Hrvatska

DAVOR GJENERO ZA POLITIKAPLUS: Ranko Ostojić i Orsat Miljenić, imaju jednu zajedničku crtu – obojica dolaze iz svijeta povezanog s tajnim službama i represivnim aparatom

Budući da je teško ocijeniti u kojoj je mjeri današnji SDP inficiran oligarhijskom strukturom što ju je stvarao Milanović, teško je predvidjeti jesu li u prednosti zagovornici kontinuiteta ili diskontinuiteta u stranci.

Piše: Mislav Miholek

U Hrvatskoj se dogovaraju HDZ i MOST oko sastava nove vlade, saborski odbori se sastavljaju. Paralelno uz ovaj proces, događaju se izbori u SDP-u. Politički analitičar Davor Gjenero komentirao je dosadašnji tijek izbora za predsjednika SDP-a.

Davor Gjenero: Jasno je da su samo četiri kandidata za predsjednika SDP relevantna, a da oni čine dvije skupine. U jednoj su Tonino Picula i Davor Bernardić, kao zagovornici diskontinuiteta u odnosu na politiku Zorana Milanovića, a u drugoj Ranko Ostojić i Orsat Miljenić kao zagovornici politike kontinuiteta.

Piculina prednost je što je iskusan političar, zagovornik demokratskih procedura, sklon stvaranju tima koji bi iznutra bio matrično organiziran i koji bi otvorio proces demokratskog razgovora unutar stranke. Piculina je idealan kao tranzicijski vođa, koji bi započeo procese transformacije SDP-a u demokratsku organizaciju, nakon razdoblja Milanovićeva autoritarizma. Nedostatak mu je odsutnost prave „volje za moć“ i činjenica da se niti ne pokušava prikazati kao karizmatski vođa. Kao i tim koji bi on mogao okupiti, obilježava ga i druga mana, da su i on i njegovi istomišljenici uglavnom ozbiljno zagazili u peto desetljeće, a da je to prije „senatorsko“, nego li vrijeme za egzekutivno djelovanje.

Davor Bernardić ima i energiju mladosti, i određenu karizmu, ali bi mu dobro došlo još malo političkog brušenja. Kompromis, prema kojem bi Picula, zajedno s Davorkom Vidovićem, Rajkom Ostojićem, Zlatkom Komadinom…. konsolidirao stranku, a onda godinu prije redovnih parlamentarnih izbora prepustio vodstvo stranke Bernardiću ili nekom od te generacije, koja bi se u naredne dvije godine „brusila“ uz ovu skupino „stranačkih senatora“, bio bi idealan scenarij vođenje tranzicije. Za njega, naravno, praktički nema šanse.

Frapantno je da oba kandidata koja zagovaraju kontinuitet Milanovićeva autoritarizma, i koja su oba izašla ispod njegova šinjela, i Ranko Ostojić i Orsat Miljenić, imaju jednu zajedničku crtu – obojica dolaze iz svijeta povezanog s tajnim službama i represivnim aparatom. Ostojić je za Milanovića kontrolirao, a čini se i zlorabio, represivni policijski sustav, a Miljenić je figurirao kao kandidat za šefa tajnih službi predsjednika Josipovića. Dakle, obojica imaju svojevrsnu  „Putinovsku prošlost“, a to je vrlo loš znak, kad je riječ o preuzimanju organizacije koja je i do sada bila obilježena autoritarizmom. Osim toga, Miljenićevu karijeru obilježava ozbiljan grijeh – Lex Perković, a uz Ostojića se vezuju ozbiljne indicije o tome da je zloupotrebljavao represivni aparat u progonu stranačkog druga, Slavka Linića, kad je ovoga Milanović „otpisao“.

Budući da je teško ocijeniti u kojoj je mjeri današnji SDP inficiran oligarhijskom strukturom što ju je stvarao Milanović, teško je predvidjeti jesu li u prednosti zagovornici kontinuiteta ili diskontinuiteta u stranci. Jasno je da Milanović ne bi mogao biti reizabran, jer se u stranku vraća mnoštvo „gladnih usta“ koja su bila zbrinuta u državnoj administraciji, državnim i javnim poduzećima, a sada je stranci ostalo vrlo malo materijalnih resursa. Imaju tek 39 parlamentarnih mandata i zanemariv utjecaj na lokalnu i regionalnu samoupravu. Osim u Rijeci, koja je u stranačkom smislu „corpus separatum“, nisu na vlasti niti u jednom velikom gradu. Međutim, iako Milanović ne bi imao šanse biti reizabran, pitanje je je li sadašnje članstvo te stranke spremno na promjene, na „bolne rezove“ koji bi im u roku od četiri godine mogli osigurati bolji društveni položaj, ili će se većina opredijeliti za status quo.