A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/zagor.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Zagor, Tex, Mister No - junaci naše mladosti! | Politika+
Kultura

STRIPOMANIJA: Zagor, Tex, Mister No - junaci naše mladosti!

Dok je zapadni svijet otkrivao čari seksualne revolucije, sveučilišta bila pod opsadom pobunjenih studenata, Vijetnamski rat bio u punom zamahu, a praško proljeće razbijeno invazijom na Čehoslovačku, Jugoslavija je svoje stanovnike upoznala sa stripovima.

Piše: Matko Vladanović

Dok je zapadni svijet otkrivao čari seksualne revolucije, sveučilišta bila pod opsadom pobunjenih studenata, Vijetnamski rat bio u punom zamahu, a praško proljeće razbijeno invazijom na Čehoslovačku, Jugoslavija je svoje stanovnike upoznala sa stripovima talijanske izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore.

 

Prvi broj Zlatne serije pojavio se 1968. godine, a godinu dana nakon toga svjetlo je dana ugledao i prvi broj Lunovog Magnus stripa. 1969. zagrebački Vjesnik, samo nekoliko mjeseci nakon talijanske premijere, na kioske izbacuje Alana Forda u maestralnom prijevodu Nenada Brixyja i „sveto trojstvo“ jugoslavenske pop-kulture konačno bi formirano. Generacije svih vrsta odrastale su na Zagoru, Texu, Marku, Bleku i Alanu Fordu. U početku, koji se odvija krajem pedesetih godina prošloga stoljeća kada izlazi prvi broj Texa La mano rossa, junaci ne odskaču od žanrovskih pravila šund-literature. Crno-bijela karakterizacija likova, mnogo pucnjave i egzotičnih mjesta na kojima se ista odvija. Uspjeh je bio zajamčen. Zagor, koji je u Italiji izašao 1965. u tom pogledu nije bio ništa bolji. Guido Nolitta je „posudio“ nekoliko ideja od Burroughsovog Tarzana i nekoliko ideja od američke škole super-herojskog stripa čije je srebrno doba tih godina upravo počinjalo te nam podario kultnu figuru koja i dan danas kamenom sjekirom razbija glave odmetnicima i ustrajno se bori za prava potlačenih indijanaca.

 

Cenzuriranje stripa    

 

U ranim jugoslavenskim izdanjima (koja danas dosižu poprilične svote na internetskim aukcijama) moglo se pronaći sve i svašta. Šlampav prijevod, cenzurirane vinjete, fantomske naslovnice koje su crtali nepoznati ljudi iz kakvog vojvođanskog sela, misteriozna prekrajanja stripova kao posljedica čudnovatih uredničkih ideja itd. Ništa od navedenog nije spriječilo generacije klinaca da prigrle svijet ovih papirnatih junaka daleko prisnije no išta što je bilo dijelom kanonske literature osnovno/srednjoškolskog obrazovanja. Moja se generacija sa ovim stripovima upoznala na pravilan način. Posredstvom starijih. Rijetki stripovi (upravo poput artefakta iz prošlosti) bi prelazili iz ruke u ruku. Negdje u svemu tome, bivša se država raspala. Prva računala s funkcionalnim igrama su se pojavila. Stripovi su nestali s prodajnih mjesta. Nama mladima ostalo je samo beskrajno iščitavanje već tisuću puta pročitanih knjižica Zlatne Serije ili Superstrip biblioteke. Novi mediji gurnuli su stare na marginu. Već iduća generacija klinaca na koju je došao red da zamijeni našu, nije imala naviku kupovanja i sakupljanja stripova. Novo je doba počelo. Domovinski rat je bio u punom jeku, a u sivilu krize i među problemima svakodnevnog preživljavanja malo je tko mogao misliti na strip. Hrvatski strip autori tih su se godina otisnuli trbuhom za kruhom preko granica novoformirane države, a malobrojni strip-albumi, velikog A4 formata, za prosječnog konzumenta stripova kakvih je tih godina bila velika većina bili su jednostavno preskupi i gotovo nedostupni bilo gdje izvan granica Zagreba. Ipak, alternativni kanali prodaje i razmjene Zlatne serije i Lunovog magnus stripa i tijekom ratnih godina bili su otvoreni. Bezbrojni štandovi sa stripovima nicali su diljem većih gradova, svako malo bi se netko dočepao misterioznog broja telefona na kojem je glas s druge strane žice tvrdio kako ima upravo onaj broj koji vam nedostaje, a sve skupa nalikovalo je švercanju osiromašenog urana za vrijeme hladnog rata. Jezik Zlatne serije bio je srpski, a u vremenu nastanka novohrvatskih inačica za sve i sva (sjeća li se još tko vrtoleta i dalekovdinice), javno konzumiranje ovih stranica bio je subverzivni čin par excellence. Stvar je riješila Slobodna Dalmacija 1994. godine koja je prekinula četverogodišnju sušu i na kioske vratila junake na kojima smo odrastali. Prvi Bonellijev junak na hrvatskom jeziku bio je Dylan Dog. Uslijedili su Nick Raider, Zagor, Tex, Marti Misterija, Mister No i Nathan Never (pripadnik novije generacije Bonellijevih junaka kojega nije bilo na Dnevnikovim stranicama). Manija se, premda ponešto smanjenim žarom, nastavila.

