gipke i poželjne otvorenosti koju se rado naziva globalizacijom. Upravo je stoga ne samo paradoksalno, već indikativno, da su Britanci u ovome trenutku rekli „ne“ daljnjoj jačoj integraciji („ever closer union“) EU-a. To bi svima trebala biti važna pouka, a ponajviše predstavnicima europske neoliberalne elite koja sva mahom dijeli isto mišljenje o Brexitu. Jer Britanci nisu Portugalci, Grci ili Latvijci čije elite mogu neprimjetno odustati od vlastite nacije u ime sigurne, „zajedničke“ budućnosti koja se kao opium nudi malim državama u zamjenu za njihovu poslušnost i tržište za glavne zemlje izvoznice. Britanci i dalje imaju osjećaj za vlastitu zemlju i identitet kojega niti desetljeća kolonijalne prošlosti i globalizirane ekonomske logike nisu mogli uništiti. Jer – Britanci su uvijek bili svoji, Otokom odijeljeni od ostalih. To je sjajno ilustirirao i Hendrik VIII kada se po prvi put dogodio Brexit, pokazujući inat i svoju britansku neovisnost prema Papi. Starije generacije koje su otužno i licemjerno optuživane da su „ukrale budućnost mladima“ jer su glasovale protiv EU-a još uvijek pamte vrijeme kada su poznavali svoje susjede, a u Londonu su u crvenim autobusima ljudi pričali British English ne Broken English. Ti stariji, nerijetko i mudriji ljudi, nisu neinformirani, nepismeni i netolerantni niži stalež koji ne prepoznaje Zeitgeist modernosti. Takvima ih vide jedino umišljene, kvazi-kozmpolitske grupe mladih poslovnjaka koji su osvojili London i žive u bogatim predgrađima tog divnog grada. Oni su dio tzv. globalne elite koju je sociolog Ralf Dahrendorf odavno prepoznao kao socijalnu grupu onih koji odlučuju u post-modernim društvima u kojima više ne postoje klasični sukobi između Marxovih društvenih klasa. Iako uvjereni liberal, Dahrendorf je 1970-ih nakon svog mandata njemačkog povjerenika za vanjske odnose i trgovinu  Europske komisije postao gorki kritičar te briselske birokracije, sa snažnim argumentom da demokracija ne može biti uspostavljena na europskom nivou, a demokraciju u nacionalnim državama upravo ugrožava jačanje eurointegracijskih procesa. 

 

Globalne elite tako profitiraju od procesa globalizacije – s jedne strane, stvara se dojam globalizirane ekonomije koju se ne može nacionalno kontrolirati već joj se države moraju prilagoditi, a s druge strane elite su te koje sa sebe sklanjaju odgovornost za donošenje odluka jer se „globalizacijski procesi“ ne mogu nacionalno regulirati. To stvara pogubne posljedice za demokraciju koju elite u današnjem liberalnom modelu reprezentativne demokracije više ne vide kao najbolji oblik vladavine. Ironično, liberalne elite su danas te koje ne žele da se „narod“ upliće u donošenje odluka kroz izbore ili referendume, iako je demokracija sazdana na demokratskom pravu većine. „Populistički“ pokreti i stranke koji danas jačaju u Europi, tako posprdno zvani od strane mainstream liberalne elite, nisu međutim protiv demokracije niti ju žele uništiti, kao što se tvrdi. Upravo obrnuto, oni žele vratiti ono što današnjoj eliti ne odgovara, i ono čemu je demokracija s univerzalnim pravom glasa služila, a to je moć naroda. 


