A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/eu-zastave-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Svi propušteni vlakovi za EU: Zašto je trajalo tako dugo | Politika+
IVAN HRSTIĆ

OD TITA DO KOSOR: Svi propušteni vlakovi za EU: Zašto je trajalo tako dugo

Baš ništa u dva desetljeća nismo napravili da odgojimo generaciju koja bi ravnopravno znala komunicirati s vanjskim svijetom.

FOTO: Hrvatska zastava u Bruxellesu
Piše: Ivan Hrstić

Rimskim ugovorom 1957. stvorena je Europska ekonomska zajednica, koja će u godinama koje su uslijedile prerasti u Europsku uniju. Hrvatska je tad već ponovno bila postala dio jugoslavenskog projekta, za kojega neki smatraju da je zapravo bio jedan od predložaka za stvaranje EU kakvu danas poznajemo. Ivan Hrstić istražio je koliko su Tito, Tuđman, Račan i Sanader bili blizu, a koliko daleko od zajednice europskih naroda.


Piše: Ivan Hrstić

U posljednjih pola stoljeća povijesti stvaranja jedinstvenog europskog prostora, u više navrata gledali smo kako pored nas ne zaustavljajući se prolaze europske kompozicije.

Prvo su negdje na horizontu polako ubrzavale stare parnjače, a zatim su ranžirke pred nama sve češće slagale i preslagivale vlakove. Što su bivale brže, to su i njihove pištaljke i sirene zavijale sve bliže, a mi smo ih gledali sa sve većom čežnjom u očima. Sve dok dok naposljetku brzi vlakovi nisu s sa sve šarenijim državnim zastavicama na prozorima tutnjali našim peronom ne zaustavljajući se, a nama s koferima u rukama ostavljajući smo vjetar u kosi.

 

DUŠAN BILANDŽIĆ: Tuđman je tražio pomoć kad ju je trebao, ali je zapravo kontinuirano prkosio Europi, i nije bio iskreno zainteresiran za članstvo Hrvatske u EU.


Sve do jučer sjedili smo na istom peronu s prtljagom na podu, dok nas je kolodvorski kondukter tješio da će vlak sigurno prvom sljedećom prilikom sigurno stati, a hladan glas iz zvučnika stalno nesmiljeno najavljivao novo kašnjenje. Sad se već s razglasa razaznaje naše ime. Gdje smo pogriješili, zašto je trajalo tako dugo i jesmo li već trebali biti na onoj strani ili smo jednostavno morali čekati da kotač vremena prijeđe svoj prirodni put?


Između Istoka i Zapada, između Sjevera i Juga


Za početak, imali smo zapravo sreću ili nesreću da smo se pojedinačno desetljećima prije toga mogli ukrcati na vlak za neku od obećanih zemalja, i pri tome birati - običnu ili povratnu kartu, izlet ili put bez povratka.

Kad je 1952. krenula službena povijest Europske unije, stvaranjem prve zajednice za ugljen i čelik, Hrvatska je već ponovno bila postala dio jugoslavenskog projekta, za kojega neki smatraju da je zapravo bio jedan od predložaka za stvaranje Europske unije kakvu danas poznajemo, što je pak bio i jedan od razloga zašto se Europa na početku devedesetih tako dugo opirala priznati da Jugoslavija više ne postoji.

No, polovicom XX stoljeća, Nova Jugoslavija i Nova Europa imale su zajednički motiv za postojanje: izbjeći razloge za nove sukobe u kojima će u plamenu nestajati milijuni života, a s njima i kapital generacija.

Povijest je već dokazala da je prva od ove dvije tvorevine tragično promašila svoj smisao postojanja, dok druga još uvijek ima budućnost ispred sebe. No, krvava propast Jugoslavije bila je i veliki poraz ideje zajedničke Europe, čiji su kreatori shvatili da Europska Ekonomska Zajednica (nastala potpisivanjem Rimskog ugovora 23.03. 1957.) zapravo još uvijek nema mehanizme da sa sigurnošću spriječi da u nekim nesretnijim okolnostima ponovno buknu krvavi sukobi i unutar njenih granica. Tek nakon toga stvorena je Europska unija, koja je formalno nastala upravo u jeku ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su očito poslužili kao moćan katalizator tih procesa.

Bez obzira na geostrateške europske podjele, Tito nije ni imao interesa postati formalni dio Europske zajednice, no tijekom najvećeg dijela svojeg postojanja Jugoslavija je imala povlašten trgovinski položaj.


