Hrvatska

Dragocjeni svjedok vremena: Svećenik, književnik, kroničar Srijema i hrvatski domoljub, velečasni Marko Kljajić

Piše: PolitikaPlus

Bosanac, Baranjac, Srijemac, Hrvat, katolik, svećenik, pjesnik, istraživač, kroničar, književnik, publicist ali iznad svega i prije svega čovjek, jedan od onih "malih" i "običnih" ljudi čija je veličina upravo u poniznosti i odnosu prema Bogu i bližnjima, u kršćanskom stavu i pogledu na život, u neumornom zastupanju i prenošenju istine; krotak i bezgranično strpljiv, pristojan, miroljubiv i pristupačan, ali jednako tako nepopustljiv, tvrde glave i oštra jezika, riješen ići do kraja kad je istina u pitanju - to je ukratko velečasni Marko Kljajić koji u svome zvanju vjerno služi puku katoličkom i rodu hrvatskom već pune 44 godine.

 Znaju ga ljudi dobro, ne samo diljem "istočnog" Srijema gdje je proveo najveći dio životnog i radnog vijeka, nego i mnogo šire - u Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj i dijaspori, jer uistinu je malo onih (čak i među svećenicima) za koje se može reći kako su za sobom za života ostavili tako dubok, jasan i prepoznatljiv trag, čist kao suza i obilježen časnim i hrabrim nastojanjima da se zrnca istine o jednom vremenu i narodu saberu i sačuvaju za buduća pokoljenja, da se zna i ne zaboravi.

Nije lako pisati o čovjeku tako bogata životopisa, pogotovu u ograničenom opsegu - kako inače zahtijevaju današnje kolumne - ali ja ću pokušati javnosti predstaviti lik i djelo tog malog-velikog čovjeka i svećenika onako kako najbolje znam u nadi da mi čitatelji (pa ni on sam) neće zamjeriti ako što i propustim.

 

Od rodne Jakotine do Baranje, Srijema i Beograda

 Marko Kljajić rođen je u Jakotini (općina Kotor Varoš, Bosna i Hercegovina), 12. rujna 1950. godine gdje je živio do svoje dvanaeste godine života i preseljenja u Baranju. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, a teologiju pohađao u Đakovu i Zagrebu. Za svećenika je zaređen u Duboševici (Baranja) 1977. godine, a Mladu misu imao je iste godine u Sokolinama (rodnoj župi u Kotor Varošu). U sljedećih pet godina službovao je kao kapelan u Slavoniji (Ivankovu, Valpovu, Bošnjacima, Dalju i Erdutu) a nakon toga u vojvođanskom dijelu Srijema (Beočinu, Čereviću i Petrovaradinu). Gotovo 20 godina proveo je kao župnik župe sv. Rok (Petrovaradin III), a kroz to vrijeme upravitelj je župe sv. Juraj i suupravitelj svetišta Gospe Tekijske.

 Od 2004. godine obnaša službu župnika u župi Sv. Ivana Kapistrana u Novom Beogradu, a godine 2005. imenovan je  upraviteljem župe Presvetog Trojstva u Surčinu. U listopadu 2015. godine, razriješen je dužnosti župnika u Novom Beogradu i imenovan upraviteljem župe Sv. Jurja u Golubincima s filijalom Stara Pazova.

Ljubitelj pisane riječi - svećenik Marko Kljajić u svojoj knjižnici

(Izvor za fotografiju: https://i.ytimg.com/vi/ZkcKbN1Wf18/maxresdefault.jpg)

 

 Kako sam danas, nakon svega kaže, Srijem mu je toliko prirastao srcu da ga smatra svojim zavičajem - i poslije toliko godina pastoralnog svećeničkog staža ispunjenog cjelodnevnim obvezama i naporima,  još uvijek se ne želi povući iz službe, iako bi to možda i mogao. "Kad vidim taj naš narod koji tako željno i puna srca dolazi na svete mise i procesije, s toliko nade, poniznosti i ljubavi za Boga, nemam srca okrenuti mu leđa i ostaviti ga. Vjerovao tko ili ne, to je tako" - bio je odgovor na pitanje koje sam mu nedavno postavio ("do kada misli tako").