Danas ljudi više ne vjeruju svojim elitama, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Referendumi koji bujaju Europom čine se još jedinim sredstvom očuvanja demokracije, a to je mrsko globalnim elitama te ih oni nazivaju nedemokratskima, populističkima, fašističkima. Čini se da se narod više ne može kontrolirati upravo omiljenim sredstvom elita za provođenje njihove politike – ubacivanjem listića u glasačku kutiju. Jer, izbori se događaju i političke elite se izmjenjuju na vlasti, ali ništa se uistinu ne mijenja i to izvrsno služi svojoj svrsi. Kako je Schumpeter o izborima primijetio: ne možeš varati sve ljude čitavo vrijeme, ali možeš prevariti dovoljno ljudi dovoljno dugo da počiniš nepopravljivu štetu. Stoga taj narod treba eutanizirati s ideologijom univerzalnih ljudskih prava i pokušati vratiti se uobičajenom djelovanju, redovnim izborima nakon kojih se suštinski ništa ne mijenja, a elite igraju po svojem. Jer danas su mainstream stranke, bilo lijeve ili desne, suštinski iste. Vole se zvati lijevim ili desnim centrom, ali između njih nema programske niti svjetonazorske razlike. Kako inače objasniti isti stav oko pravih, esencijalno najvećih političkih pitanja, poput „izbjegličke“ politike između lijevih i desnih mainstream stranaka, poput njemačkog SPD-a i CDU-a?  U krađi demokratskog procesa tzv. demokrati su nakon Brexit-a predlagali i revizionirati pravo glasa  – dati ga samo onima s određenim kvocijentom inteligencije kao da intelektualci posjeduju više smisla za pravednost i jednakost koje su suštinski objekt politike. Upravo se čini obrnutim! Mali ljudi često su pošteniji i ponizniji, a primjera je uistinu bezbroj. 


Moralni problem djelovanja elita


Djelovanje elita stoga je prije svega moralni problem. Kako pronaći dostatan odgovor na ono što se dogodilo u financijskoj krizi 2008. godine? U SAD-u je 8 milijuna ljudi izgubilo svoje domove i preko noći su postali beskućnici, a nitko od ljudi koji su to prouzročili igrajući se financijskim derivatima nije završio u zatvoru? To znači da ne postoji samo zavjera sprege političke i ekonomske elite koja se „ne može dokazati“, već da je ta sprega javno i transparentno na djelu kroz djelovanje institucija (za Oskara nominirani film Oklada stoljeća to sjajno opisuje). Ljudi koji su izgubili dostojanstvo jer godinama ne mogu pronaći posao pa kopaju po smeću, teško će imati samopouzdanja dići svoj glas. Elita je toga svjesna. Tome se neće usprotiviti iste mainstream elite s potrošenim vođama koje ne žele „talasati“ već održati isti status quo koji se odlično nadopunjuje s logikom neoliberalizma i interesima bogate manjine. Čini se da se tome mogu oduprijeti samo novi lideri koji svoj integritet još nisu imali prilike izgubiti, a „narod“ im još uvijek predstavlja trunku inspiracije. Oni su ono što predstavlja srž demokracije, sukob, konflikt, sudaranje različitih ideja, iz čega se onda stvara nešto novo, a narod, taj krivi a opet pravi subjekt demokracije, kako ga promatraju stari atenski filozofi, iznova se diže uspostavljajući novu stvarnost i ravnotežu. 


Kako bi sociolog i filozof Tomaž Mastnak rekao: „Nesposobni, neznalice i nekompetentni vladaju jer upravo oni najbolje ispunjavaju zahtijeve sustava. Degradacija vlasti i uništavanje obrazovnog sustava, na primjer, nisu neki posredni, nenamjerni, sekundarni efekti neoliberalnog režima, niti neizbježna žrtva na koju nas primorava krizna situacija jer drugačije nažalost ne može. Ne, to su izrazi logike sustava u kome značaj znanja opada, sustava kome više nije potrebno kvalitetno i široko dostupno obrazovanje, sustava koji se, na kraju krajeva, oslanja na fleksibilnu, a ne na kvalificiranu radnu snagu.“ Zašto su ono (lažni) socijaldemokrati krenuli u kurikularnu reformu, a prije toga skresali radna prava na minimum? Zašto danas svi pozivaju na stvaranje „slobodnomislećih“ mladih ljudi kao da Hrvatska nije slobodna zemlja pa da ne smiju izražavati svoje mišljenje? Ne, upravo se stremi tome da se ljude zaglupi besmislenim i pretežno ideološkim sadržajima poput zdravstenog odgoja ili dodatnih „izbornih predmeta“ poput pop kulture. Stvoriti slobodnomisleće ljude se ne stvara tako da ih se uči o „građanskoj“ kulturi koja ih upoznaje s njihovim „pravima“ u koje nitko ne smije sumnjati (ne zvuči li upravo ovo kao totalitarni režim?), već da im se usadi kritički duh koji će biti utemeljen na dobrom poznavanju činjenica i procesa tako da nijednom lideru ne padne na pamet falsifikacija stvarnosti. Usto, ljude se odgaja da znaju ono što je pravedno. Parole poput „naučimo djecu biti sretna“ koje su se vidjele na tzv. skupu za bolju budućnost, samo pokazuju esencijalno nerazumijevanje stvari i osnažuju Mastnakovu definiciju novih, bezličnih i potrošačkih lica naše „bolje budućnosti“ koji se lako poviju za najobičnijim parolama koje pripadaju privatnom, ne javnom životu. Uči li se sreća u školi ili u sazrijevanju kroz život i unutar stabilne obitelji te kakve veze imaju sadržaji iz lektire ili fizike s emocionalnim stanjem učenika osim u prenatrpanom sadržaju kojega je ironično iznjedrila nova „kurikularna reforma“? Zašto napredna Švicarska nema osim obveznih 12 predmeta i sve ove dodatne predmete koji od učenika čine „sretnije slobodnomisleće“ ljude? 


