Hrvatska

Igrokaz srpskog ratnog zločinca Miroslava Mlinara : Koji je u režiji SDS-a i srbijanskog SDB-a postao "prva ustaška žrtva" u Hrvatskoj

Piše: Zlatko Pinter

Već prije nego su pali prvi balvani u Hrvatskoj, srpski su teroristi započeli sa sustavnim provokacijama i incidentima s ciljem izazivanja krvoprolića. Plan Jovana Raškovića, Milana Martića, Milana Babića i njihovih nalogodavaca iz Srbije bio je po svaku cijenu dokazati "vitalnu ugroženost srpskog naroda" u Hrvatskoj i preko svoje terorističke centrale koja je nominalno registrirana kao politička stranka (SDS) to su svim sredstvima nastojali ostvariti. Kad "padne srpska krv", onda bi na scenu trebala stupiti "JNA" koja bi uvela izvanredno stanje na području SFRJ i tako izvršila državni udar, preuzimajući u ime i za račun Srbije i Crne Gore vlast. Nakon toga slijedilo bi pacificiranje "neposlušnih republika" (u prvom redu Slovenije i Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine i Makedonije) i započeo bi proces stvaranja "Velike Srbije".

To je u najkraćem bio milje u kojem su se odvijali neki od događaja koji su (iako na prvi pogled sporadični i marginalni) imali ulogu "detonatora" u tada već eksplozivnom ozračju smišljeno stvorenom i stalno podgrijavanom od eksponenata "ugroženog srpstva" i njihovih beogradskih mentora.

Jedan od glavnih ciljeva poremećenog šibenskog psihijatra Jovana Raškovića i srbijanskih nalogodavaca tog proljeća 1990. godine, dakle, bilo je dokazati  kako su Srbi "biološki ugroženi" u "novoj NDH", pa je u tu svrhu režiran i poznati "slučaj Mlinar" koji je poslužio SDS-u da u ime srpske manjine u Hrvatskoj prekine sve veze i kontakte s hrvatskim Saborom i novom vlasti predvođenom HDZ-om i dr. Franjom Tuđmanom.

Naime, na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj SR Hrvatskoj (održani od 22. travnja do 7. svibnja 1990. godine), premoćno je pobijedila ova stranka i njezin čelnik (s osvojenih 58% zastupničkih mjesta u parlamentu - drugi po snazi, SKH - SDP dobio je tek 26%), što je u redovima srpskih terorista i huškača izazvalo uzbunu. Budući da sve dotadašnje provokacije nisu uspjele dovesti do prolijevanja "srpske krvi" (čime bi se potkrijepile tvrdnje o rađanju "ustaškog režima" u Hrvatskoj koji "srpskom narodu sprema nove klanice i jame"), pristupilo se režiranju tobožnjih "pokušaja zločina".

Kako je to i inače rađeno kad su u pitanju operacije od posebne važnosti (jednako kao i u slučaju "nabijanja na kolacĐorđa Martinovića" 1985. godine na Kosovu i nikad razjašnjenog ubojstva i ranjavanja vojnika u "slučaju Paraćinska kasarna" - početkom rujna 1987.), najprije su izvršene opsežne pripreme kako bi se srpsku javnost pripremilo na ono što predstoji.

 

Huškački nastup Miroslava Mlinara na Radio Beogradu 7 dana prije nego je doživio "klanje"

U Beogradu su se 11. svibnja 1990. godine našli mnogi od glavnih aktera srpske "pobune" koja će uskoro uslijediti u Hrvatskoj (uključujući i "duhovnog oca prekodrinskih Srba", samoga Jovana Raškovića) koji su pod izlikom "osnivanja SDS-a za Srbiju" (u čijim će se redovima okupljati Srbi porijeklom iz Hrvatske) za sutradan planirali veliki miting, odnosno, "osnivačku skupštinu" na otvorenom.

