Elizabeta Hrstić

Književna preporuka: Želimir Periš - Mladenka kostonoga

Piše: Elizabeta Hrstić

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

 

''Ti bacaš čari?''

''Bacam''

''I, rade li?''

''Nekad rade nekad ne rade''

''Kada rade?''

''Kad je sreće''

 

Mladenka kostonoga je magičan roman o vještici zvanoj Gila. O njemu pišem, kako i priliči, na petak, trinaesti. Ne trebam ni tražiti potvrdu, jednostavno znam da je i sam pisac, Želimir Periš, uronivši u tajne prošlosti, ušao u polje magije, zatravljen i očaran. Bilo mu je potrebno nekoliko godina za temeljitu pripremu i nadahnuto ispisivanje (guslanje) ovoga grandioznog epa o vještici Gili. Ima već godina dana kako je roman ugledao svjetlo danje a onda je nastupio onaj period kad začarani pisac ne gubivši nadu, pomalo prstima zaklanja pogled na sudbinu romana, jer opasno je gledati mu ravno u oči. Magijska svojstva na čitatelje dobro je promatrati iz poluskrivene pozicije (a takvu je odredila i pandemijska realnost, te je kasno i predstavljen i ne onako kako je zamišljeno).

Nakon što je 'kritika' jednoglasno nahvalila roman, počeo ga je biti dobar glas i krenulo je i s nagradama. Čari su proradile, bi sreće. Periš je početkom ovog ljeta za roman više nego zasluženo dobio i prestižnu nagradu Tportala, u knjižarama se pojavilo i drugo izdanje, dospio je na vrhove top liste najprodavanijih knjiga te je tako dobio i blagoslov omađijane publike. (''Kada guslar ep dekonstruira, veliku pismenost demonstrira.Ali džabe bogate pameti, kada čitat nitko neće htjeti'')

Ovo je roman o Gili, slobodnoj ženi u bijegu. Sloboda je uvijek mač s dvije oštrice. Ovo je priča o sudbini žene koju su prozvali vješticom jer je drugačija, jer nikamo i nikome ne pripada, jer je mudra i iskrena, na strani pravde i obespravljenih. U patrijarhalnom miljeu devetnaestog stoljeća (vrijeme radnje), buntovnica, iscjeliteljica i samohrana majka, ktomu još bjelokosa, može biti samo vještica. No, i u to vrijeme predrasuda i lakih osuda, narod je kriomice svoju percepciju magije i svoj odnos prema svjetlima i tamama života držao u svojevrsnom raskoraku i dvoznačnom odnosu, ovisno kako sudbina zavitla. Jedna od lajtmotiv niti koja povezuje  poglavlja je i stalni sudar kontrasta crnog i bijelog. Dodiruju se i pretapaju (magijski mrak moćne vještice, rođene bjelokose, u bijeloj posteljici. Ili kontrast blage i nevine čistoće ambijenta i ljubavi u kojem je Gila rođena, u grubom kontrastu s njenom sudbinom). Periš u ovome smislu neprikriveno poseže i za biblijskim motivima ( progonjena sveta obitelj, križ koji nose oni koji donose spas narodu) nudeći opreku u licemjernim izvetoperenim percepcijama dobrote i čistote, čemu su bili skloni i oni koji su propovijedali božju riječ.

 

Gila sa svojim djetetom traži utočište, svoju zvijezdu, mali lijepi komadić neba za sebe i svoga sina.

Mladenka kostonoga je složen i obiman roman (oko 450 stranica), ne samo nelinearne nego i krajnje zaigrane, razbarušene konstrukcije. Podijeljen je u 52 glave (karte u špilu) a svakoj glavi prethode stihovi u desetercu koji su zabavan, lucidan odmak od uštogljenog i lijep duhovit omaž hrvatskoj guslarskoj tradiciji, etno blagu u cjelini. Podsjećaju pomalo i na oštroumne, zagonetne i na zabavan način poučne replike šekspirijanskih dvorskih luda. Prije početka svakog poglavlja, tu su i donkihotovski uvodi, originalne najave.Riječ je o pravim malim spisateljskim biserima koji se mogu čitati i neovisno ili recimo nakon što roman privedemo kraju.

