Zagreb

ZAGREB: "Carmen" u HNK-u Zagreb, izvanredan operni odgovor na pandemiju

Piše: PolitikaPlus/Hina

Opera "Carmen", premijerno izvedena u petak u HNK-u Zagreb u režiji Arnauda Bernarda i u epidemiološki prilagođenim okolnostima, domišljato je osmišljena produkcija koja odu slobodi Georgesa Bizeta pretvara u izvanredno atraktivnu predstavu o ljubavi, strasti, izdaji i ljubomori.

Praizvedena 1875. u pariškoj Opéra-Comique, "Carmen" je jedno od najizvođenijih djela svjetskih opernih pozornica, arhetipski narativ o svijetu muškaraca i svijetu žena, ispričan kroz priču o prelijepoj i samosvjesnoj Ciganki Carmen koja svoju ljepotu i seksualnu privlačnost koristi kako bi dobila ono što želi.

Prkosna, ponosna i posve svoja, Bizetova Carmen žena je od krvi i mesa, kao uostalom i svi protagonisti te opere, koja je upravo zbog svoje bliskosti tzv. običnome čovjeku na praizvedbi izazvala negodovanje publike, koja je "Carmen" inicijalno prezrela, te ju je tek nakon nekog vremena prihvatila i počela slaviti kao veliko djelo operne umjetnosti. Umrijevši nedugo nakon ne baš uspjele premijere i mlakih osvrta kritičara u dobi od tek 36 godina, Bizet nije doživio slavu koja njegovo djelo s nesmanjenim uspjehom prati do danas.

Nova HNK-ova produkcija te opere, prva u središnjoj hrvatskoj nacionalnoj kazališnoj kući nakon 17 godina, postavljena je u posebnoj epidemiološkim okolnostima prilagođenoj verziji, s orkestrom smanjenim kako bi mogao svirati u orkestralnoj rupi a ne na pozornici, dok je zbor reduciran, dječji zbor posve izostavljen, a svi interpreti osim solista nose zaštitne vizire.

Time je Bizetova glazba, puna temperamentnog ritma španjolskoga folklora, harmonije i atmosfere u orkestraciji, upotpunjena tonovima orijenta uz obilje laganih i lepršavih, pjevnih melodija, izgubila donekle na bogatstvu zvuka koji omogućuje puni orkestar, ali ne i na kvaliteti i privlačnosti, naprotiv – svaki instrument više dolazi do izražaja, što se posebno osjeća u slavnim arijama, uvertiri, habaneri, pjesmi toreadora i drugima, te je daleko snažniji naglasak na karakterizaciji likova.

To je prepoznala i premijerna publika, raspoređena prema epidemiološki sigurnim razmacima od najmanje metar i pol i uz obavezno nošenje maski tijekom čitave gotovo trosatne izvedbe, koja je izvođače i autorski tim nagradila dugotrajnim aplauzom.

U autorskoj viziji Arnauda Bernarda, priča o srazu muško-ženskih svjetova na rubovima društva pomaknuta je stotinjak godina u odnosu na izvornik, u tridesete godine 20. stoljeća, s fokusom na osjećaje protagonista. To se u prvome redu ostvaruje kroz precizno redateljski razrađenu psihologizaciju likova i njihovih međusobnih odnosa, pri čemu se sve odvija na ogoljeloj sceni s koje su uklonjene sve nepotrebne scenografske distrakcije.

Scena ove "Carmen", koju je također oblikovao redatelj Bernard, ne podnosi nikakve scenske rekvizite osim poneke stolice i konopca, a efekt crno-bijelog svijeta u kojemu su emocije na jednoj strani vage a stvarnost na drugoj očituje se kroz suprotnosti: igru svjetla i sjene, suprotstavljene boje – sive i crne za sve protagoniste osim za Carmen, čija je crvena haljina simbol unutarnje strasti, pulsirajućeg života, otpora, krvi i, u konačnici, samouništenja.

Nova HNK-ova "Carmen" u potpunosti se oslanja na vještinu interpreta – Carmen je na premijeri utjelovila Dubravka Šeparović Mušović, don Joséa Mikheil Sheshaberidze, toreadora Escamilla Siniša Hapač a Micaelu Lana Kos, koji su svi odreda svojim solističkim izvedbama oduševili publiku koja ih je nagradila ovacijama – te na koreografiju, pokret, stvaranje neke vrste dramske napetosti koja gotovo prelazi u glumu u razvoju odnosa među likovima.

Na taj način, divlja, nevjerna i neukrotiva, karizmatična glavna junakinja Carmen od samoga se početka pokazuje kao izuzetno karnalna žena, koja ide do kraja i nikada ne odustaje, čak i kad je svjesna da će biti prisiljena platiti krajnju cijenu za svoj izbor. Ona je manipulatorica koja to mora biti da bi preživjela, okrutna vlastitim izborom koji zapravo i nije pravi izbor – jer za nju i nema drugoga puta.

Zamišljena kao utjelovljenje simbola slobodne žene koja se igra vatrom, koja prevladava granice uspostavljena poretka, "rođena slobodna i predodređena da umre slobodna", Carmen zapravo nikada nije bila slobodna, niti je to mogla biti. U granicama svoje realnosti, postigla je najveću moguću slobodu – slobodu da odabere radije smrt nego život po pravilima drugih.

Od početnih tonova uvertire, koreografski se ispoljava njezina zavodnička priroda – Carmen je žena koja vlada muškarcima, koja ih zavodi i manipulira, prkosi im i ostavlja ih, onda kada ona to želi.

Isti obrazac zavođenja i izvlačenja koristi od toga ponavlja i kada susreće desetnika don Joséa, koji se u nju smrtno zaljubljuje. Carmen se prema toj zaljubljenosti odnosi kao što bi se odnosila prema bilo kakvoj intoksikaciji: izaziva ga, ruga mu se, pokušavajući uobičajenim mehanizmima uspostaviti kontrolu nad situacijom koja je očito počela izmicati kontroli.

Zato ne reagira ni kada bude dovedena pred zid: konačno i po prvi puta istinski zaljubljena u bogata i slavna toreadora koji joj uzvraća ljubav, platit će glavom od pomahnitala don Joséa.

Izvrsno redateljski koncipiran komad koji je redukcije interpretatorskih uloga u cijelosti nadoknadio uvjerljivom vizualnom nadogradnjom u oslikavanju dinamike dramatičnih međuljudskih odnosa, nova produkcija "Carmen" HNK-a Zagreb pokazuje kako i izvanredne okolnosti mogu rezultirati zanimljivim rješenjima i idejama za nove, možda i bolje, inscenacije.

Nakon dinamičnog prvog dijela, drugi dio otvara zamrznuti prizor raskalašenog orgijanja praćen gotovo pomirljivo sentimentalnom glazbom, kao uvodom u ono što će se kasnije pokazati kao neminovno tragičan kraj, koreografski oblikovan kao zrcalni odraz borbe toreadora i bika koja se paralelno odvija u pozadini. Odmjeravanje snaga Carmen i don Joséa, uobličeno u dojmljivu scenu približavanja i udaljavanja unutar zamišljene elipse arene omeđene gledateljima željnima krvi, i ne može završiti nikako drugačije nego smrću onoga tko se na kraju odluči prepustiti.

U Bizetovoj "Carmen" pokazuje se da je strast ono mjerilo prepuštanja koje se u konačnici utječe smrti kao jedinom mogućem izlazu.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hnk, opera