Trgovci političari – političari trgovci 


Montesquieu je jednom rekao da su u modernom vremenu trgovci postali uzorom politike, a političari su počeli govoriti jezikom trgovaca. Čovjek je sada samo potrošač kojemu treba do idućih izbora prodati proizvod, a ne razvijati racionalne i dugoročne politike po mjeri naroda. Da bi se to postiglo, izabrani lideri bi trebali služiti narodu, ne ekonomskim ili inim interesima. To je ono što se danas događa – demokratski izabrani predstavnici više ne osiguravaju zajedničko dobro jer oni zapravu nemaju pojam o javnome dobru. Lideri su, kao što ih vidi Mastnak, neobrazovani tehnokrati koji ne mogu pojmiti niti razlučiti privatni od javnog interesa, ili ekonomski od nacionalnog, državnog interesa, kao niti razlike među kulturama i identitetima ljudi. Inače, bi li nekoga iznenadilo ono što se dogodilo u Silverstarskoj noći na kolodvoru u Kölnu? Jer ekonomski interesi nisu nužno interesi naroda, iako nam tako diskurs neoliberalizma govori. Što je drugo nego slušati da gospodarski rast počinje smanjivanjem radnih prava i fleksibilizacijom tržišta rada? „Fiat iustitia, et pereat mundus!“, trebala bi nanovo postati parola i središte političkog. Današnja „proceduralna država“, kako ju je nazvao Micheal Sandel, u kojoj je važno donositi zakone, ali nije važno kakve, gura upravo politiku iz javnog prostora. 


Imati zastupnike koji imaju neproporcionalno visoki dohotak naspram svojih formalnih primanja u nekoj bi zemlji značio signal za propitavanje porijekla imovine, ne samo sukoba interesa. Jednom kada osvoje funkciju dužnosnici na njoj ne ostaju desetljećima i tako (ne)izravno onemogućuju promjenu unutar institucija. Naravno, lakše je mijenjati boje nego uistinu biti kvalitetan te imati vlastiti poslovni i osobni integritet. Ono što je međutim najveći teret ovakvog sustava je neprobojnost za one koji nisu ničiji ili nemaju obiteljski pedigre – teško je samo „biti dobar i kvalitetan“. Upravo je dramatična nepravednost sustava navela ljude u Hrvatskoj da odlete van i – najednom u nekoj drugoj zemlji postanu uspješni (a uvjerili su nas da imamo loš obrazovni sustav?!). U isto vrijeme, tako se gubi duh i polet koji je nasušno potreban svakoj zemlji za razvoj. Čak se i najveći patriot umori od jala i nesposobnosti ako oni vladaju gotovo pa posvuda u upravljačkim strukturama – i u državnom i u poslovnom sektoru. Kako objasniti da Hrvatska, primjerice, ima jednu od najvećih stopa porasta milijunaša u svijetu, ali i sramotni broj blokiranih građana? Kako objasniti da većina ljudi ove zemlje ima manji dohodak od prosječnih, mizernih 5, 600 kn – s kojima se pak ne može dostojanstveno živjeti jer su troškovi života  viši nego u nekim zemaljama Zapadne Europe (ali nitko ne želi mjenjati makroekonomsku politiku, poebice pozabaviti se uvoznom politikom?). To i ovdje može dokazati proces koji se podjednako događa u Europi  – sveopćoj eliti nije stalo do boljitka većine građana, već do zadržavanja istih pozicija koje su jednom prisvojili, ali koji ne generiraju opći razvoj već daljnje bogaćenje male manjine. 


