Elizabeta Hrstić

PREPORUKA: Barbara Baždarić - Kako je Pandorina kutija završila na rasprodaji

Iz Barbarine Pandorine kutije iskaču i zablude i predrasude, propinje se krhki čovjek, mali i smrtan, ali s očuđenim razrogačenim očima.

Piše: Elizabeta Hrstić

"Tekst treba pisati kako bi ga drugi mogli izgovarati. I tada se počovječio. A kad se netko počovječi, srce mu se raspukne od toliko samoće''
("Pjesnik")

Kako, dakle, čitati ili izgovarati pjesme Barbare Baždarić? Je li se, pišući za nas ovu svoju (treću po redu) opsežnu zbirku pjesama, napukla srca "počovječila", nudeći nam svoj autentični glas, ideje i san na procjenu ili u amanet? Moj osvrt na djelo je moj doživljaj, te kao takav će uvijek imati lelujave rubove, kao takav će se i opirati decidiranoj objektivnosti. Tko zna koliko se puta, misleći o pročitanom, promišljajući nadahnuto i/ili kritički, rađamo iznova u plamenu koji je tinjao i buktio u pjesniku! Ne ubijamo autora, kako bi Barthes rekao, ali svakako barem krademo njegove plamičke.

Tko, dakle, izgovara ove neobične, a ipak vrlo sugestivne stihove? Tko nam to sve izazove i demone, čežnje, strasti i bijesove, iskrcava iz Pandorine kutije i nudi na prodaju? Mogla bi to biti sama autorica, prisutna u mnoštvu svojih 'ja', a mogla bi iz pjesnikinje progovarati i protagonistkinja, imaginarna i zavodljiva, ostavljajući svakom čitatelju čiste brisane prostore, za naseljavanje (ili privremeno kampiranje) različitih čitalačkih identiteta.

Iz Barbarine Pandorine kutije iskaču i zablude i predrasude, propinje se krhki čovjek, mali i smrtan, ali s očuđenim razrogačenim očima, čas umoran od puta, čas radoznao i pun vjere, rastrgan između snovitog i zbiljskog.

Možda je već izlizana teza da nema dobre poezije bez autentičnih "krvarenja" pjesnika ("...mjesto uz kojeg prska spoznaja", iz pjesme "Gejzir"); Barbara avanturu obilato nudi čitatelju, nudeći mu poetsku igru odgonetanja simbola, te slobodu da sami, kroz labirint, biramo ideje, smisao, odmorišta i odredišta, ne mareći za skrivene ključeve.

Stotinjak pjesama iz ove zbirke napisano je dvojezično, sama autorica ih je prevela i na engleski.

Čitala sam je polagano, kroz dva mjeseca. Samo maleni dio pjesama ima izrazito komunikativan diskurs, na način da ravno u glavu (ili srce) pogodi i većinu prosječnih čitatelja. Neke od tih su "Čovjek kojem su u logoru izvadili zube ali ne i dušu" (već sami naslov nedvosmisleno nagovještava point), "Rokovo" s transparentnim autobiografskim elementima, zatim "Curriculum vitae" i "Običan život" (pjesme u kojima se svi mogu ogledati), "Pucaj" (nadahnuto o Janice Joplin).

No, većinu Barbarinih pjesama, nužno je višekratno iščitavati, svlačiti velove s njih, odgonetati metafore, analizirati i uživati u otkrovenju sintaktičkih igrarija.

Neke, pak, druge, nipošto nije uputno analizirati; treba ih izgovarati i slušati, omirisati, dopustiti da vas u biranom trenutku zaskoče. Ona se vrlo sugestivno, često hipnotički, obraća čitatelju, s 'ti' (''Pomisli da je ovo pjesma... da je pišem tebi... sad makni navodnike, sad zamisli što želiš čuti, to nije slučajno, to smo mi...", "Hipnoza"), altruistična je, izbjegava spretno instant teme i klišeizirane pomodne dosjetke ili zicere, izuzev kad ih parodira. I iz njenih misaonih, introspektivnih pjesma, često ključa, posebno kad je riječ o pjesmama o čovjekovom traganju za istinom, nemogućnosti da je se zakrili, omeđi i oplodi. Pa tako u pjesmi ''Sada ili nikada" osjetimo strast neiscrpnog traganja za ljubavlju, neminovnost posvećenog i požrtvovnog traganja koje mora pratiti intuicija i vjera. ("Nikada nećeš dočekati površinu ljubavi, ravnalom izmjeriti dužinu... dođi zvijezdo, zarij krakove kao praživotinja i osjeti nezaustavljiv otisak nesanice što svijetli kao bol...").

Iz Barbarine Pandorine kutije iskaču i zablude i predrasude, propinje se krhki čovjek, mali i smrtan, ali s očuđenim razrogačenim očima, čas umoran od puta, čas radoznao i pun vjere, rastrgan između snovitog i zbiljskog.