 

 

Nostalgija i opsjednutost

 

Daljnjih šesnaest godina strip izdavaštva imalo je svoje uspone i padove. Izvorna publika je ostarjela i pod pritiskom životnih obaveza, rata i snalaženja u poratnom razdoblju udaljila se od stripa, dok je mlađa publika polako ali postojano prelazila na računala zamjenjujući stari medij novim. I tko zna što bi se dogodilo s junacima naše mladosti da 2001. godine Marko Šunjić nije pokrenuo web-sajt www.stripovi.com koji je na jednom mjestu okupio ljude iz svih post-jugoslavenskih država koji su iznova počeli komunicirati, prisjećati se junaka svog djetinjstva i stvarati zajednicu koja se temeljila dijelom na nostalgiji, a dijelom na fanatičnoj opsjednutošću stripom zbog koje strip-scena opstaje i danas.  Ostavimo na časak povijest strip-izdavaštva po strani i vratimo se onima od kojih je sve počelo – junacima. I Zagor i Tex rođeni su u šezdesetima, dobu koje je po pitanju stripa donijelo razne novotarije. Stripovi iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća poput Fosterovog Princa Valianta, Raymondovog Flasha Gordona ili Falkovih Fantoma i Mandraka bili su već pomalo zastarjeli. Nove generacije tražile su nove junake i nov priče, a manija Divljeg zapada nije jenjavala. Strip je još uvijek funkcionirao u domeni neobaveznog i bezazlenog zabavnog štiva prvenstveno namijenjenog djeci te su i scenariji bili prilagođeni tome. Crno-bijeli likovi, jasna podjela dobra i zla, junaci bez mane i pomalo naivni dijalozi činili su većinu sadržaja ovih stripova. Likove bliže životu, likove koji su propitivali svoja djela i koji su iz vlastitih pustolovina izlazili promijenjeni Bonelli je uveo tek kasnije (ovdje valja obratiti pozornost na Kena Parkera i Martina Mysterea). Rano doba pripadalo je ljudima od zakona i osvetnicima.

Zagor i Tex ostali su isti

 

Pokušate li danas objasniti vlastitom djetetu što nas je toliko privlačilo u tim stripovima naći ćete se bez riječi. Prvenstveno zbog toga što se ni Zagor ni Tex, makar je od njihovog rođenja prošlo gotovo pola stoljeća, nisu promijenili. Ne samo da nisu ostarjeli (što je osobina svih junaka koji drže do sebe) već im ni priče nisu sazrele. Usporedite li rane epizode američkih ikona poput Batmana, Supermana ili Spidermana s onima danas uočit ćete jasnu razliku kako u temama tako i u njihovoj obradi. Spiderman je odrastao, oženio se, što je samo po sebi donijelo čitav niz novih problema kojima super-negativci nisu ni trebali, Batman je od očinske figure postao oličenje psihopata kojega tek tanka linija dijeli od anarhoidnog, destruktivnog lumpenproletera u liku Jokera, a Superman je od američke ikone postao protektor konzervativizma i predmet sprdnje. Sve te promjene nastale su kao odgovor na nova vremena, na nove generacije klinaca, na promjenu čitateljske publike i smanjen interes za strip. Zagor i Tex ostali su isti. Danas, kao i prije pedeset godina, obojica šeću Američkim prostranstvima, bore se protiv trgovaca viskijem s lošim zadahom, a tek se ponekad upuste u avanture misterioznije naravi (poput Zagorovih susreta s vanzemaljcima, Bogovima i ostatcima Atlantide). I premda valja priznati kako su se scenariji pomalo uozbiljili, doradili i razradili te više ne nalikuju akcijskim filmovima B kategorije, u osnovi su ostali onakvima kakvi su i bili na samom početku. Dobro i zlo još uvijek je jasno odijeljeno, čvrstina karaktera nikada se ne dovodi u pitanje, a vjerni pratitelji ostaju to što jesu – vjerni pratitelji – likovi bez glasa čija se uloga mijenja ovisno o junaku o kojemu je riječ. Dodamo li tome pomalo redundatno western-okruženje odjednom postajemo svjesni činjenice kako su stripovi na kojima smo odrastali čisti anakronizam. Odbivši ići ukorak s vremenom i Zagor i Tex (a riječ je o imenima koja su na ovim prostorima oduvijek imala daleko veću težinu od bilo kojeg drugog junaka iz svjetskog repertoara) ostali su zarobljeni u prošlosti te iz nje progovaraju onima koji se još uvijek sjećaju westerna i onima koji su se kao klinci igrali kauboja i indijanaca.