Politika tako umjesto bavljenje demosom postaje ekonomija ili štamparija ridikuloznih i banalnih (ljudskih) prava. Ekonomska sfera u Staroj je Grčkoj bila samo sfera privatnog interesa i privatnog života, ali ne i glavna preokupacija javnoga djelovanja i politike. Stoga mi danas slušamo o reformama koje će zadovoljiti investitore, a ne građane, mirovinske fondove, ne umirovljenike, banke i kreditne agencije, a ne dužnike tj. sve one koji uspostavljaju nejednakost koju politika treba i mora izravnati da bi preživjela, kao da se podrazumijeva da će poslovni krugovi brinuti o nama i o pravednoj raspodjeli koja uspostavlja jednakost -  više nego vlastita država i oni koji ju predstavljaju. Istina je posve suprotna. Stoga i građani ne vjeruju više svojim elitama na centru koji su podlegli neoliberalnom razmišljanju i vode brigu više o tome kako će ih procijeniti agencija ili eurobirokrati nego vlastito biračko tijelo. Štediti kada se nema za štednju je i najvećem nepoznavatelju ekonomije logična besmislica. Sitnim koracima privatizirati zdravstvo pod sloganom racionalizacije sustava zbog pojedinačnih lobija, iako se zna da zdravstvo kao ni školstvo nikada ne može biti u plusu ako ih smatramo javnim dobrom, je izmicanje tla pod nogama osiromašenog srednjeg sloja ljudi. Nehumano produživati radni vijek i rušiti socijalne standarde opasno ugrožava obitelji i srednji sloj ljudi koji nose razvoj, a ne rješava ekonomsko pitanje (Hrvatska kao zemlja u kojoj se u mirovinu odlazi sa 67. godina postaje šokantan primjer u razvijenom svijetu). Jaka socijalna država u Europi upravo je ono što niti jedan kutak svijeta nema i na čemu nam cijeli svijet zavidi no pad socijalnog standarda u Europi posljednjih desetljeća posve je uočljiv. S druge strane, u isto vrijeme bankarski i financijski sektor dosiže svoje vrhunce. Naravno, liberalne elite danas posegnu za „izbjeglicama“ i čini se da je sve riješeno jer ta ista elita ne dijeli svoje društvo s pridošlicama. Upravo je ovih dana njemačka vlada pozvala njemačke tvrtke da zapošljavaju imigrante, koji su tako od izbjeglica preko noći postali radna snaga iako je javni diskurs od početka „izbjegličke“ krize bio potpuno drugačiji. Ulaganja u socijalnu državu tada ne moraju biti velika, a poslodavci više ne moraju brinuti o povećanju plaća koje od 1970-ih proporcionalno padaju dok se mali sloj ljudi neizmjerno bogati. Da bismo vidjeli što je na djelu ne trebaju nam Pikettyijeva istraživanja niti statistički podaci koji su vrlo jasni. Demokracija se na ovakav način stoga jedva održava na životu, a u život ju vraćaju upravo oni koje je liberalna elita proglasila populistima i koji posvuda u Europi dovode do stvaranja „neliberalnih“ demokracija.


Nije li smisao demokracije „podilaziti“ narodu?


