A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/hrvatska%20i%20eu.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Hrvatska i Europska unija: Dugo putovanje u 'obećanu zemlju...' | Politika+
Božo Skoko

ZANIMLJIVI ODNOSI: Hrvatska i Europska unija: Dugo putovanje u 'obećanu zemlju...'

U tim odnosima 'vruće – hladno' i 'voli me, ne voli me' između Hrvatske i Europe bilo je svašta. PIŠE: BOŽO SKOKO

FOTO: Hrvatski pregovori su najduži pregovori u povijesti Europske unije.
FOTO: Arhiv
Piše: Božo Skoko

Hrvatski pregovori su najduži pregovori u povijesti Europske unije. Oduljilo se to iščekivanje ulaska u „obećanu zemlju“. Prisjetimo se još Ivice Račana koji je daleke 2003. nosio službeni zahtjev u Atenu, pa iščekivanja pozitivnog „avisa“, pa odgode početka pregovora zbog Haaga, pa hvatanja Gotovine po šumama, gorama i samostanima... Onda su uslijedili - dokazivanje demokratičnosti i borbe protiv nacionalizma, jačanje ljubavi sa BiH (često nauštrb tamošnjih Hrvata) i Srbijom (često nauštrb zadovoljenja pravde i pravednosti), potom nadmudrivanja oko ZERP-a, igrice sa Slovenijom oko granica i arbitraže, traženje famoznih topničkih dnevnika, pa opet neke blokade... I na kraju - zatvaranje brodogradilišta, racije i borba protiv korupcije...

 

OVDJE ČITAJTE KOLUMNU dr. BOŽE SKOKE: KAKO POJAČATI UGLED HRVATSKE?

 

Strepili smo prije svakog izvješća o napredovanju Hrvatske, bilo u Haagu, New Yorku ili Bruxellesu. A mi smo napredovali korak po korak, sporo i mukotrpno. I mjerila nam se svaka sitnica, za razliku od nekih prethodnica, kojima se progledavalo i kroz prste. U tim odnosima „vruće – hladno“ i „voli me, ne voli me“ između Hrvatske i Europe bilo je svašta - i dodvoravanja, i ucjena, i prilagodbi radi forme, i dobrih reformi, i srljanja u maglu. Ali čini se da nemamo baš nekog izbora i da nam je to trenutačno jedini smisleni put. Očito moramo posao završiti do kraja i pokušati kapitalizirati sav ovaj desetljetni trud. Za zadnju dionicu puta do punopravnog članstva podjednako držimo odgovornima i hrvatsku Vladu, i hrvatskog predsjednika, zajedno s našom diplomatsko-konzularnom mrežom. Uz sve „domaće zadaće“, nužno nam je puno više diplomatskog komuniciranja, uvjeravanja, lobiranja, šarmiranja i promocije vlastite zemlje. Ne želimo reći da odgovorni ne rade svoj posao, ali usporedimo li sve naše aktivnosti s komunikacijskim i diplomatskim strategijama što su odradile Češka, Poljska, Slovačka i druge uspješne prethodnice prije ulaska, čini se da je Hrvatska loš učenik. Uostalom i dolaskom predsjednika Josipovića i njegova vanjskopolitičkog tima, očekivali smo puno više svjetskih i europskih državnika u Zagrebu a i njegove ofenzive po europskim metropolama. Budemo li sjedili skrštenih ruku, uvjereni kako je sve u pregovorima, možemo vrlo lako postati žrtva ambicija bilo kojeg zapadnog političara, koji nas radi vlastite promocije ili interesa može usporiti na putu prema punopravnom članstvu. S druge strane, učinkovitija vanjskopolitička strategija cijelog državnog vrha svakako bi nas poštedjela novih poniženja, skratila agoniju i omogućila da Hrvatska u EU uđe na velika, a ne na mala vrata.

 

Riskantan ishod referenduma o članstvu u EU

 

