EU(R)OLOGIJA: Milanović i Plenković – trač-retorika sa zrnom soli
Svi bi, a napose građani, najradije preskočili predizbornu kampanju to međuvrijeme u nadmetanju, podmetanju i dometanju, i uskočili odmah u izbornu noć. I pobijedili, naravno.

Predizborna kampanja prolazi
u skladu s očekivanjima. Prevladavajuće je dosadna. I to zato jer je nitko nije želio,
jer su ljetni mjeseci, jer su izbori bili prije manje od jedne godine. Nisu ju
htjeli ni vladajući ni oporba. Svi bi, a
napose građani, najradije
preskočili to međuvrijeme u nadmetanju,
podmetanju i dometanju, i uskočili odmah u izbornu noć. I pobijedili, naravno.
Od potpune dosade pak spasila nas je nova činjenica— novo lice koje je osvanulo na nacionalnoj političkoj pozornici tj. Andrej Plenković. Novi je lik udario i novi smjer u političkoj komunikaciji: od prvoga dana nastoji se odmaknuti od prizemnoga govora, vrijeđanja, podjela na naše i vaše, crno-bijelo, dobro i zlo. Upadljivo promiče staloženost, smirenost, nastoji ozbiljno govoriti o svakoj temi; bježi od disreditiranja pojedinaca, skupina, i država. Njegov je moto da žuri polako.
Kalkulantski proplamsaji nacionalne svijesti-- u društvu viktimizirane
braniteljske populacije—i uprošćeni pogled na istok predstavljaju
politički pragmatizam iz
sanaderovske radionice.
Takav je razboriti nastup potpuno zatekao inače agresivnoga Zorana Milanovića. Sada već politički veteran Milanović je najprije nekoliko dana šutio, zatim se suočio sa zbiljom i odlučio prilagoditi novom političkom kursu. Jasno je pred kamerama kazao da je prošlo vrijeme političkoga ciljanja ispod pojasa, i da će nakon odlaska Tomislava Karamarka i on konačno moći „o ozbiljnim stvarima ozbiljno govoriti“.
I doista, ta je faza trajala čak dva tjedna. A onda se, na radost promatrača, opet vratio milanovićevski „ja“ uvijek spreman da prvi (verbalno) napadne. Ta je njegova oprobana metoda podcjenjivanja i ocrnjivanja došla do izražaja za nedavnoga zatvorenoga sastanka s braniteljima.
Na spomenutom je sastanku, prema snimkama koje su navodno procurile, Milanović zborio o domaćem i susjednim dvorištima, potpaljujući bazične strasti po poznatom obrascu „ustaše-partizani“. Nije mogao odoljeti a da se podcjenjivački ne očituje i o beogradskom establishmentu, i time, zapravo samo našteti hrvatskim interesima.
Milanović i na ovim
izborima ponavlja matricu koju mu je lani prišapnuo američki stučnjak: od
anacionalnoga političara preko noći se
transformira u ultra-patriota. Na jednom
je predizbornom skupu nedavno primijenio
i jedno daleko rafiniranije retoričko
sredstvo, gotovo nepoznato u nas. Pred biračima se praktički posuo
pepelom izjavivši „on i njegova
koalicija“ možda nisu „ bogznašto“, ali ih je ipak pozvao da zaokruže SDP na nedjeljnim izborima.
Takva retorika koja je obilježena sintagmama „uštaškoga djeda“ i „vojnoga lekara“ u osnovi je trač-retorika. Ona svjedoči o vrlo prizemnoj političkoj kulturi, i kržljavoj odgovornosti političkih dionika—koji se ne libe posegnuti za najsirovjim retoričkim sredstvima da zagrabe u (desni) dio biračkoga tijela. Kalkulantski proplamsaji nacionalne svijesti-- u društvu viktimizirane braniteljske populacije—i uprošćeni pogled na istok predstavljaju politički pragmatizam iz sanaderovske radionice.
Milanović i na ovim izborima ponavlja matricu koju mu je lani prišapnuo američki stučnjak: od anacionalnoga političara preko noći se transformira u ultra-patriota. Na jednom je predizbornom skupu nedavno primijenio i jedno daleko rafiniranije retoričko sredstvo, gotovo nepoznato u nas. Pred biračima se praktički posuo pepelom izjavivši „on i njegova koalicija“ možda nisu „ bogznašto“, ali ih je ipak pozvao da zaokruže SDP na nedjeljnim izborima. To je produktivan retorički potez jer iskazuje poniznost, spušta političara na istu razinu s građanima-publikom. I kad je hinjena samokritičnost ili šala na vlastiti račun pridobiva birače.
Svjestan dugogodišnje kakofonije na političkoj sceni, čelnik desnoga političkoga centra Plenković upravo nastoji svojim nastupima naglasiti dimenziju odgovornosti: upadljivo izbjegava spuštati diskurs na razinu „prijatelj-neprijatelj“, odbija svojega suparnika gledati preko nišana.
I upravo stoga se drži gospodarskih tema, investicija, srednjeg i malog poduzetništva, zapošljavanja. Odnedavno se zauzeo i za rješavanje problema povrata imovine nacionalizirane/konfiscirane u doba socijalizma.
Plenkoviću nije lako. Došao je na čelo velike stranke prije svega nekoliko tjedana, u kontekstu velikih mijena, nakon odlaska Karamarka s čela stranke, pa raspada Vlade. Kao novi čovjek mora u kratkom vremenu postići autoritet unutar stranke i istodobno pripremati izbore za 11. rujna. Mora pokazati i dokazati da on i „njegov krug ljudi“ označavaju raskid s aferama koje dugi niz godina opterećuju HDZ. Njegov nastup ne mora dugoročno biti privlačan, ali je svakako koristan i to stoga jer je racionalan, pomaže razblažiti nagomilanu toksičnost u javnom diskursu koja počiva na premisi „di je tvoj dida bio 1941., a di ćaća 1991. godine“.
Komentari