Nije nimalo lako napisati roman koji je tematski i stilski nevjerojatna mješavina, a zadržati čvrst konstrukt, usidriti motive i ne izgubiti ni glavu ni rep niti ijednu koščicu tematskog i idejnog kičmenog stupa.

Možemo ga čitati kao povijesni roman, detektivski roman, romantični triler, možemo ga iščitavati na osoben i kreativan način, pri tome se igrati. Priča ima svoju retro čvrstinu i u postmodernističkoj razuđenosti.

Želimir Periš je od onih rijetkih pisaca koji je svjestan da bez savršene pripremljenosti, bez ijedne 'rupe' u materiji koju čarobira činima svoga talenta, nema remek djela. A trebalo je puno učenja da konačno zaplovi vremeplovom po Hercegovini, Svilaji, Velebitu, Zadru, Bolu, Pazinu i Beču, da uroni u folklor stoljeća punog previranja, da ovlada tipičnim karakteristikama i raslojenostima određenih krajeva i tamošnjih ljudi.  Antropološka znanja ne isključuju lingvističke zamke. Periš je lavovski napravio taj dio posla, s lakoćom je skakutao s narječja na narječje, mentalitete, duše ljudi, kamena i bilja.

Na jednom mjestu stoji: ''Zapisane riječi su vječne, one su magija'', a na drugom jedan od duhovitih destereraca kaže: ''Ko u knjizi, jadan ti završi, život njegov nikada ne svrši''. Iz različitih izvora, razgovora sa sjajno odabranim znalcima za određena područja, Periš je zasigurno, u kovitlacu podataka i priča, upio one magične: moćne, raskošne, okrutne ili nježno dirljive i spretno ih upleo u osebujan labirint kojim će čitatelji lakonogo tapkati, uplitati se, ne žudeći za prebrzim izlazom.

Oživio je mrtve koji su u zapisima bili snažno životni, otpuhujući nanose stoljeća, sloj po sloj.

Analizirajući izvedbu, da se uočiti Periševo obilato korištenje dosjetki i zagonetki, provokativnost je konstanta, diskurs je izrazito komunikativan, počesto koketan, postmoderno se na pitak način stapa s mitološkim. Stilskim figurama, posebice misaonim ali i grafičkim, Periš majstorski barata.

No zalud bi tu bila tehnika bez dobrog ritma, sluha za dinamiku i snažnih životnih slika, oživotvorenih likova. A to je najljepša odlika romana, uz originalnu skakutavu konstrukciju koja ipak ne remeti bazu.

Ima tu poglavlja koja se pojavljuju više puta, već izrečeno se razlaže, dekonstruira, inspiriran računalnim igricama (ili je obratno?kokoš ili jaje?) nudi u romanu različite mogućnosti pogleda na isto: primjerice emotivno razrješenje naspram filozofsko znanstvenog. Nadalje, ostavljeno je počesto čitatelju da po volji preskoči poglavlja ili ih čita različitim redosljedom, da sam bira put svoje čitateljske avanture.

Periš je sklon i intertekstualnosti, posežući često za biblijskim aluzijama (neke su već spomenute), ubacuje jedno pastoralno poglavlje, očitu posvetu Zoraniću. Tu je i jedan zgodan omaž Marinkovićevim 'rukama'. Stilsko tehnički kadkad podsjeća na Cortazara, Calvina, no mnoštvo malih ali važnih likova odlika je magijskog realizma.