 Najduža "postaja" u dosadašnjoj službi bio je Petrovaradin, nekad hrvatski "Gibraltar na Dunavu", rodno mjesto bana Jelačića i to je razdoblje uvelike obilježilo i njegov životni put - i kao čovjeka i kao svećenika.

I pored svega što je proživio u posljednjih 30 godina, Srijem je podneblje u kojem se najbolje osjeća, ali pripravan je u svako vrijeme otići u bilo koje mjesto ako je tamo kao svećenik potreban, jer vezan je prije svega za puk, za svoj vjernički narod i Krista kojem se obvezao na vjernost na svećeničkom ređenju i na svojoj Mladoj misi daleke 1977. godine.

Uz svoj pastoralni poziv, oduvijek je imao potrebe djelovati na književnom i kulturnom polju, pa je u jednom razdoblju života bio član Uređivačkog odbora časopisa Klasje naših ravni i časopisa Matice hrvatske iz Subotice. Već 1994. godine objavljuje svoju prvu zbirku pjesama, a potom slijede još tri, pa i vrijedne monografije i povijesno-dokumentaristička publicistička djela, o čemu će kasnije biti više riječi. U Surčinu je 2016. godine na njegovu inicijativu otvorena Hrvatska čitaonica 'Fischer'.

I sve spomenuto samo je djelić njegova rada i odraz nesebičnog darivanja čovjeka kojem su uvijek na prvom mjestu bili bližnji - oni kojima je posvetio svoj život opredjeljujući se već u ranoj mladosti za svećenički poziv.

Daleko od toga da je išlo glatko. Bilo je itekako teških dana - i muke, patnje, straha, suza, neizvjesnosti i nepravde, razdoblja u kojima se osjećao sam i napušten i kad se činilo kako će zlo kojem je ne rijetko gledao u oči nadvladati, ali, u molitvi i Bogu uvijek je iznova nalazio snagu za sutrašnji dan.

 

Olovne devedesete - godine progona i terora

Ono što je zacijelo duboko i trajno obilježilo živote svih ljudi i naročito katolika - pa i fratara, svećenika i časnih sestara - u Vojvodini, svakako su devedesete godine prošlog stoljeća. Tada se na udaru ekstremista našao i velečasni Kljajić koji je u to vrijeme bio na službi u Petrovaradinu (Župa sv. Roka) i u isto vrijeme obnašao dužnost suupravitelja svetišta Gospe Tekijske koje se nalazi u neposrednoj blizini ovog grada.

Živio je tada u župnom stanu s majkom Katom i trudio se svoj svećenički poziv obavljati što je bolje i savjesnije moguće. Cijenili su ga i uvažavali - i to ne samo katolici i Hrvati, nego i svi drugi ljudi dobre volje i otvorena srca, jer bio je uvijek svakomu pri ruci koliko su mu to mogućnosti dopuštale. No, vremena su bila takva da se svašta moglo očekivati, pa se početkom 90-ih na udaru našla i naša Crkva. Već nakon miniranja katedrale u Subotici (22. veljače 1991. godine) i bombaških terorističkih napada srpskih ekstremista u Novom Slankamenu (lipnja i srpnja iste godine), bilo je jasno kako se teror nad Hrvatima i katolicima neće završiti samo na medijskoj propagandi, prijetnjama i grafitima.