Završetak pregovora tek je kraj jednog poluvremena. Nakon toga slijedi referendum hrvatskih građana o punopravnom članstvu Hrvatske u EU, čiji je ishod zasad nesiguran, budući da potpora hrvatskih građana hrvatskom članstvu u toj zajednici kontinuirano pada. Paralelno s time ići će ratifikacija u parlamentima svih zemalja članica, koje trebaju potvrditi slažu li se s ulaskom Hrvatske u EU. Iako se taj proces čini rutinskim dijelom posla, dovoljno je da se samo jedna zemlja članica usprotivi i prilično nam zakomplicira europsku budućnost. Jasno to ne mora biti iz zločestoće prema Hrvatskoj. To može biti iz čistog načelnog protivljenja daljnjem proširenju EU. S druge strane, nismo baš sigurni da Hrvatsku poznaju u svakoj zemlji članici i da će jednoglasno aplaudirati našem ulasku. Možda smo za neke od njih tek neka mala balkanska država, koja se gura u EU, iako je opterećena korupcijom te se u njoj još osjećaju posljedice rata i tranzicije. Istina je da smo za neke prekrasna mediteranska i srednjoeuropska država, poznata po turizmu i bogatoj kulturnoj baštini, kojoj je već odavno mjesto u krilu Zapadne Europe, i koja zbog svoje veličine nikako neće opteretiti EU, već naprotiv obogatiti...

 

Međutim, slika Hrvatske u europskoj javnosti se nipošto ne bi smjela prepuštati slučajnosti, kao što je to trenutačno. Pojmovi kao što su upravljanje imidžom države, brendiranje, javna diplomacija i lobiranje već su davno otkriveni, i države s mudrim vodstvom ih kontinuirano primjenjuju kako bi ostvarile svoje političke i gospodarske interese u globaliziranom svijetu. Dakle, ne treba otkrivati toplu vodu. Dovoljno se sjetiti što su po tom pitanju, primjerice, činile naše prethodnice Bugarska i Rumunjska, koje su imale vrlo uspješne kampanje u zemljama članicama EU, s ciljem zadobivanja naklonosti i potpore. Cilj njihove komunikacijske strategije bio je da projiciraju i učvrste sliku Bugarske i Rumunjske kao stabilnih političkih i ekonomskih sustava, dobrih investicijskih područja, bogatih kulturnih i turističkih destinacija te da informiraju građane EU o svome napretku na putu do EU članstva.

 

A sve to kako bi dobili potporu za punopravno članstvo postojećih država članica. Tim više što se nakon prethodnog „velikog“ proširenja 2004. u značajnom broju država članica javila svojevrsna zasićenost a time i otpor prema proširenju na nove balkanske države. Uz mnogobrojne kampanje podizanja svijesti, diskusije, konferencije, radionice i međunarodne forume, otvarali su internet portale i informacijske centre u državama članicama, objavljivali su specijalizirane priloge i publikacije u prestižnim europskim medijima te su sudjelovali u važnim događajima Unije... Dakle, Hrvatsku očekuje puno posla kako bi nas predstavila Europi i tu istu Europu uvjerila da će Hrvatska uistinu obogatiti njihovu zajednicu, a ne donijeti joj nove probleme. Međutim, pored ove europske kampanje, čini se kako će se hrvatska Vlada morati dobrano potruditi kako bi uvjerila svoje građane da na referendumu podrže europsku budućnost Hrvatske. Naime, potpora toj ideji je 2000. iznosila oko 80%, da bi se krajem prošle godine srozala na jedva 40%. Drugim riječima, da se trenutačno u našoj zemlji održava referendum o ulasku Hrvatske u EU, njegov ishod bi bio prilično riskantan, unatoč tolikom trudu, muci i dokazivanju nekoliko hrvatskih vlada, posljednjih deset godina.  

 

Put u EU – jedini konsenzus među hrvatskim strankama

 

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Hrvatska je na tadašnju Europsku zajednicu gledala kao na svojevrsnog spasitelja, koji će ju izbaviti s krvavog Balkana i vratiti u okrilje zapadnoeuropske civilizacije, kamo je stoljećima pripadala. Međutim, izbijanjem srpske agresije, uslijedila su razočarenja jer je Hrvatska doslovno „ostavljena na cjedilu“. Odnosi Hrvatske i Europske unije počinju se razvijati međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske kao nezavisne i suverene države, ali su zbog političke klime u Hrvatskoj intenzivirani tek 2000. godine, promjenom vlasti.

