Književna preporuka Elizabete Hrstić: Marina Šur Puhlovski: Divljakuša

'Kako to već biva kad se zaljubiš u ljubav....Postoji i drugo lice stvari, sakriveno iza vidljivog, ona druga priča, koja ti se odvijala pred očima, priča drugog, o kojoj nemaš pojma, znaš samo svoju, tuđu zamišljaš samo u odnosu na svoju, izvan tvoje priče u drugom je praznina koju zamišljaš ispuniti sobom...'

Evo romana koji će opet najviše privući žensku publiku. Naslovom, tematski, površinski gledano. No, nije to roman koji možemo staviti 'u ladicu'. Čitak, a opet savršeno strukturiran i analitičan.Ljubavna ili kako neki rekoše 'antiljubavna' priča koja se čita poput psihološkog trilera. Plodna i cijenjena spisateljica Marina Šur Pulovski iza koje je objavljenih dvadesetak djela, za ovaj roman je dobila vrijednu VBZ nagradu već prije objavljivanja. Divljakuša je izvrsno primljena i kod publike a smiješe joj se još neke nagrade.

Nije ovdje riječ samo o ljubavnom razočarenju i mladenačkoj naivnosti, jer pričajući o promašajima i tugama istodobno je to priča i o ljepoti zaljubljenosti. Marina ispisuje stranice kronikom jednog turbulentnog vremena (sedamdesete 20. stoljeća): tugama, međuljudskim konfliktima, muško-ženskim odnosima, porocima, neimaštinom; no istodobno je to prava oda mladosti, lakoći i optimizmu koji krase mladost.
Glavni lik je studentica Sofija koja skromno živi s majkom i teško bolesnim ocem. Zaljubljuje se na prvi pogled u kolegu s fakulteta i odmah počinje zanemarivati ono što je sumnjivo ili neobično, potpuno fokusirana na svoju u mašti savršeno skrojenu ljubavnu priču. No spisateljica se ne drži kronološki klasičnog pripovjedanja, nego roman počinje 'in medias res'. Odmah 'u glavu' saznajemo da je Sofijin brak gotov u 26. godini, u prvom licu slušamo gorak i sumoran glas, a onda nas brzo vraća retrospektivno, na sami početak zbivanja. Naravno, promjenom tona i raspoloženja. A onda se glasovi nove i stare Sofije izmjenjuju. Tim postupkom je inteligentno postignuta dinamika i uzbuđenje, izbjegnuto je ono klasično uzdizanje nad starim 'ja' glavnog lika 'Bilo je to tako i tako, no prošlost je iza mene'. Na ovaj način, mi čitatelji postajemo pravi svjedoci Sofijine preobrazbe, gazimo njenom cestom, šutajući usput neko vlastito kamenje.

Autorica nam poput psihologa daje uvid u lica i naličja tema, ranvopravno nudi teze i antiteze. Prije no što zabljesne ideal, već smo iluziju rastavili na sastavne dijelove. I na ovaj način ispričana priča, na neki način onemogućuje presnažno emocionalno uživljavanje čitatelja, naravno i svaki vid patetike. Marina Šur Puhlovski joj ni inače nije sklona, ali ima rijedak talent da mračne i pesimistične retke zna ispisati iskričavo i s dobrom dozom ironije te duhovitosti.

Nema niti klasičnog sućutnog uljepšavanja ili uzvišenog pijeteta, tamo gdje se očekuje, radije bira toplinu fine ironije ('..jer na očevu grobu treba napraviti spomenik, sad je tu samo komad daske sa crvenom petokrakom koja ga deklarira kao bezvjerca komunista, premda komunist nikad nije bio..nešto je zabrljao, izlanuo, previše pio...nisu ga primili i otada je živio u strahu..a strah se protegnuo i na smrt i spalio je sve molitvenike, a mami je mene zabranio krstiti...ali majci je za svaki slučaj, pred smrt dozvolio da na groblje dovede svećenika da ga isprati na onaj svijet..'nikad ne znaš što te tamo čeka, ako te nešto uopće čeka, zašto riskirati odmazdu s one strane sad kad je završena s ove..')