Istoga dana u već zagrijanom ozračju u kojem je glavni srbijanski grad "raširenih ruku" dočekao svoju "ugroženu subraću" iz buduće "krajine", u vrlo slušanom Jutarnjem programu Radio-Beograda 2, Miroslav Mlinar, predsjednik lokalnog ogranka SDS-a za Benkovac, članu Glavnog odbora i potpredsjednik SDS-a (i buduća "prva ustaška žrtva u SAO Krajini") oštro napada "Tuđmanov HDZ" ne birajući riječi. Govori o "fašizmu koji se budi u Hrvatskoj" i "krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta".

Sve je očito sračunato kako bi se isprovocirala reakcija Hrvata i stvorili uvjeti za moguće incidente, ali je u isto vrijeme usmjereno i ka homogenizaciji Srba - kako onih u Hrvatskoj tako i u samoj Srbiji, pa i širom Jugoslavije, jer to je bio nužan preduvjet za nastavak operacije "svesrpskog ujedinjenja" u već raspadajućoj SFRJ.

Koliko je hrvatski narod bio opredijeljen za mir, pokazuje i to što čak niti ničim izazvan pokušaj atentata na dr. Franju Tuđmana (od strane Srbina Boška Čubrilovića, 18. ožujka iste godine u Benkovcu u vrijeme održavanja osnivačkog skupa HDZ-a u ovom mjestu) nije urodio plodom, pa su SDS i srbijanski SDB u suradnji pristupili režiranju "slučaja Mlinar".

Huškački istup benkovačkog SDS-ovca na Radio Beogradu prenosi i jedna od najslušanijih dnevnih emisija "Argument više", a sutradan i vrlo popularna emisija emitirana subotom prijepodne (zajednički projekt Radio Beograda i Radio Zagreba) "Zeleni megaherc". Nije bilo radio ili TV postaje u Srbiji koja ove riječi mržnje nije emitirala u sljedećih 24 sata, pa se tako Mlinarevo primitivno i ničim izazvano huškanje širi kroz eter na području cijele Jugoslavije. Atmosfera se zagrijava do vrhunca već sutradan (12. svibnja) na mitingu SDS-a u Beogradu, gdje se Jovan Rašković i ostali govornici iz petnih žila trude potpaliti nekoliko tisuća ekstremista oštrom retorikom nalik onoj koja se čula iz usta benkovačkog aktivista ove stranke dan prije. Među ostalim, Rašković na skupu iznosi tezu kako "pravo na samodređenje ne pripada republikama nego narodima" i prijeti "ustankom srpskog naroda" koji je tobože "silno zaplašen ponovnim rađanjem ustaštva".

Ne treba zaboraviti kako se sve to događa neposredno poslije izbora u Hrvatskoj i samo 3 dana prije stupanja na dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ, predstavnika Srbije, Borislava Jovića (koji je na tom mjestu 15. svibnja zamijenio Slovenca Janeza Drnovšeka).

Euforija oko "ugroženosti Srba svih i svugdje" (a naročito u "Tuđmanovoj endehaziji") širi se poput požara, nezaustavljivo, a glavnu ulogu u svemu igra srpska propaganda koja neumorno radi na huškanju svim sredstvima. Isti model ciljane kampanje koji je ranije već oproban na Albancima, sada za metu ima Hrvate.

 

Režirano "klanje" - loše odrađeni posao nepostojećih "ustaša"

Ujutro, 18. svibnja 1990. godine, svi srbijanski mediji (od državne TV Beograd i TV Novi Sad do regionalnih i lokalnih radio i TV postaja u Srbiji i svim "srpskim krajevima" tadašnje Jugoslavije, izvijestili su kako je "tijekom prethodne noći u jednoj od sporednih ulica u Benkovcu pronađen preklan Miroslav Mlinar, predsjednik lokalnog ogranka SDS-a...". U nastavku izvještaja, s popriličnom dozom euforije govorilo se kako je ovo "prva ustaška žrtva u Hrvatskoj", a što se samog događaja i okolnosti tiče, sve je bilo dosta šturo i nedorečeno i svodilo se na tvrdnje kako su "žrtvu tokom noći u jednoj sporednoj, mračnoj ulici u Benkovcu presrele nepoznate osobe i pokušale je zaklati", te da je to učinjeno "u očitoj nameri da se Srbi u Hrvatskoj zastraše, a SDS spreči u političkom delovanju".