Jer prozivati srednji sloj ljudi koji gube tlo pod nogama za „neobrazovanost“ ili „neinformiranost“ tj. snobovski ih smatrati glupima, koji su i u Britaniji ili u Austriji, ili u Danskoj, glasali za „populiste“, znači okretati glavu od opipljivog svijeta i neracionalno promišljati stvarnost. Uvjereni liberal Dahrendorf čak je toliko bio svjestan tog elitističkog pogleda na svijet da je u konačnici „populiste“ prozvao autentičnim demokratima jer nije li upravo smisao demokracije „podilaziti“ narodu? Uz pad standarda za većinu ljudi, Brexit-u je presudilo i pitanje imigracije koje se neuvijeno veže uz to isto, iako na drugačiji način. Kada su se EU-u pridružile zemlje Istočnog bloka procjene britanskog ministarstva unutarnjih poslova bile su da će prosječno u Veliku Britaniju dolaziti oko 13,000 ljudi godišnje tražeći posao. Danas znamo brojke. U Velikoj Britaniji je danas tri milijuna ljudi porijeklom iz EU-a, od kojih je dva milijuna zaposleno. Sveukupno strani državljani zajedno s onima izvan Europe čine oko 17 posto britanske radne snage. Time zaista postaje moguće da vam je svaki drugi susjed stranac. Teret otvorenosti koja se naširoko proklamira od liberalnih elita ipak je u Velikoj Britaniji, zemlji koja je paradoksalno stoljećima bila upravo najotvorenija kroz svoju trgovačku politiku, dosegao vrhunac. Oni eurobirokrati i liberalne elite koji sve svode na pitanja brojki i tzv. benefita koje je Unija donijela Britaniji, ipak bi morali nešto naučiti o ljudima samima, kulturi i snazi identiteta. Svatko pripada negdje, kao što je Hannah Arendt odavno zaključila, a Britanci sami i dalje imaju snažan vlastiti identitet koji se veže uz samu britansku državnost koja daleko nadmašuje sve europske zemlje. Pripadnost nekoj zemlji ne bi se trebala mjeriti prema manjini koja stoluje u Bruxellesu i izgubila je pojam o vlastitome identitetu, kao niti prema onoj šačici tzv. kozmopolita koji iz jedne zemlje putuju u drugu tražeći bolje plaćen posao, a takvih uopće nije puno (oko 15 milijuna unutar EU-a). Politike se ne bi trebale raditi prema poslovnoj logici fleksibilne i mobilne radne snage te globalne elite. Činjenica jest da je identitet sastavni dio života svake političke zajednice; on se uobličuje kroz povijest, kulturu, ono zajedničko. Argumenti da britanski EU migranti čine mali postotak ljudi koji zapravo doprinose rastu BDP-a, kao što je to pro-EU strana pokušala ekonomski objasniti, ne doprinose rješenju problema. Jer ekonomska pitanja zapravo nikada ne odnose prevagu u istinskoj politici ukoliko ne propituju pravednost. Nedostatak istinske politike na tlu Europe je ono što potire demokraciju – ideologija je od Marxa dosegnula nove vrhunce i sada je ona pretvorena u metapolitiku i biopolitiku, koja se ne osvrće na političko, već društveno, biološko ili privatno, a ponajviše u obliku ekonomskih interesa. 


Propadanje nacionalnih demokracija


Osjećaj gubitka kontrole ljudi koji su glasovali protiv EU-a ima dakako svoje stvarno utemeljenje – to je propadanje nacionalnih demokracija koje su građanima garantirale pravo sudjelovanja u donošenju važnih odluka o zajedničkom životu. Mnogi procesi koje gura Europska komisija, poput potpisivanja TTIP-a, samo onemogućuju daljnju demokratsku kontrolu građana na nacionalnom nivou. Čak i veliki zaljubljenik u kozmopolitsku Europu i dublju integraciju i vodeći filozof današnjice Habermas to priznaje. Referendum u Britaniji ilustrira to stanje „post-demokracije“. Primjerice, ne možete donijeti odluku o prihvaćanju milijuna ljudi s kojima vaša zemlja i vaši ljudi nemaju ništa zajedničko uz pozivanje na (nepostojeća) univerzalna ljudska prava, koja onda paradoksalno na bazičnoj razini oduzimate vlastitoj zajednici jer delegitimirate demokratski proces suodlučivanja o zajedničkom životu. To zajedničko dobro predmet je ne zakona, kao što se danas krivo previđa a EU to voli naglašavati kroz proces donošenja direktiva i takvog „izravnavanja“ različitih zajednica, već duha zakona koji je ugrađen u specifičnu zajednicu.  To je ono što je još davno Aristotel jasno uočio. Ne može se narodu davati glas, a onda bježati od njega i njegovog duha koji je specifičan za svaku zajednicu. Današnje mainstream političke elite, zajedno s gospodarskim i medijskim elitama, međutim baš to rade pretvarajući sva pitanja u pitanja pojedinca i ekonomske logike. Lügenpresse ili lažljivi mediji ne postoje samo u Njemačkoj. Od vođa se očekuje da se ne povijaju za medijskim natpisima, niti za nečijim interesima već da rade na zajedničkom dobru.


