Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Štitimo guštere, ali ne ljude. Treba nam 'Stranka nezaposlenih'!

Zanimljivo je kako imamo npr. udruge za zaštitu rijetkih guštera, koje onda postanu političke stranke kako bi imale političku moć zaštititi te rijetke guštere u njihovim staništima.

Piše: Maroje Višić

U posljednje vrijeme svjedočimo zanimljivom fenomenu, a to je transformacija građanskih udruga u političke stranke. Zapravo riječ je o transformaciji moći. Kako bi mogle ostvariti idejne ciljeve udruge moraju utjecati na političke aktere, a time je njihova moć tek posredna. No kao političke stranke, proizašle iz udruga, one postaju nositelji moći koji mogu direktno politički djelovati za ostvarenje svojih ciljeva.

Vidimo da se i tako nastale stranke u koalicijama kandidiraju na lokalnim i nacionalnim izborima. Razlog njihovih koalicija je jednostavan: širenje baze birača. Udruge se osnivaju radi očuvanja i promoviranja jednog uskog društveno korisnog interesa ili cilja od općeg značenja. Riječ je o okupljanju disperziranog pluralizma partikularnih interesa i ciljeva s namjerom utjecaja na vlast ili zauzimanja vlasti. Kako u takvim koalicijama postoji mnoštvo uskih a različitih ciljeva (najčešće socijalnih), razumljivo je da se doživljavaju kao „nova politika“, „nova snaga“ ili „treći put“.
   

'Stranka nezaposlenih' ... Njezinu bazu sačinjavali bi ekonomski deprivilegirani, nezaposleni, povremeno zaposleni, nezapošljivi, zaposleni 'na crno“ ...

Na posljednjim redovnim parlamentarnim izborima mogli smo ćuti pojam „trećeg puta“. Naravno, taj pojam nikada nije bio objašnjen, već je korišten kao nekakva mantra koja bi trebala stvoriti novi modni trend kod birača. Ovaj pojam uveo je Anthony Giddens, britanski sociolog i savjetnik Tonyja Blaira. Ideja „trećeg puta“ jest svojevrsna pomirba stranaka ljevice i desnice. Odnosno, ublaživanje klasičnog ideološkog rascjepa između ljevice i desnice kroz postojanje konsenzusa i konzistentnosti o važnim ekonomskim i socijalnim politikama. U političkom spektru „treći put“ predstavlja opciju političkog centra. U krajnjoj instanci „treći put“ smjera uklanjanju ideološke osnove kao osnove na kojoj se mobilizira biračko tijelo. Preciznije, ideološke razlike između ljevice i desnice i dalje bi postojale, ali bi se očitovale na nekim minornim pitanjima i problemima.
    
Ako sada kroz ovu prizmu promotrimo izbore u Hrvatskoj, ali i u svijetu (posebno nedavne predsjedničke izbore u Francuskoj) primijetit ćemo kako je ideološka podjela među biračima presudna u izbornom odlučivanju, te kako kod nas ne postoji politički konsenzus ljevice i desnice o bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima.
    
Stoga smatram kako trenutna politička konstelacija ne pruža ozračje u kojem se može formirati politika „trećeg puta“. Stranke proizašle iz udruga to ne mogu zbog uskih i partikularnih ciljeva čak niti onda kada koaliranjem nastoje okupiti te interese, a velike stranke to ne mogu upravo zato što su konstituirane na ideološkom rascjepu. Isto tako treba spomenuti kako pluralizam političkih stranaka ne znači veću demokratičnost sustava. Upravo suprotno, takva fragmentacija dovodi i ukazuje na nestabilnost i neodrživost političkog sustava, a čemu svjedočimo već treći put.

Moj treći put: „Stranka nezaposlenih“
    
U ozračju gdje jedan partikularni interes dobiva svoj izraz u političkoj stranci, gdje su ideološke podjele itekako (umjetno?) žive i gdje su izgledni novi parlamentarni izbori dozvolit ćete mi da opišem ideju jedne stranke za koju smatram da u svom temelju ima vitalni interes i cilj, u kojoj nikakve podjele ne bi bile presudne, te koja bi zasigurno imala dovoljno široku bazu birača.
    
To bi bila „Stranka nezaposlenih“. Njezinu bazu sačinjavali bi stratumi ekonomski deprivilegiranih, nezaposlenih, povremeno zaposlenih, nezapošljivih, zaposlenih „na crno“, nekvalificiranih, prekvalificiranih, otpuštenih, onih pred otkazom, „freelanceri“, kao i oni koji na intervjuu za posao ne znaju što bi odgovorili na pitanje neprimjereno kontekstu u kojem živimo: „gdje se vidite za 5 godina“.
    
No kako nezaposlenost nije isključivo hrvatski problem, „Stranka“ bi imala i međunarodnu bazu. Pojedinci iz navedenih stratuma bili bi ujedinjeni u svijesti o potrebi za radom kao navlastito čovjekovoj djelatnosti kroz koju opredmećuje sebe, svoj svijet i pronalazi sebe u svijetu kojeg je stvorio. Smatram kako ovdje ne bi došlo do izbijanja nikakvih podjela na osnovu političke ideologije, rase, roda, spola, nacionalnosti, vjerske pripadnosti itd. Potreba za radom je univerzalna čovjekova potreba kojom on nastoji osigurati ne samo minimum egzistencije, nego i dostojanstven život u osjećanju vlastite vrijednosti.
    
Zanimljivo je kako imamo npr. udruge za zaštitu rijetkih guštera, koje onda postanu političke stranke kako bi imale političku moć zaštititi te rijetke guštere u njihovim staništima. Moram istaknuti kako svakako podržavam sve oblike građanskih inicijativa i udruživanja po bilo kakvom pitanju i problemu, pa i po pitanju rijetkih guštera. No isto tako slobodan sam primijetiti kako još uvijek nema niti jedne udruge ili političke stranke koja bi nastojala zaštititi i promovirati pravo na rad. U Hrvatskoj rijetkih guštera ima, recimo 5, a na današnji dan nezaposlenih ima 227 863 (prema službenoj statistici HZZ-a).
    
Kako je onda moguće da interes za radom nije prepoznat i da svoj fokus nije dobio u nekoj udruzi ili političkoj stranci? Začuđujući je pasivizam prekarijata koji je iz nekog razloga nesposoban organizirati se za očuvanje i promoviranje čovjekovog prava na rad.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ekonomija, nova snaga, hrvatska politika, nezaposlenost, treći put, Maroje Višić