Dakako, pitanje mogućeg počinitelja se nije niti postavljalo - jer iz cjelokupnog konteksta izvješćivanja se izvlačio zaključak kako su to mogle biti jedino "Tuđmanove ustaše" i nitko drugi.

"Teško ranjenog Mlinara" kojeg su (kako se kasnije tvrdilo) "nepoznati počinitelji klali i ubadali noževima po vratu i trbuhu" a potom ga iste noći njegovi suradnici "slučajno pronašli" (u sitne noćne sate u zabačenoj ulici u Benkovcu!?), najprije se odvezlo u Zadar, kako bi mu se "pružila prva pomoć" zbog "obilnog krvarenja".

Naravno, u svemu je vrlo zanimljivo kako su srbijanski mediji gotovo istog trena, u prvim izvješćima (za razliku od Hrvatske policije) u detalje znali kako se navodni događaj odigrao, baš kao da su njihove kamere i novinari u isto vrijeme bili tamo.

Uglavnom, Miroslav Mlinar se nije dugo zadržao u Medicinskom centru u Zadru, nego je isti samovoljno napustio i u pratnji odvjetnika ubrzo je transportiran u bolnicu u Kninu. No, šef zadarske kirurgije, dr. Anđelko Gregov, pregledao je Mlinara prilikom prijema i utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama koje nisu mogle biti nanesene nožem (rezovi kože na vratu i trbuhu nisu bili dublji od 2 - 3 milimetra, bez ozbiljnijih oštećenja krvnih žila, živaca, mišića i vitalnih organa).

 Fotografije "ranjenika" (sa zavojima oko vrata i gazom na trbuhu – "rane" se ne slikaju) prenose sve srpske medijske agencije, a mnoge od njih završavaju i u inozemnim listovima. "Slučaj Mlinar" je najnoviji "dokaz o genocidu koji se provodi nad Srbima u Hrvatskoj". U Novom Sadu, na skupštini srpske organizacije "Solidarnost" (formirane na poticaj SSRNV u cilju okupljanja srpskih dobrovoljaca za pomoć Srbima izvan Srbije), fašist i ratni huškač Vuk Drašković grmi i poručuje: "Još jednom apelujemo na razum Hrvata i pozivamo ih da se uljude!"

Od Mlinara srpska propaganda pravi "nacionalnog heroja", ali uskoro nakon "zalječenja" tobožnjih "rana" sklanjaju ga u inozemstvo, u redove četničke emigracije u Australiji. Posebnu mu je čast upriličio četnički zločinac i "vojvoda" iz Drugog svjetskog rata, pop Močilo Đujić koji je "benkovačkom mučeniku" (kako su slavodobitno objavili srpski mediji) "poklonio ćiriličnu pisaću mašinu kao nagradu za herojski čin".

U kasnijim izvješćima iz zadarske bolnice, govori se kako je Mlinar ovu ustanovu (u koju je donesen neposredno poslije kritičnog događaja) napustio na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika i protivno volji osoblja i liječnika. Po njega je, naime, došlo sanitetsko vozilo – a da djelatnici i odgovorne osobe u Medicinskom centru u Zadru nisu o tomu znali ništa, niti ih je tko obavijestio zašto i kamo se pacijent transportira. Njemu i naredbodavcima se jako žurilo kako se ne bi otkrila istina.

Kako je već rečeno, to je Jovanu Raškoviću i njegovim ekstremistima poslužilo za prekid svih veza s hrvatskim parlamentom i vlastima i stvorilo alibi za nastavak još bjesomučnije i zloćudnije antihrvatske kampanje. Evo što o tomu kaže jedan od izvora:

Nakon ovog događaja Jovan Rašković dao je intervju za beogradske medije u kojem je izjavio: 'Najprije su se sastali nož i grlo. Simbolika noža i grla vraća nas u vrijeme prije pedeset godina. Malo poslije događa se i paljevina, a i to je asocijacija za vrijeme genocida.'

(Dušan Viro, Slobodan Milošević-anatomija zločina, Zagreb, 2007., str. 124.)