Status quo i populizam


Problem nije to što elita želi zadržati svoju poziciju što je posve razumljivo s obzirom na prirodu biznisa. Problem je što politika više ne služi svojoj svrsi – ispravlja nejednakosti i brine se o zajedničkom dobru, ne pojedinačnom interesu. Problem svih nas je pak prihvaćanje toga statusa quo. U zemlji velikih kršćana malo je onih koji imaju snage prakticirati javno kršćanske vrijednosti – raditi na vlastitom integritetu i na vlastitoj zemlji. Problem Europe je pak odbijanje vlastitog identiteta i vrijednosti nacionalnih država što pojačava fenomen de-demokratizacije kao posljedice novog sustava „upravljanja“ – novih političkih i zakonskih formi „vladanja iznad nacionalne države“ koju revno provodi Bruxelles. To je dovelo do Brexit-a. Paradoksalno Brexit će naštetiti ne Britaniji, već EU-u. Jer svijet će još dugo funkcionirati na načelu nacionalnih država, a Britanija će odsad imati još veću slobodu djelovanja. Sama EU poželjet će dogovoriti s Britanijom preferencijalni status kojeg ima, primjerice, sa Švicarskom. Naime, čim se odmaknete od Europe shvatite da svijet funkcionira na različitim načelima od EU-a. Države ljubomorno čuvaju ono što imaju. To znaju i Njemačka i Francuska, koje samostalno vode svoju vanjsku politiku, a EU koriste kao bazu za svoje poslovne poteze. Jedino u čemu male zemlje poput Hrvatske mogu najjednostavnije progurati svoje nacionalne interese je vanjska politika, pogotovo u sferi EU proširenja gdje sve države članice imaju jednako pravo veta koje ne postoji gotovo pa nigdje u ostalim EU politikama. Snaga našeg glasa u ostalim EU politikama je simbolična jer zemlje tu nisu ravnopravne po snazi svojeg glasa koje imaju u Vijeću EU-a. Šteta da malo češće ne koristimo rijetka sredstva koja nam stoje na raspolaganju. Ali ovdje opet dolazimo do toga da i države moraju graditi svoju državnost koju se malima uvijek nekako oduzima – ono isto što Britaniji u svakom slučaju ne nedostaje. 


Danas se stoga suočavamo s rastom „populizma“ koji pokušava promijeniti status quo kojega je nametnuo neoliberalizam i de-demokratizacija s EU razine. Na ponovljenim predsjedničkim izborima u Austriji pobjedit će populistički lider desnice koji također prijeti raspisivanjem referenduma o EU-u, a na referendumu o kvotama za izbjeglice Mađari će u listopadu glasovati protiv tih potpuno neracionalnih mjera iz srca Belgije. Europska demokracija koja usitinu ne postoji doživjet će još jedan udarac, još jedan šok koji bi mogao promijeniti tok priče dok još ima vremena. „Mali“ ljudi nisu mali jer su uistinu mali ili neobrazovani. Vrijednosni sudovi koje mainstream politička i neoliberalna  elita o njima s prijezirom iznosi samo su okretanje istine o suštini politike koju upravo predstavlja taj strašni demos u čijim je rukama od pamtivijeka jedini ključ demokracije – od atenskog polisa pa sve do današnjih nacionalnih država. 


Hoće li se mainstream politička elita napokon zapitati jesu li spremni graditi zajedničko dobro svojih demosa, služeći narodu, ili i dalje biti produžena ruka ekonomskih interesa i globalnih poslovnih elita, ostaje za vidjeti. Čeka nas vruća jesen u svakom slučaju, i na hrvatskom i na europskom polju.


*Autor iznosi vlastito mišljenje i ne istupa u ime niti jedne institucije

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

populizam, neolibierali, hrvatska, eu, elizabeta mađarević, politika