U idejnom smislu, veliki broj pjesama obrađuje odnose (odnos mene i mnoštva jastava, odnos ja-ti, mi-oni, ja – bog ili svijet oko mene), često su to alegorije lišene težnje za estetskim mašnicama koje bi kupile čitatelje. Njihova zamamnost je u intelektualnoj sferi ili pak u senzoričkoj, ponekad i nadrealno snovitoj.

Sami vučemo niti (bijele, crne, crvene, zelene...) iz zapetljanih čvorova, no bez napora.

Pjesnikinja obilato i znalački koristi kovčežić s metaforama, paradoksima, personifikacijama, neologizmima, stalna joj je inspiracijska popudbina, a intertekstualne igre, zabavan su alat. Na valu poetskog performansa potkrade se gdjegod i neka nepoetična nezgrapnost, no uglavnom će se čitatelj osjetiti kao ravnopravan akter ovog happeninga.

Protagonistica Pandorine kutije očuđena je svijetom. Ona i svijet, priroda i ljudi, u dinamičnom su kretanju. Propituje životne mijene, paradoksalnost slobode, rastegljivost moralnih principa u pojedincu, izvitoperenost društva i suhoparnih zakonitosti, sva lica i naličja ljubavi, snage i slabosti, božansko i prizemno u čovjeku (''Progutati zvijezde i postati čovjekom'', "Kamen").

Posebno intrigantan je način na koji je pjesnikinja obradila ljudsku nemoć, prepuštanje Božjoj volji ili fatalizmu. Riječ je o pjesmama – kontrastnim paradoksima, gdje čovjek vapi, širina pogleda mu zahvaća nebo, spreman je za let, a krila razviti ne može ("... a mene ništa nisi pitao... zašto osjećam mrtvu vodu, što se suši u meni, u posudi, u posudi omotanoj plastičnom folijom neba", "Glina").

I u pjesmi "Iskre" zaiskrilo je nešto od tog čeznutljivo gorkastog fatalizma ("... kada sam postala starija od ovih mojih očiju... sve kroz vatru proći mora kako bi gorjelo... netko je zapalio sunce"). Pjesma "Inverzija" izvrsno nadovezuje temu entropijske neuhvatljivosti, a na tome tragu je i "Arijadnina nit", o nitima za koje se čvrsto držimo dok slobodno lutamo, te o spokoju koji ćemo naći tek povratkom u sebe same ("Ruke su mi otvorene, riječi su mi otvorene... izići iz sebe same i lutati, jedino tako će se uvijek vratiti sebi...").

Autorica tematski crpi iz bunara klasičnih književnih opsesija, no stilski je nosi vjetar moderne, spretno i s finom mjerom uklapa i nesvakidašnje elemente u svoje gusto idejno tkivo. Iako zabavno žonglira dosjetkama, što suptilnom što oštrom ironijom (i autoironijom), znalački umeće i znanstvene, filmske, književne i likovne fragmente, secira i preslaguje opća mjesta umjetnosti.

Posljednja zbirka Barbare Baždarić dvojezično je izdanje: Pandorina kutija na rasprodaji - Pandora's Box On Sale

Barbara Baždarić ipak je najbolja kad intimnijim diskursom zaobiđe opasnosti od apstrahiranja i svoje očuđenje alterira u magiju. Kad simbol i zagonetku nadvlada impresija, dosjetku okupa suza, a mitove potjera u dimenziju lirski snovitog i nadrealnog.

U jednostavnoj, a sveobuhvatnoj pjesmi "Listovi drveća" možda je najočitiji njen lajtmotiv koji se može sažeti u vjeri i pouzdanju bez suvišnog propitivanja ("Sve što se broji počinje se rušiti..."). Već spomenuta pretvorba očuđenja u magijsko, ples na rubu snovitog, lijepo se osjeti u pjesmi ''Anja sebe sanja''. To je anagramska alegorija o kružnom tijeku življenja, o doticanju sreće i tuge na rubovima, kad su najsnažnije, kad se dotiču na rubu provalije, o krhkosti trajanja, o relativnosti poklonjenih nam dana ("... Uvuci prste pa iščupaj sijedu radost, nek se čini da iz srca sijeva starost u koju smo zašli, a mlađa je od ijedne tuge..."). A jesmo li ovdje? Ili je sve samo san (rekao bi neki Shakespeareov lik)?

Puno je primjera gdje Barbara u lijepom vezu spaja toplinu, nježnost, s nadrealno snovitim, nepoznatim. U pjesmi "Ispod kapaka" zakucava stihovima "Ispod kapaka raste sljepoća i treba je naučiti slušati. I sad ti čujem oči". Na istom idejnom i stilskom tragu je i vrlo zanimljiva "S onog svijeta", sjajna asocijativna igra spajanja naoko nespojivog, o impulsima koji pokreću misli i ponovno o snazi povezanosti kojom se jedino može doseći onostrano ("... Mogu vidjeti kako me probada glasna toplina, od koje smo ti i ja nastali s onog svijeta, iz kojeg su izašle i ove naše ruke isprepletene riječima...").