Zanimljivo je da je Europska unija je zapravo odavno potpuno promašila u svojem početnom deklariranom cilju. Naime, ništa nije moglo spriječiti neminovni pad europskog udjela u globalnoj produkciji ugljena i čelika, ali je upravo na tom temelju stvoreno zajedničko tržište, a onda i jedinstven geografski prostor bez fizičkih granica i putovnica, prostor u kojem na putu 'viših' interesa neće stajati 'sumnjivi' nacionalni interesi ili samovolja lokalnih vlastodržaca. U ondašnjem odnosu snaga Titova Jugoslavija nije mogla ni htjela biti aktivni dio procesa europskih integracija, ali nije bila ni potpuno po strani.


„Prije Europske zajednice, stvoren je OECD, organizacija u koju su bile uključene isključivo visokorazvijene kapitalističke zemlje, ali je Jugoslavija bila pridruženi član od samog početka. Titova Jugoslavija jednim dijelom, ali jakim dijelom, bila je integrirana u Zapad,“ ističe Dušan Bilandžić, koji je neiscrpna enciklopedija podataka još od tog razdoblja, ali i svjedok iz prve ruke i autor „Historije SFRJ“.


Titovo doba


„U listopadu 1965. Edvard Kardelj je u referatu pred izvršnim komitetom Politbiroa izjavio da nije važno da se Jugoslavija što više integrira međusobno, mnogo je važnije da se integriramo u svijet. Ja sam bio na skupu na kojem su neki vikali da će nas „pojesti kapitalističke aždaje“, kad je Vladimir Bakarić odgovorio da nas njihova rika neće spasiti, već da ćemo se spasiti tako što se integriramo u njih,“ prisjeća se Bilandžić. No, dodaje, komunistički administrativni aparat nije mnogo mario za to, „Tito i Kardelj su ubrzo došli u pasivnu poziciju. Nakon što je godinama jedna od glavnih parola bila da je etatizam najveći neprijatelj privrede, nakon smjene vlasti cijela privreda je podržavljena.“

 

TONINO PICULA: „Sanader 2000. i 2003. dvije su različite stvari. Kad je došao na vlast, imao je kontinuitet s Račanovom vladom i samo je nastavio gurati bicikl gdje je Račan stao. Uspio je na neko vrijeme blefirati, no njegova europska retorika nije bila praćena europskom praksom.“


Bez obzira na geostrateške europske podjele, Tito nije ni imao interesa postati formalni dio Europske zajednice. Tijekom najvećeg dijela svojeg postojanja, Titova Jugoslavija bila je u povlaštenom trgovinskom položaju, a na račun posredništva između Istoka i Zapada ostvarivala je goleme dobiti, ističe Bilandžić. Često se navodi da je Jugoslavija pred raspad bila među 15 najznačajnijih ekonomskih partnera Unije.


„U Titovo doba, to jednostavno nije bilo realno, radilo se tek o jezgri Europske unije. U Srbiji su se stvarali planovi da će čim Tito ode ponovno otvoriti nacionalno pitanje. A za neke hrvatske stratege Europa je bila opasnija od Jugoslavije, koja nije imala tako veliku moć apsorpcije,“ smatra Bilandžić, „To još nije bilo povijesno na dnevnom redu, postoji povijesni kalendar, a danas kad smo ušli u kapitalizam, moramo podnijeti i sve njegove konzekvence.“


Tuđman i EU


Početkom devedesetih, suočen s tinjanjem požara na granicama Europske zajednice, predsjednik Europske komisije Jacques Delors na stol pred čelnike jugoslavenskih država u nastajanju stavio je prijedlog da Jugoslavija postane pridružena članica Europske zajednice, a k tome je za spas već potrošene reforme Ante Markovića ponuđeno 5,5 milijarda dolara pomoći.


„Prvo se javio predsjednik Tuđman i kazao da ga ne zanimaju nikakve milijarde niti Europska zajednica, te da mu je osnovni cilj obnova hrvatske države. Nakon toga se javio Milošević koji je pojasnio da će Jugoslavija biti moderna i čvrsta federacija sa središtem u Beogradu ili je neće biti,“ svjedobno je ta događanja opisao makedonski čelnik Kiro Gligorov.