Na blagdan Sveta Tri Kralja (pravoslavni Badnjak), 6. siječnja 1993. godine, u župni dvor velečasnog Marka Kljajića upala su dvojica nasilnika mlađe životne dobi sa željeznim šipkama usred bijela dana (oko 15:00 sati) i teško ozlijedila njegovu majku Katu. U to vrijeme župnik je bio u obilasku obitelji (blagoslivljanju domova), a oni su nakon što im starica nije otvorila vrata ista provalili i upali unutra razbijajući sve što im je bilo na putu. Pri tomu su istukli i jednog susjeda koji je pokušao zaštititi žrtvu. Od udaraca željeznim šipkama 69-godišnja starica je zadobila unutarnje krvarenje, a nije mogla pozvati pomoć, budući da su na samome početku nasilnici iščupali iz zida telefonski kabel. Divljanje je trajalo gotovo pun sat. Iza njih je na zidovima ostalo ispisano: "Nema vama krsta bez naša tri prsta" i oznake s četiri "S" (ocila). Prije nego su otišli, nakon što su pretukli čovjeka koji je pokušao zaštititi župnikovu majku, kombi vozilom su srušili njegovu kapiju i dio ograde. Identitet nasilnika nikad nije utvrđen, iako mnogi u Petrovaradinu znaju tko su. Izgrednici su bili uhićeni i privedeni od policije, ali su uskoro pušteni i nisu kažnjeni za ovo zlodjelo, kao ni za neka druga ranije počinjena. O svemu je vladala medijska šutnja. Samo je beogradski dnevnik Borba objavio jednu kratku vijest o napadu u Petrovaradinu. Nije pomogla niti reakcija Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, jer vlasti su se na sve to oglušile. Župnik Kljajić i njegova majka bili su tih godina pod stalnim pritiscima - uz prijetnje smrću i danonoćna uznemiravanja.

 Unatoč svemu, svećenik je nastavio obavljati svoju službu i vrijedno prikupljati podatke o svemu što se događalo na području Srijema u tim mračnim vremenima kad su Hrvati i katolici bez ikakvoga razloga i povoda bili proglašeni "ustašama" i "neprijateljima Srbije". Iz tog razloga mnogi od njih su napustili grad i Vojvodinu. Godine 1990., u Petrovaradinu je bilo oko 50% Hrvata, a 2011. taj je broj pao ispod 5%.

                                  

(Izvor za fotografiju: https://lh3.googleusercontent.com/proxy/TRCgz9l6XCB8IbibZUVpfYrhW1lhgcpFqb_GUVQzyhTXqFtqjYwmWqaEJbXeYj7xl0h-x38AvI6Ud2IKnw6ihbOQV4RiAninVm0LDdiUEy3jzTf3IfFU057CVAD51bKUc-V2ea3yPA)

 

 U uvjetima stalnih prijetnji, pa čak i onda kad su mu prozori na župnom dvoru bili porazbijani, a on iz noći u noć čekao upad srpskih ekstremista, nije prestajao pisati.

 

Djela koja kao trajna vrijednost ostaju budućim naraštajima

 Osim već spomenute zbirke pjesama iz 1994. godine - U istini trećeg dana, autor je još tri: Getsemanski plodovi duše (Petrovaradin 1999.), Jesenja snoviđenja, Novi Beograd, 2006. i Rumeni sutoni (Subotica 2014.). Kad je u pitanju povijesna publicistika i dokumentaristika, velečasni Kljajić stvorio je niz vrijednih djela:

·      Kako je umirao moj narod, Petrovaradin 1990 - 1996.

·      Slankamen kroz povijest, Petrovaradin 1996.

·      Golubinci kroz povijest, Petrovaradin, 1996.

·      Sveti Juraj u Petrovaradinu, Petrovaradin 2004.

·      Surčin kroz povijest, Surčin-Petrovaradin-Vinkovci, 2010.

·      Antimemoari I - Kako je umirao moj narod, Surčin 2020.

·      Antimemoari II - Kako je umirao moj narod, Surčin 2020.

 Osim što daje iscrpan pregled povijesnih i društvenih okolnosti u srijemskim župama (Slankamen, Golubinci, Surčin) i povijesni presjek vezano za crkvu Svetog Jurja u Petrovaradinu, u knjigama Kako je umirao moj narod i Antimemoari I… i Antimemoari II… bavi se sudbinom katoličkog puka i klera na području Srijema, naročito u razdoblju 90-ih godina XX. stoljeća, u najtežim vremenima što su ih ljudi u ovim krajevima proživjeli u novijoj povijesti.