 

Naime, odmah nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 1992. koje je vratilo tračak nade i povjerenje u Europu kao «zaštitnicu mlade hrvatske države», hrvatske vlasti su javno izražavale svoje opredjeljenje za punopravnim članstvom u Europskoj uniji. Ali najprije ratna zbivanja a potom i usporavanje demokratskog napretka, odnosno prigovori međunarodne zajednice zbog sporog zaživljavanja demokracije u zemlji, prolongirali su Hrvatskoj europsku budućnost. Tek početkom 2000. započelo je  institucionalno približavanje Hrvatske Europskoj uniji. Podsjetimo, naklonost europskih političara Hrvatskoj rezultirala je predajom službenog zahtjeva Hrvatske za primitak u punopravno članstvo Europske unije 21. veljače 2003. u Ateni, čime je započeo formalni proces primitka. Time je Hrvatska, nakon Slovenije, postala prva zemlja bivše Jugoslavije, koja je započela proces približavanja Europskoj uniji. Demokratski proces se nastavio i promjenom nositelja vlasti 2003. a u prvom mandatu premijera Sanadera proeuropska politika je dodatno intenzivirana. Već u travnju 2004. dobili smo pozitivan avis, odnosno mišljenje Europske komisije o zahtjevu za članstvo u Europskoj uniji. Nakon pozitivnog avisa, uslijedio je miran period hrvatsko-europskih odnosa, ali očekivani pregovori s Europskom unijom nisu započeli u planiranom roku, prije svega radi, kako je isticano, nedovoljne suradnje sa haškim Sudom za ratne zločine.

 

Nakon što su hrvatske vlasti učinile sve što se od njih očekivalo po tom pitanju (najvažnija točka suradnje bilo je lociranje, uhićenje i izručenje optuženog generala Ante Gotovine, koji je bio u bijegu od 2002.), pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji započeli su u listopadu 2005. Pregovori su uživali potporu svih političkih elita što je potvrđeno usvajanjem „Zajedničke izjave svih parlamentarnih stranaka o početku pregovora Republike Hrvatske i Europske unije“ u prosincu 2004., kao i u siječnju 2005. godine usvajanjem „Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo u EU“, zatim Izjave Hrvatskoga sabora i Vlade RH o zajedničkom djelovanju u procesu pregovora za članstvo u EU. Također je osnovan Nacionalni odbor za praćenje pregovora, kojim danas predsjeda Vesna Pusić. Zapravo ulazak Hrvatske u EU je jedini konsenzus među svim hrvatskim političkim strankama. Poznato je da se oko ničeg drugog ionako ne mogu dogovoriti.

 

Ovaj se projekt uglavnom ne dovodi u pitanje, ne toliko radi prosvjetljenosti svih naših političara o nužnosti europske budućnosti, koliko zbog straha od mogućeg „izopćenja“. Međutim, koliko god političari bili složni u iskazivanju naklonosti hrvatskom članstvu u EU, kontinuirani napredak u pregovorima, s većim ili manjim zastojima, pratio je kontinuirani pad potpore EU među hrvatskim građanima. Naime, početkom institucionalnih odnosa Vlade Republike Hrvatske i Komisije Europske unije 2000., započelo je i sustavno istraživanje hrvatskog javnog mnijenja o EU, koje je tada iznosilo gotovo vrtoglavih 80%. Već krajem 2003. zabilježen je pad potpore hrvatskih građana ulasku u članstvo Europske unije. Od tada do danas pad se kontinuirano nastavio... Gdje se izgubilo povjerenje Hrvatske u Europsku uniju i zbog čega Hrvati sve manje vjeruju Bruxellesu i sretnoj budućnosti u toj zajednici europskih država?

Nepravednost Europske unije prema Hrvatskoj

Istraživanja provođena početkom proteklog desetljeća su pokazivala kako su Hrvati najviše strahovali zbog gubitka nacionalnog suvereniteta i identiteta u EU. Najveći protivnici EU su bili branitelji, poljoprivrednici te glasači desnih stranaka. Deset godina kasnije Europska unija je omražena iz sasvim drugih razloga a sve više protivnika ima među mladima, intelektualcima te glasačima lijevih stranaka. U međuvremenu su se promijenili i Europska unija, i Hrvatska. Europska unija kao da se zamorila i nema više jasnu viziju kamo ide. S druge strane, gospodarske krize u starim europskim članicama su i Hrvate vratile u stvarnost, shvativši da u zajednici ne teku med i mlijeko, i da se najprije treba pouzdati u vlastite snage. U raspravama oko članstva u Europskoj uniji sve je manje emocija a sve više racionalnih argumenata, koje će Vlada morati neutralizirati konkretnim činjenicama.