Iskusni, inteligentni i široko obrazovani spisatelji rijetko imaju potrebu, ako već spontano to rade izborom atraktivne teme, stilom podilaziti populizmu. Marinina rečenica je precizna, duga i sadržajna. Uglavnom realistična no zna biti i snovita, lelujava. Radnja je opisana čvrsto, kristalno jasno, a boje emocija često su osjenčane sivoćom kontradikcije u izrečenom. Posebno je zanimljiva fino iznijansirana slutnja i predskazanje kojim roman obiluje. Ustvari od samog početka naličje prati lice: ' Jer svršetak je početak'' Spoznaja o sljepoći u zaljubljenosti nailazi u bljeskovima, puzzle istine se polagano slaže i slika je sve očitija. No stvarni potezi ne slijede nikad spoznaje uma, pa čak i kad srce odrveni, još neko vrijeme je tu navika. Nešto poput produžene inercije ('Počela se graditi moja soba za primjedbe')

Zašto naslov 'Divljakuša'? Naravno, varka je da opisuje glavnu junakinju ili samo koketira s provokativnim feminizmom. Protagonistkinja tek na kraju odlazi u drugu krajnost same sebe i sveteći se provocira divljajući na 'muški način' kako bi dala čvrst povod za prekid braka. Činom u kojem bi se trebao 'ogledati' njen bivši muž ali ponajviše simbolički  ('Štošta sam skinula s tim gaćama'). Marina Šur Puhlovski to prepuštanje totalnoj slobodi ipak prikazuje i pomalo groteskno, svakako s ironičnim odmakom, jer očito je da je njena Sofija svjesna kratkotrajnosti oslobađanja kroz ekstremne činove.. Roman u određenom smislu jest i feministički, na način na koji to jesu mnoga 'ženska pisma' koja progovaraju o muško-ženskim nesporazumima, predrasudama natovarenima najviše odgojem. Činit će se kao feministički možda i zbog čitave galerije negativnih muških likova (alkoholičari, kockari, prevaranti, dvoličnjaci, slabići..), no niti žene nisu prikazane u puno boljem svjetlu (nisu uvijek žrtve, mnoge su naučile dominirati hineći pasivnost ili snalaziti se svakojako u datostima)

U cjelini gledano, roman nadilazi pitanja spolnih razlika, jer se više od svega tiče dijaloga sa samima sobom, osobnih spoznaja, odrastanja, sazrijevanja,  varljivosti nade, balansa između realnosti i snova. Pripovjedačka nit akcentirajući velike teme ljubavi, života, bolesti i smrti...između svih redova vuče i samoću na koju su ipak svi osuđeni ne znajući nikad što je u mislima drugoga.

Najljepši dijelovi romana, osobno su mi oni u kojima se jasno oslikava sav žar, lakoća i ljepota mladosti, no i pomno analizira. ('Na kraju svega pijani smo od života koji je sakrio svoj smisao, neka ga, briga nas, već ćemo ga naći ili mu se barem približiti, što je samo po sebi slavlje, imamo mi vremena'). Dvije su oštrice tog zavodljivog mača optimizma i bezbrižnosti...a trebalo bi nakon mnogih propalih nadanja i nerealiziranih težnji, naivnosti, lakovjernosti i krivih percepcija, barem dio tog mehanizma kojim se u mladosti 'opijamo' sačuvati cijeloga života.

Na samom kraju knjige, junakinja i simbolički odbija spaliti lijepa pisma s početka ljubavi. Višak su jer u njima nije više istina, stvarnost. No sprema ih u kutiju ispod kauča, jer u njima nije samo jedna propala ljubav, u njima je i dio nje same. ('Spalit ću ih u peći kad počne sezona grijanja, ako ih se sjetim....utrpala sam ih u praznu kutiju i spremila u majčin kauč s Gričkim vješticama u nastavcima, raznobojnim vunicama i krpama s moljcima da, zasad, tu skupljaju prašinu...').

Sjajan završetak, pomalo duhovito ironičan ('skupa s Gričkom vješticom'), a opet nekako topao s ove tri točke na kraju i vunom i kapom s moljcima..i posebno zbog onog 'ako ih se sjetim'. Jer izliječeni smo tek tada, kad više nemamo volje energično zatirati tragove. Mirni i pomireni. Nakon što 'divljakuša u nama' obavi svoju misiju.