 

Mysteri, Dog, Mister No

 

 

 

No, nije sve ostalo na Zagoru i Texu. Ubrzo je Bonelli shvatio kako tržištu mora ponuditi drugačije likove. Tako je svjetlo dana ugledao pilot, alkoholičar, ratni veteran i petesepeovac Mister No čije su pojedine epizode, makar trideset godina stare, svojim političkim aktivizmom i humanističkom porukom aktualne još i danas. Na valu slave Indiane Jonesa i knjigâ Ericha von Danikena zajahao je i Martin Mystere, arheolog i detektiv nemogućega, jedan od rijetkih likova koji ima datum i godinu rođenja te koji, s prolaskom godina, adekvatno stari i postaje sve čangrizaviji. Martin Mystere (u Dnevnikvom prijevodu ovaj je lik prekršten u Martija Misteriju i to je jedino ime po kojem ga pamte mnoge generacije) je na svojim stranicama donosio pregršt informacija iz povijesti, filologije i arheologije te je sa brojem riječi po epizodi koji je daleko nadmašivao bilo koji drugi strip, bio prava enciklopedija u malom koja je, mogu to reći bez pretjerivanja, gurnula mnoge naše znanstvenike upravo u tom smjeru. Ljubav i romantika (uz pomalo promiskuitetni moral) pripadali su Dylanu Dogu, horor-stripu koji je ideje i atmosferu crpio iz starih filmova strave, te pomoću istih funkcionirao kao svojevrsni kontrapunkt vremenu u kojem je nastao. Ovaj se niz junaka mijenjao s vremenom, reagirao na promjene u okolini (kako one političke naravi tako i one karakteristične za strip kao medij) te se njihove epizode i danas mogu čitati s jednakom dozom svježine kao onda kad su se pojavile, bez osjećaja da smo se nekim čudnim hirom prirode vratili u pradavnu prošlost.

 

 

Kritika društva

 

Priča, dakako, ne bi bila potpuna bez nekoliko redaka o Alanu Fordu, stripu čijih je prvih osamdesetak epizoda stvorilo vlastito kulturalno polje, čedu dvojice talijanskih autora Roberta Raviole i Luciana Secchija. Ovdje na scenu stupa književnik i jedan od scenarista „Plavog Vjesnika“, Nenad Brixy. Premda je Alan Ford bio iznimno popularan u Italiji, urbane legende govore kako tamo nikad nije dostigao popularnost koju je imao na prostoru bivše Jugoslavije. Premda su Alana Forda Secchi i Raviola zamislili kao kritiku američkog konzumerističkog mentaliteta, u Jugoslaviji je on naišao na potpuno drugačije čitanje. Ono o čemu se do tada rogoborilo ispod glasa oko kućnih ognjišta, sva sitna negodovanja i besmislice koje su nastajale u sukobu između stvarnosti i vladajuće mitologije, odjednom su izišli pred lica čitatelja u obliku stripa. Stranice Alana Forda bolje su od ičega drugoga prikazale čitav sjaj i bijedu državnog uređenja u kojemu je sve, barem na papiru, funkcioniralo dok je u stvarnosti pucalo po šavovima. U fikcionalnim likovima i situacijama ovoga stripa prepoznavala se domaća stvarnost, i to ona koju je domaćim autorima bilo zabranjeno komentirati.