Također i u odličnoj "Dragi Kandinsky" – nadrealnost i spoj težnje za uzemljenjem i zaključak koji umiruje.

Pažnju plijene i pjesme koje zrcale dva lica slobode. U pjesmi "Predviđanje" ima nešto od Rimbaudovske opijenosti "Sedefastom slobodom", u "Afektiranju" je (auto)ironični pokušaj trezvenog zauzdavanja slobode i bijeg od zamki u slobodama koje nam ne pripadaju ("... puštam pjesmu pa i ona raste... a sve što previše raste postaje afektiranje"). Više pjesama tematitira riječi u kojima su nesporazumi i kao opreku nude šutnju, slobodu i uzlet u tišini ('' ..i ptice lete a ne govore nakon svega'').

U nekim pjesmama (posebno u drugom od tri ciklusa), uz obilje semantičke igre, metapoetike, ekspresivnim diskursom, šturom emocijom, naglasak je na angažiranoj kritici društva ili birokratiziranog pojedinca ("...njemu je kravata iskakala češće oko vrata nego što bi gušteru iskakao novi rep... u plamenu je pisalo kada vam izvade jezik, za njim uvijek ostaju repovi" iz pjesme "Repovi", u drugima autorica sarkastičnom oštricom udara po ektravagantnim potrebama istezanja do krajnjih granica, pokušaja da se bude veći od vlastitog života... kontrastirajući mu svijest o sudbinskoj zadanosti drhturenja do samog kraja (svi smo krvavi ispod kože).

Čitajući druge kritičare, koji su se osvrnuli na ovu novu Barbarinu zbirku pjesama, vidim da se slažu u tome da je u usporedbi s prve dvije zbirke, ovdje dosegla ozbiljan spisateljski rast, izražajnu i idejnu zrelost. Zasigurno, ova talentirana pjesnikinja lude imaginacije i s mnoštvom upitnika nad glavom, i dalje će putem uzlazeće krivulje. Osobno, voljela bih da raste u smjeru poetskog idealizma, svevremenosti mitskog, u nježnosti, vapaju i strasti, u skladu kontrasta ženske slabosti i snage, onako kako je to opisala u jednoj od svojih najboljih pjesama "Dalija" u kojoj fenomenalno slavi Ženu, krhku božicu sudbine na čvrstoj stijeni. Bez traga upotrebe ikojeg kliše feminističkog alata ("... kakva sam ja to žena... svoja... izgovarala je kapajući kao da je nitko nije trebao grijati, u njezinom kršnom podzemlju taložila se isprekidana ženolikost koja se sad lomila na Petru i svom onom kamenu oko nje. Ostavljajući dah izdišući još jednu ljetnu večer koja je trebala izgorjeti na mjesečini'').

Voljela bih da nastavi i putem problematiziranja i nadilaženja kušnji i pitanja – udaraca koji ruše harmoniju odnosa. U izvrsnoj pjesmi "Pričamo" (čitajte je naglas!) alegorijski razlama cjepanice i nudi imaginativnu sjekiru kojom ćemo skupa usitniti velike komade u sitne, samo neustrašivim pogledom unutra, u dubine, možemo jasno vidjeti čovjeka, u njemu uz pomoć ivera razbuktati plamen zajedništva ("... sva su pitanja udarci, znaš li ti to Šimune, ti kojem ime znači 'on je čuo'... pitat ću te nešto a ti odgovori. A kad te pitam, vidjet ću koliko se možeš razlomiti, i onda ću znati koliko se nas dvoje ugrijati možemo").

Sasvim namjerno, birala sam i zastajala nad stihovima koji poništavaju zlo i demonsko iz Pandorine kutije. Pa nije tek tako na "rasprodaji"! Barbara Baždarić dobro zna da može računati na čitatelje upućene u to da poklopac kutije valja držati vrlo blizu, kako bi se zlu ne trebalo brzim zatvaranjem zaštitile vjera i nada.

Njihov talog na dnu Pandorine kutije nerazgradiv je.

*

PUCAJ

slušaj
kako se lomi srce
Janis
izneseš neobičnu snagu
uvjeriš noge da je nose
ispružiš ruku
i zabodeš cvijet u pištolj
uvaljaš glavu u zrnca peludi
i zaspiš

A noge izvuku srce
što se trza ispod vrata
pa ga vuku
sve dok ga ne razgaze

skupi bedra
Janis
ustani
izađi na barikade
čuješ li kako puca
bol

lagali su
Janis
kad su ti davali domovinu
kad su ti davali ključ
kad su ti davali vodu iz boce
kad su ti davali godine iz vječnosti

ustani Janis
stani na barikade
i brani se slobodom
iskoči iz prugastih hlača
što vode u zemlju
i pucaj od ljubavi
pucaj
ispred instituta
za razvoj tržišta rada
jer
nikad nije pogrešno voljeti
i slušaj Janis
and take another little piece of my heart
now baby

Barbara Baždarić