Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Ljevica kao orijentacija trenutno izgubljena u moru pluralnih interesa

Načelno izgleda kao da se na lijevom spektru paralelno vode dvije borbe: borba za priznanje statusne ravnopravnosti i borba za pravednijom ekonomskom preraspodjelom.

Piše: Maroje Višić

Neupućenom promatraču predstavlja se kako u Hrvatskoj ljevica slabi dok desnica jača. Ishod lokalnih izbora (premda oni ne moraju reflektirati niti ukazivati na ishod parlamentarnih izbora) potkrepljuje tu predstavu. Za pad ljevice upire se prstom u Milanovića i Baldasara, a sumnja se i u Bernardićevo vodstvo SDP-a. No ipak, uzrok slabljenja ljevice nije isključivo u „lošem“ vodstvu, već je puno širi i povezan je sa strukturalnim promjenama koje se događaju u društvu.
    
Centralne kategorije klasične ljevice su rad, radništvo, pravednija preraspodjela i socijalna osjetljivost. Na tim klasičnim kategorijama ljevica je zasnivala svoj program, artikulirala politike i mobilizirala biračko tijelo. Neravnopravnost je tako bila percipirana kao ekonomska nejednakost, a rascjep između bogatstva i siromaštva ljevica je nastojala ublažiti pravednijom preraspodjelom ekonomskih dobara. Preraspodjela je dugo bila dominantna paradigma ljevice. Međutim s porastom društvene svijesti i buđenjem građanskog aktivizma i participacije u političku javnu sferu artikulirani su novi problemi poput: prava žena na pobačaj, adekvatnije obrazovanje, ekološke teme, prava LGBTQ osoba, oslobođenje žena itd. Premda spomenuti problemi dolaze iz lijevog svjetonazora oni nisu bili središnje kategorije klasične ljevice (npr. SDP-a), pa su zbog promoviranja tih interesa nastale nove civilne udruge i nove političke stranke lijeve provenijencije. Tu je klasičnoj ljevici izmaknuo jedan dio lijevog biračkog tijela. No klasična ljevica ovaj odljev birača nije mogla niti će moći prevenirati. Naime, trenutno se nalazimo u fazi demokracije za koju je karakteristično naglo nastajanje različitih društvenih pokreta nošenih različitim pitanjima i problemima. Čak i kada bi klasična ljevica htjela unutar sebe akomodirati gore navedene probleme, ona nikada ne bi mogla zahvatiti tako široko, jer nitko ne može anticipirati iz kojeg pitanja ili problema može nastati novi pokret lijevog karaktera.
    
Međutim, ono što na temelju novih pokreta treba primijetiti jesu strukturalne promijene društva. Svi gore navedeni problemi ukazuju na jedno novo (neekonomsko) osjećanje društvene nepravde. Promijenjeno osjećanje nepravde uz ekonomsku nejednakost odnosi se i na statusnu neravnopravnost. Zahtjevi LGBTQ osoba i žena odnose se na priznanje ravnopravnog statusa u dominantno maskulinom heteroseksualnom društvu. Radi se o strukturalnom zaokretu (promijeni dominantne paradigme) sa zahtjeva za preraspodjelom prema zahtjevu za priznanjem. Time je pitanje prebačeno iz ekonomske sfere na sferu kulturnog statusa. Klasična ljevica, dakle, u obzir treba uzeti ovo novo osjećanje nepravde.
    
Načelno izgleda kao da se na lijevom spektru paralelno vode dvije borbe: borba za priznanje statusne ravnopravnosti i borba za pravednijom ekonomskom preraspodjelom. Rješenju ovih problema klasična ljevica može pristupiti iz dvije perspektive. Prvi pristup je svojevrsni perspektivni dualizam u kojem je zahtjeve za priznanjem statusne ravnopravnosti i ekonomske preraspodjele moguće tretirati kao dva zasebna zahtjeva jedan pripadan sferi kulture a drugi pripadan sferi ekonomije. Drugi pristup podrazumijevao bi zahtjev za priznanjem ravnopravnosti statusa kao derivat zahtjeva za ekonomskom preraspodjelom. Ovaj pristup više slijedi Marxovu opservaciju iz Kritike Gotskog programa gdje je ekonomska sfera shvaćena kao baza, a kulturna sfera samo kao nadgradnja u kojoj su po pitanju statusa reflektirane ekonomske nejednakosti. Posljedično tome, pravednija ekonomska preraspodjela povukla bi za sobom i pravedniji društveni status.
    
Pokušaj integracije ova dva pristupa poduzela je stranka Nove ljevice. Njezin program podijeljen je na dva pitanja: ekonomiju (dakle zahtjev za preraspodjelom) i rodne politike (zahtjev za priznanjem ravnopravnog statusa). Time su pokušali objediniti, ono što klasična ljevica nije uspjela, suvremene probleme ljevice. No kao što sam na početku istaknuo, nemoguće je predvidjeti nastanak novih društvenih pokreta lijeve orijentacije, pa su tako i njima izmaknula neka pitanja, a čemu svjedoči i platforma Zagreb je naš. Kao metodu okupljanja tih interesa nove lijeve stranke stupaju u koalicije. Sve to svjedoči svojevrsnoj unutarnjoj disperziji, a ne slabljenju, same ljevice. No takva disperziranost reflektira se i na birače koji se više ne mogu identificirati s klasičnom ljevicom, već svoj stranački identitet moraju tražiti parcijalno u različitim opcijama i programima novih lijevih stranaka. Još jedna napomena. Iz programskih ciljeva Nove ljevice čini mi se kako oni neke od problema statusne ravnopravnosti pokušavaju razriješiti kroz ekonomsku preraspodjelu i vice versa. U načelu perspektivni dualizam nalaže zasebno tretiranje priznanja i preraspodjele, a čini se kako Nova ljevica nastoji ispreplesti ova dva problema što bi metodološki bilo neprimjereno. No kako je teško povući demarkacionu liniju između kulture i ekonomije, ovo ispreplitanje se možda i neće pokazati promašenim.
    
Ono što se može reći jest da je ljevica kao orijentacija trenutno izgubljena u moru pluralnih interesa različitih skupina lijeve orijentacije. Ona ih jednostavno ne može okupiti, držati na okupu i anticipirati. Ono što bi klasična ljevica mogla je redefinirati svoje centralne kategorije, odnosno uopće odrediti što danas znači lijeva opcija, kakve i koje interese ona zastupa. Odgovor na to pitanje zasigurno bi nadopunio već postojeće kategorije rada, radništva, pravednije preraspodjele i socijalne osjetljivosti. Dakle, na stvari nije kako se prima facie doima jačanje desnice i slabljenje ljevice, već disperzija ljevice uz konstantnost desnice.


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

DAVOR BERNARDIĆ, LJEVICA, NOVA LJEVICA, SDP, Maroje Višić