 

Kao jedan od rijetkih stranih stripova koji su izlazili u Zagrebu, Alan Ford je dobio hrvatskog prevoditelja, Nenada Brixyja, koji je talijanski jezik maestralno preveo na hrvatski, ne obazirući se na službeni hrvatsko-srpski standard. Utjecaj ovoga stripa bio je toliko velik te su brojni izrazi i poštapalice ušli u svakodnevni govor, a prepoznavanje alanfordovskih referenci postalo je stvar opće kulture. O utjecaju ovoga stripa, njegovog leksika i mita koji je ostavio iza sebe, govori i podatak kako su, prilikom izdavanja beogradskog izdanja (poslije raspada Jugoslavije), njegovi poklonici organizirali demonstracije zbog zadiranja u Brixijev prijevod i prilagođavanja Alana Forda srpskom standardnom jeziku. Alan Ford je bio nemilice cenzuriran, no iz pogrešnih razloga. Izbacivani su kadrovi koji su direktno veličali (dakako ironijski) Hitlera i nacističku Njemačku, a ostavljani su oni za koje se smatralo kako kritiziraju Zapadnu kulturu. Zahvaljujući ovom previdu cenzura, brojne su generacije ljubitelja stripa počele prepoznavati i njegove druge mogućnosti. Strip kao oštra satira vladajućeg poretka postao je moguć, i nije pretjerano ustvrditi kako je upravo ovaj strip odgovoran za rađanje kritičke svijesti kod mlađih naraštaja. No, Raviola i Secchi bili su strani autori, a ono što je bilo dozvoljeno njima, nije zaživilo kod domaćih autora. No, to je ipak neka druga priča.

Strip renesansa    

 

I evo nas u današnjici. Suočeni s pitanjem na koje i ne možemo ponuditi konkretan odgovor. Gdje su nestali svi ti junaci naše mladosti i zašto se danas o njima ne govori kao što se nekad govorilo. Odgovor je pomalo tužan. Prava je istina da nisu nestali nigdje već smo ih zaboravili, udaljili se od njih i krenuli putem koji si nije mogao priuštiti eskapističke izlete. No, još uvijek su među nama, pritajeni, neumorni i vječno mladi, čekajući da im se vratimo i još jednom prisjetimo vlastite mladosti i nekih boljih vremena.   Kultne je figure teško iskorijeniti, barem dok generacije koje su u mladosti izrađivale Zagorovu sjekiru još hodaju ovom zemljom. Renesansa stripa koja se u posljednjih nekoliko godina odvija u Hrvatskoj mora biti zahvalna upravo njima. I premda još uvijek postoje kiosk-izdanja ovih junaka, izdavači su ih pomalo počeli seliti u specijalizirane prodavaonice. Luksuzna, tvrdo ukoričena izdanja koja u sebi objedinjuju nekoliko epizoda počela su masivno nadirati iz tiskara, a požutjele, poluraspadnute stranice Dnevnikovih izdanja zamijenili su novi, svježe otisnuti stripovi, profesionalno prevedeni, lektorirani i uređeni te nekoliko puta skuplji od svojih kiosk parnjaka. I premda nam strip nudi čitav niz zanimljivijih, aktualnijih, filozofski nastrojenijih i, da se ne lažemo, boljih priča teško je oduprijeti se zovu nostalgije. Kako smo ostarili i na vlastita leđa navukli neka desetljeća koja su nam kao klincima bila nezamisliva, ovi su stripovi dobili još jednu dimenziju o kojoj onda nismo mogli ni sanjati. Dok su nam prije progovarali putem avanture, mašte, uzbuđenja i straha uvlačeći nas u svjetove u kojima smo htjeli obitavati, danas nam nude bijeg. Bijeg od Grčke, od kraha eura, bijeg od ekonomske krize, korupcije i nesreće svake vrste – bijeg od stvarnog života i mogućnost da se barem nakratko vratimo u svjetove u kojima je sve jasno, uredno i dobro, svjetove u kojima će krivci uvijek biti kažnjeni i u kojima će dobro uvijek nadvladati zlo. Oni s kojima smo odrastali još uvijek su tu, makar malo izvan dometa radara. Posjetite ih koji put. Darkwood, Arizona i Amazona još uvijek vas čekaju.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

strip, zagor, mister no, tex, jugoslavija, europa