Dakako, "počinitelji" navodnog "klanja" nikad nisu pronađeni, iz jednostavnog razloga, jer ih nije bilo. No, to nikog među srpskim teroristima i njihovim mentorima nije zabrinjavalo, a sam Mlinar je odbio svaku suradnju u istrazi što su je vodile hrvatske vlasti, pravdajući to "strahom od ustaša".

Mada je od početka u svemu bila jasno prepoznatljiva ruka srbijanskog SDB-a, tek godinama poslije na svjetlo dana su izašli neki važni detalji.

"Operacija Mlinar" isplanirana je u srbijanskom SDB-u, a provedena u ordinaciji visokog dužnosnika SDS-a za Hrvatsku, Zdravka Zečevića i uz izravnu potporu Jovana Raškovića. Tek godinama kasnije otkriveni su detalji ove operacije u kojoj su dvojica kirurga napravila po život bezopasne rezove na vratu "žrtve" čime je izazvano krvarenje bez većih posljedica.

U dokazivanju istine, jednu od najvećih uloga odigrao nalaz kirurga Medicinskog centra u Zadru, dr. Anđelka Gregova, koji pri samom prijemu pacijenta bilježi njegovo stanje kao "lakše tjelesne ozljede".

 

Od "ustaške žrtve" do ratnog zločinca

U razdoblju pred sam rat, kad je već proglašena srpska teroristička paradržava ("SAO Krajina"), Mlinar se vraća na to područje i sudjeluje u etničkom čišćenju i zločinima nad civilima kao "specijalac" Dragana Vasiljkovića (zvanog kapetan Dragan) koji je angažiran od srbijanskog SDB-a za ustrojavanje "specijalnih srpskih postrojbi" na okupiranom području Republike Hrvatske.

Iz raznih izvora - pa i srpskih - doznalo se za njegovo sudjelovanje u masovnom zločinu u Škabrnji (kad je 18. studenoga 1991. godine tamo okrutno pobijeno 86 osoba, u većini civila zbog čega je u Hrvatskoj 1995. godine pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora (u odsutnosti, jer tada je već bio u inozemstvu).

U studenome 2010. godine, ŽDO u Zadru u svome izvješću spominje presude za Škabrnju pa i onu Miroslava Mlinara:

Slijedom ranijih priopćenja od 18. studenog 2009., 19. studenog 2008. te 13. srpnja 2006. i 14. ožujka 2006., objavljujemo i dopunu priopćenja. (18. 11. 2010.)

Podsjećamo, Županijsko državno odvjetništvo u Zadru je, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Škabrnji 18. studenog 1991., 1995. godine podiglo optužnicu slijedom čega je do danas pravomoćno osuđeno ukupno 17 počinitelja ovog zločina, i to: Goran Opačić (1964.), Boško Dražić (1963.), Zoran Janković (1964.), Đuro Kosović (1950.), Mirko Draču (1945.), Nada Pupovac (1953.), Vojin Lakić (1928.), Petar Radmanović (1943.), Milenko Bjelanović (1954.), Iso Bjelanović (1951.), Špiro Bjelanović (1926.), Renato Petrov (1968.), Desimir Ivaneža (1964.), Miroslav Mlinar (1967.) i Marinko Pozder (1960.) na kazne zatvora u trajanju po 20 godina, a Jovan Badžoka (1963.) na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina te Zorana Banić na šest godina zatvora.
Ujedno, zbog ovog je zločina vođeno više kaznenih postupaka pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u pa je tako u odnosu na dvojicu optuženika donijeta osuđujuća presuda i to protiv Milana Babića, u svojstvu Predsjednika zv. Republike Srpske krajine, koji je bio osuđen na 11 godina zatvora, te Milana Martića, u svojstvu Načelnika policije u Kninu, sekretara za unutarnje poslove RSK, Ministra obrane SAO Krajine, Ministra unutarnjih poslova SAO Krajine i konačno predsjednika RSK, koji izvršava kaznu izrečenu mu u trajanju od 35 godina zatvora.
Nadalje, Ured tužiteljstva MKSJ teretio je zbog Škabrnje i Slobodana Miloševića kao i Jovicu Stanišića i Franka Simatovića protiv kojih je rasprava u Den Haag-u u tijeku.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pribavljalo je i nastavlja pribavljati dokumentaciju iz navedenih predmeta za potrebe svojih postupaka.