Duhovito vrckav, gdjegod i lascivan, parodičan i satiričan, ponekad i namjerno pretjeran, Periš najviše osvaja brižljivom gradnjom kulisa i polaganim skidanjem velova na nevjerojatne, nikad dosadne načine. Nasmije, zagolica maštu, a onda nas emotivno razoruža ljubavlju kojom je nadahnuo svoje likove ili dok dočarava živu čaroliju neživog. (veličanstvenost prirode)

 

Šarolikost vremena i prostora ipak nije postalo zamka, upravo suprotno.

Pojedina poglavlja su posebno lijepo napisana, kao što je to 34. poglavlje o svijetu i okolnostima u kojima je rođena Gila (Hercegovina). To je poglavlje koje i zasebno priča veličanstvenu priču o veličini, vrijednosti i ogoljavanju života. Alegorijski, semantički i idejno besprijekorno izbrušeno, emotivno udara u pleksus jer usisava čitatelja u dramu protagonista, među kojima su i oni sporedni ocrtani upečatljivo. (''Što je život kad se zapiše?'')

Fascinira i posvećenost ritualima, gotovo opipljiva dočaranost magije bilja.

Neka od poglavlja plijene dinamikom, slikovitošću (žene koje prave rakiju...), poneka su alegorijski intrigantna, poput  razularenog 48. poglavlja u kojem nas pisac vuče za nos, poučavajući nas usput da uvijek sami biramo način borbe 's vukovima', biramo hoćemo li se suočiti, pobjeći ili ukipiti, praveći se mrtvi; a sve to kao mali intermezzo prije samog kraja i odmatanja klupka sage o Gili i njenom Careviću, kad ćemo iščitati sjajne retke o nadolaženju sjećanja.

U središtu Periševa romana – magije je žena. Mnogi su već a i još će, ovaj roman okarakterizirati kao feministički, kao priču o snažnoj i prkosnoj ženi koja mijenja sliku stvarnosti, uzimajući stvari u svoje čarobne ruke. O ženi – vještici koja ismijava titule i moć, predrasude.

Osobno sam u glavnoj junakinji vidjela najčistiju žensku čežnju (manje ili više kamufliranu), za mirom, ljubavlju i domom utočištem, čežnjom za idealom u međuljudskim odnosima i u sprezi s prirodom, u ono suludo vrijeme – utopijom.

Periša odbijam staviti u ladicu angažiranih pisaca (ta etiketa previše koketira s populizmom) jer kad pripovijeda o svojoj heroini, naglasak stavlja na slabost njene snage (ili snagu slabosti?), jer majčinska ljubav i spremnost na žrtvu je i njen smisao života i ujedno njena ahilova peta a u čežnji za pripadanjem je magija krhkosti (''Kako se kažnjava vještica? Oduzme joj se ono čime je činila vradžbine''). Pa čak i biljke s čudotvornim svojstvima, kojima je Gila iscjeljivala, zahtijevale su poznavanje dvoznačnosti svojstava. Čarolija je u dozi, vjeri i krhkosti, nepostojanosti kojom relativiziramo snagu i moć. Gila i sama samoironično raskrinkava čarobnjaštvo kao manevriranje u prostoru koji obiluje ljudskom glupošću, strahom i kukavičlukom.

Kraj romana nije do kraja definiran, ostavljen je na milost ili nemilost čitateljskoj mašti i zalihama magijske inficiranosti da poslože figure na šahovskoj ploči, da po volji ne dovrše ili matiraju ili pak prevrnu ploču i figure. Uostalom u povijesne istine se oduvijek gleda iz raznih kuteva i dakako, ponavljaju se.

Dok ovo pišem, roman je nominiran i za nagradu 'Meša Selimović'.

Ljeto je pakleno, ali pravo vrijeme da se pročita barem jedna knjiga godišnje. Nije lagana, ali utrpajte je nekako u slamnate torbe, pregrijte na vrelini sunca, skvasite kojom slanom kapljicom, obilježite trenutak zrncima pijeska zalutalim među dva lista i prepustite se magiji čitanja. Zazelenila nam književna scena, dao bog. Kirales!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

roman, knjiga, želimir periš, elizabeta hrstić