 

S druge strane imidž Europske unije u hrvatskoj javnosti godinama je opterećen nepovjerenjem još od devedesetih godina. Prema istraživanju iz 2006. jedan od važnih razloga euroskepticizma u Hrvatskoj bio je način na koji Europska unija tretira Hrvatsku u političkom smislu, odnosno percepcija hrvatskih građana tog odnosa. Bio je to očito  rezultat stalnih političkih zahtijeva i pritisaka, te ovisnosti hrvatskog napredovanja u pregovorima o ispunjavanju (često nelogičnih) zahtijeva Haškog suda. Većina građana (52%) je imala osjećaj da EU pokušava izjednačiti ulogu Hrvatske i Srbije u Domovinskom ratu. U bliskoj vezi s ovim tvrdnjama bilo je i stajalište velikog broja građana (gotovo 50%) da je EU odgovorna za povredu digniteta Domovinskog rata i osjećaja da EU «gura Hrvatsku natrag na Balkan».

 

S druge strane i u najnovijim istraživanjima percepcije Europske unije zabilježen je osjećaj nepravde, prema kojem se drugima gleda „kroz prste“ a Hrvatskoj se traži „dlaka u jajetu“. Percepcija je nažalost našla uporište i u konkretnim dokumentima koji su procirili sa Wikileaks-a, a u kojima britanski ministar 2007. povjerava svojim kolegama kako je Hrvatska puno spremnija za EU od Rumunjske i Bugarske. Percepcija nepoštenog političkog tretmana Hrvatske od strane EU i njezinih najutjecajnijih članica, dijelom je posljedica percepcije nejednakosti među sadašnjim članicama EU, ali i 'iskustava' iz prošlosti, kako iz perioda stvaranja hrvatske države tako i iz  perioda proširenja EU 2004. i 2007. godine. No, na takav osjećaj možda najsnažnije utječe percepcija odnosa EU prema Hrvatskoj u našem pristupnom procesu, koji se doživljava kao neprincipijelan i ucjenjivački.

 

Neosporno je da EU koristi pojedine stepenice pristupnog procesa za postavljanje dodatnih zahtjeva i pritisaka prema zemljama kandidatima kako bi ih potaknula na provođenje određenih političkih, socijalnih i ekonomskih reformi. Na hrvatskom slučaju se pokazuje da je takva taktika riskantna jer ima neželjenu posljedicu stvaranja negativnih sentimenata građana prema EU. Čini se da je vjerojatnost tih negativnih posljedica veća što sam proces pridruživanja traje duže, što će u slučaju Hrvatske biti više od 10 godina. Imajući u vidu te činjenice s pravom možemo reći kako se ključ popularnosti Europske unije u Hrvatskoj, ne nalazi u Zagrebu, već u Bruxellesu, odnosno Londonu, Parisu, Berlinu i drugim europskim prijestolnicama. U prilog tome govori i podatak da su hrvatski građani pozitivno reagirali prema EU i nagrađivali je potporom, nakon svake iskrene pohvale hrvatskom napretku koja je stizala iz Europe i optimizma europskih dužnosnika glede skorog hrvatskog članstva.   

Hrvati se boje neravnopravnosti, ekonomskog iskorištavanja i pada životnog standarda

Osjećaj da Hrvatska ima nekorektan tretman od strane EU na političkom planu, naravno pojačava strah i od ekonomskog iskorištavanja, kao i gubitka suvereniteta i identiteta. Budući da hrvatski građani svoja stajališta o ulasku Hrvatske u Europsku uniju ne temelje na racionalnoj analizi troškova i koristi, već više na temelju prilično površnih saznanja o funkcioniranju Europske unije i poimanju odnosa EU prema Hrvatskoj, vidljivo je da upravo percepcija ima značajnu ulogu u odnosu prema eventualnom hrvatskom pristupanju Europskoj uniji. Zapravo formiranje stajališta hrvatskih građana o Europskoj uniji je prilično složen fenomen kroz koji se prelamaju različiti aspekti aktualne društvene, političke, gospodarske i socijalne stvarnosti Hrvatske ali i njezine suvremene povijesti. Pitanja poput hrvatskog identiteta, stvaranja hrvatske države, Domovinskog rata i djelovanja haaškog suda, odnosno povezanost Europske unije s tim pitanjima, uvelike su određivala percepciju Europske unije u Hrvatskoj proteklih godina.

 

Drugi važan čimbenik u formiranju stajališta o EU pa i stvaranja pogrešne percepcije o toj zajednici jest slaba informiranost građana o svim aspektima funkcioniranja Europske unije.  Hrvatski građani Europsku uniju percipiraju više kroz njezine institucije u Bruxellesu a manje kao zajednicu država. Njihova percepcija je u znatnoj mjeri određena ali i opterećena odnosom Europske unije ali pojedinih zemalja članica prema Hrvatskoj. Iz tog odnosa dobrim dijelom izviru i očekivanja, odnosno strahovi od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. S druge strane na te strahove i očekivanja utječe i loša informiranost hrvatskih građana, odnosno prisutni stereotipi u hrvatskoj javnosti, o čemu svjedoče, među ostalim, i strah od «uništenja» hrvatske poljoprivrede, povećanja broja inozemnih proizvoda te «rasprodaje» hrvatskih nekretnina na Jadranu.