(Vidi: http://www.dorh.hr/ZupanijskoDrzavnoOdvjetnistvoUZadruDopuna; stranica posjećena 17. 5. 2021.)

 

Županijski sud u Zadru je listopada 2013. godine ponovno raspravljao o ovom predmetu i potvrdio prethodno donesene presude za 18 osuđenih (od ukupno 25 optuženika):

Zločin u Škabrnji (opt. Goran Opačić i dr.)

 

17. listopada 2013 15:59

Postupak protiv Gorana Opačića i ostalih 25 optuženika, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-25/94

Raspravno vijeće: sudac Milan Petričić, predsjednik Vijeća, sudac Benko Velčić, član Vijeća, suci porotnici Berislav Maričić, Mladen Rendić i Josip-Rafo Božić, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog javnog tužiteljstva u Zadru broj KT-41/92 od 22. kolovoza 1994. godine, KT-41/92 od 28. listopada 1994. godine, KT-41/92 od 1. rujna 1995. godine

Optuženici: I-opt. Goran Opačić, II-opt. Boško Dražić, III-opt. Zoran Janković, IV-opt. Đuro Kosović, V-opt. Mirko Drača, VI-opt. Nada Pupovac, VII-opt. Edita Rađen udata Potkonjak, VIII-opt. Zorana Banić, IX.-opt. Vojin Lakić, X-opt. Petar Radmanović, XI-opt. Milenko Bjelanović, XII-opt. Iso Bjelanović, XIII-opt. Špiro Bjelanović, XIV-opt. Renato Petrov, XV-opt. Siniša Medak, XVI-opt. Saša Relić, XVII-opt. Duško Rnjak, XVIII-opt. Dušan Rnjak, XIX-opt. Mirko Rnjak, XX-opt. Slobodan Rnjak, XXI-opt. Stanko Rnjak, XXII-opt. Nenad Vrcelj, XXIII-opt. Desimir Ivaneža, XXIV-opt. Miroslav Mlinar, XXV-opt. Jovan Badžoka, XXVI-opt. Marinko Pozder – svi okrivljenici, osim XXV-opt. Jovana Badžoke, nedostupni su pravosudnim tijelima RH

Žrtve – ubijeni: Josip Perica, Jela Jurić, Šime Šegarić, Marija Brkić, Željko Čurković, Vladimir Horvat, Stanko Vicković, Kata-Soka Rogić, Nikola Rogić, Marko Rogić, Nedjeljko Škara, Niko Pavičić, Stana Vicković, Roko Žilić, Ivan Ražov, Petar Jurić, Ljubo Perica, Gašpar Perica, Nediljko Jurić, Krsto Šegarić, Tadija Žilić, Pavica Žilić, Mara Žilić, Joso Brkić, Grgo Jurić, Grgica Šegarić, Slavko Miljanić, Vice Šegarić, Rade Šegarić, Joso Miljanić, Marko Brkić, Ivica Šegarić, Ante Ražov, Mile Pavičić, Petar Pavičić, Marija Dražina, Marko Župan, Marko Ivković, Petar Rogić, Milka Žilić, Bude Šegarić, Miljenka Šegarić, Jela Ražov, Luca Šegarić i Kata Rogić

 

Ratni zločinac Miroslav Mlinar (lijevo) u društvu sa suborcem i osuđenim ratnim zločincem Draganom Vasiljkovićem (u sredini)

(Izvor za fotografiju: http://www.mojacrvenazvezda.net/wp-content/uploads/2019/04/34.jpg)

 

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K-25/94 od 11. studenog 1995. godine 18 okrivljenih proglašeno je krivima.