 

Zanimljivo je da hrvatski građani prednosti od ulaska u Europsku uniju vide jedino u kvalitetnijem obrazovanju, zaštiti okoliša, jačanju pravne države i smanjenju korupcije a ne u poboljšanju osobnog životnog standarda. A upravo ekonomska pitanja danas počinju igrati sve važniju ulogu u odnosu prema Europskoj uniji, za razliku od tema poput hrvatskog suvereniteta, identiteta i očuvanja hrvatskog jezika, koje su bile dominantne, kao strahovi, u istraživanjima prethodnih godina. Prema najnovijim istraživanjima najbrojnija skupina euroskeptika je ona kod koje je prisutan strah da će ulaskom u EU Hrvatska i njezini građani pasti u ekonomski podređeni položaj.

 

Oni se boje iskorištavanja, kako ljudi tako i resursa. Takav osjećaj snažno je povezan i s percepcijom same Europske unije, koja je percipirana kao zajednica neravnopravnih, odnosno kao sustav moći u kojem postoji snažna razlika između centra i periferije, odnosno između onih koji su 'bogati i snažni' i onih koji su 'mali i slabi', pri čemu 'bogati i snažni' iskorištavaju 'male i slabe' da bi postali još bogatiji i snažniji, odnosno 'mali i slabi' su im potrebni kao tržište. Upravo taj osjećaj povezuje strah od ekonomskog iskorištavanja s percepcijom neuređenosti i neravnopravnosti unutar same EU. Strah od ekonomskog iskorištavanja povezan je i sa stavom da se Hrvatska može razvijati sama, iskorištavajući i ljubomorno čuvajući vlastite prirodne i gospodarske potencijale, kojima – prema mišljenju hrvatskih građana - obiluje.

 

Uz strah od iskorištavanja, jako je naglašen i strah od negativnih posljedica za životni standard, koji se temelji na realnim pokazateljima, kao što je primjerice uvođenje eura, koje je u novim zemljama članicama izazvalo porast cijena. Na negativna očekivanja u pogledu životnog standarda građana snažno utječe i percepcija negativnih ekonomskih trendova u EU – od Grčke preko Irske do Portugala. Očekivanja negativnih posljedica za životni standard građana dijelom su povezane i s gubitkom suvereniteta, prije svega u dijelu posljedica u području poljoprivrede, u kojem hrvatske vlasti više ne mogu donositi bitne odluke koje utječu na životni standard seljaka i poljoprivrednika, kao što je visina poticaja, kriterij njihove isplate ili kvote za proizvodnju pojedinih kultura.

 

Strahovima od ulaska u EU pridonosi i negativna percepcija hrvatskih političkih elita, koje većina građana smatra nesposobnima da zaštite hrvatske nacionalne interese, danas u pregovorima s Europskom unijom, a sutra za zajedničkim stolom s ionako privilegiranijima. Također, gotovo sve relevantne hrvatske stranke ulazak Hrvatske u Europsku uniju vide kao veliki hrvatski cilj, kojem težimo puna dva desetljeća. Neki od obrazovanijih i sposobnijih među njihovim dužnosnicima imaju i planove oko svoga odlaska u Bruxelles, gdje bi se uhljebili na nekoj dužnosti unutar buduće hrvatske kvote.

 

Međutim, još kod nikoga nismo vidjeli jasnu strategiju, u kojoj se ulazak u EU doživljava kao sredstvo u postizanju nekog višeg cilja te se definiraju jasni koraci što ćemo raditi nakon tog dana „D“, kako bismo od Hrvatske stvorili uspješnu državu zadovoljnih građana. Bojim se da je i najnaivnijima sada potpuno jasno da Europa neće riješiti nijedan naš problem, ako ga sami ne riješimo. I da ništa neće krenuti samo od sebe, nakon podizanja „šengenske“ granice prema Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ako sami ne iskoristimo vlastite snage i ne pokušamo ulazak u EU iskoristiti kao komparativnu prednost, moglo bi uskoro biti jako puno razočarenja, iako ćemo u džepu imati EU putovnicu. 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

božo skoko, pregovori, europska unija, hrvatska