Proglašeni su krivima što su 18. studenoga 1991. godine, kao naoružani pripadnici tzv. JNA, redovnog i mobiliziranog sastava, te kao pripadnici formacija tzv. SAO Krajine i formacija s područja Srbije, ušli u više skupina u selo Škabrnja, u kojem je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo, pa su nakon slomljenog otpora branitelja sela, masovno i gotovo u potpunosti uništavali bez ikakve vojne potrebe stambene, gospodarske i sakralne objekte, nakon čega su iz podruma i drugih zaklonjenih prostora nasilno izvukli sklonjeno civilno i neboračko stanovništvo, pretežito žene i osobe starije dobi, kao i djecu, pa potom najmanje 44 osobe ubili hicima iz vatrenog oružja ili udarcima tupotvrdim predmetima, pri tom neke od žrtava pred smrt mučili i masakrirali, dok je jedna osoba pregažena tenkom.

I-opt. Goran Opačić, II-opt. Boško Dražić, III-opt. Zoran Janković, IV-opt. Đuro Kosović, V-opt. Mirko Drača, VI-opt. Nada Pupovac, VIII-opt. Zorana Banić, IX.-opt. Vojin Lakić, X-opt. Petar Radmanović, XI-opt. Milenko Bjelanović, XII-opt. Iso Bjelanović, XIII-opt. Špiro Bjelanović, XIV-opt. Renato Petrov, XXIII-opt. Desimir Ivaneža, XXIV-opt. Miroslav Mlinar i XXVI-opt. Marinko Pozder osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina svaki.

VII-opt. Edita Rađen udata Potkonjak osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

XXV-opt. Jovan Badžoka osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Raspravno vijeće Županijskog suda u Zadru prije zaključenja glavne rasprave razdvojilo je kazneni postupak u odnosu na osmoricu optuženika (XV-opt. Siniša Medak, XVI-opt. Saša Relić, XVII-opt. Duško Rnjak, XVIII-opt. Dušan Rnjak, XIX-opt. Mirko Rnjak, XX-opt. Slobodan Rnjak, XXI-opt. Stanko Rnjak, XXII-opt. Nenad Vrcelj), jer je ocijenjeno da u predmetu raspoloživi dokazi nisu dostatni za zaključenje postupka i donošenje presude, dok su za ostale optuženike provedeni dokazi bili dostatni za donošenje meritorne odluke.

 (Vidi: https://documenta.hr/novosti/zlocin-u-skabrnji-opt-goran-opacic-i-dr/; stranica posjećena 17. 5. 2021.)

 

Srpski zločin u Škabrnji je kao i velika većina drugih do danas ostao nekažnjen, a Mlinar i drugi zločinci su na slobodi

 

No, ova formalna presuda ne znači ništa, budući da nitko osim Zorane Banić do danas nije bio u zatvoru ni jedan jedini dan zbog masakra u Škabrnji.

Mlinar je i poslije rata viđan u više navrata u Srbiji, pa i Beogradu - a njegove slike objavljivane su i u medijima, primjerice, u vrijeme NATO bombardiranja Srbije (proljeće 1999. godine), snimljen je kako pomaže u sanaciji zgrade RTS-a koja je pretrpjela zračni udar.

Jedna od zadnjih njegovih fotografija jest ona iz Kliničkog centra 'Bežanijska kosa' (Beograd) gdje se u srpnju 2020. godine navodno liječio od COVID-a.

                                          

Ratni zločinac Miroslav Mlinar na slobodi je i živi u Srbiji i 26 godina nakon izrečene pravomoćne presude od 20 godina zatvora

(Izvor za fotografiju: https://direktno.hr/eu-i-svijet/video-ratni-zlocinac-iz-skabrnje-kroz-suze-govori-o-zarazi-korona-virusom-201118/)

 

O kakvoj se to normalizaciji odnosa sa Srbijom govori i kakva se to pomoć ovoj zemlji na europskom putu od strane Republike Hrvatske obećava, kad je očito riječ o državi koja ne poštuje temeljne norme međunarodnog prava i odbija izručiti ratne zločince s međunarodnih tjeralica?

Je li netko u ovoj državi obvezan - barem zbog obitelji tih 86 žrtava iz Škabrnje, objasniti te paradokse i položiti račune za ono što se po tom pitanju čini - ili ne čini, a moralo se učiniti?

 

Video: TV Kalendar (HTV), zločinac Miroslav Mlinar: https://daniponosa.hrt.hr/dani-ponosa/352/slucaj-miroslava-mlinara

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

srbi, hrvatska, tvz. krajina, sds, jna