 

MATE GRANIĆ: Nakon Oluje, EU je ponovno zamrznula procese približavanja, i u tim uvjetima, pogotovo nakon afere sa zagrebačkim gradonačelnikom, bez obzira što nije prekršen ustav, nije se moglo više napraviti.“


Tuđman je tražio pomoć kad ju je trebao, ali je zapravo kontinuirano prkosio Europi, i nije bio iskreno zainteresiran za članstvo Hrvatske u EU, smatra Bilandžić.


„On je bio apsolutni monopolist. Vraniczany mu je jednom prilikom rekao 'Predsjedniče, ne dopustite da vam netko oduzme slavu ulaska u EU', na što je Tuđman samo odmahnuo rukom. I da nije bilo bolesti, Tuđman bi otezao do smrti, jer bi ulazak u EU poremetio njegov projekt izgradnje Hrvatske, u kojem je trebala slijediti faza bogaćenja i građenja kuće iznutra, dok EU donosi pravila igre, traži se i dlaka u jajetu,“ kategoričan je Bilandžić.


Dugogodišnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić na Tuđmanovu ulogu ipak gleda posve drugačije.


„Tuđman je '91 i '92 odlično surađivao s EU. No, u trenutku kad je bilo okupirano 30 posto teritorija, bili smo svjesni da se ne može početi pregovore s EU, a onda je došao i sukob u BiH '92. i '93., koji je blokirao već započete procese i Hrvatska mnogo izgubila na kredibilitetu. Svejedno, uspjeli smo dobiti PHARE program, neposredno prije Oluje bilo je pripremljeno izvješće za Vijeće Europe. No, nakon Oluje, EU je ponovno zamrznula procese približavanja, i u tim uvjetima, pogotovo nakon afere sa zagrebačkim gradonačelnikom, bez obzira što nije prekšen ustav, nije se moglo više napraviti.“


Onda je došla Tuđmanova bolest. Kad se prisjećamo Tuđmana, među prvim scenama koja nam padaju na pamet, nažalost je i ona kad se vratio s liječenja iz Amerike, bijesan kao ris, i osuo paljbu po unutrašnjim i vanjskim neprijateljima. Tuđman je, svjedoči Granić, žarko želio ući u EU i imati dobre odnose s Amerikom, no nakon objave na CNN-u, i to je poremećeno.


„Hebrang je u pravu, Tuđman prije bolesti i Tuđman nakon bolesti više nije bio isti čovjek. Jednom prilikom prišla mi je Madeleine Albright i pitala me za Tuđmanovo zdravlje, na što sam ja odgovorio da se stanje popravlja. Ona je pak odmah reagirala da prema njihovim saznanjima to ne može biti istina. Američki liječnici su Tuđmanu davali još najviše 6 mjeseci života i Albright mi je tada direktno rekla da oni već gledaju u postuđmanovsko doba,“ prisjeća se Granić.


Za sve to vrijeme dok je bio ministar vanjskih poslova, kaže Granić, nakon lorda Owena, nije bilo nemoralnih ponuda da Hrvatska u zamjenu za teritorijalne koncesije dobije ubrzan ulazak u EU, pa čak niti neformalnih razgovora na tu temu, jer su, kaže, svi znali da Tuđman to nikada ne bi prihvatio te da je njegov glavni cilj bio nezavisnost i teritorijalni integritet Hrvatske.

 

Početkom devedesetih, suočen s tinjanjem požara na granicama Europske zajednice, predsjednik Europske komisije ponudio je čelnicima jugoslavenskih država u nastajanju da Jugoslavija postane pridružena članica Europske zajednice.


„Tuđman je imao polupredsjednički sustav i koristio ga u punom opsegu, no ja sam sasvim sigurno imao ogromnu širini djelovanja, što se pokazalo od washingtonskih sporazuma do Daytona,“ navodi Granić, no, i deset godina nakon Tuđmanove smrti, Hrvatska još uvijek čeka, „Moglo se kretati brže nakon Tuđmana. Nijedna vlada nije iskoristila sve šanse, a Hrvatska je bila u mnogo težim situacijama iz kojih se uspješnije izvlačila.“


Haški dosje


„Širenje ima svoju cijenu i ono je možda već došlo do svojeg trenutnog maksimuma,“ odvraća Granićev nasljednik Tonino Picula, hrvatski ministar vanjskih poslova nakon povijesne tranzicije vlasti, koji ističe da se Europska unija od 1995. do 2005. više nego udvostručila, „Hrvatska se za to vrijeme morala baviti sama sobom, ali je i sama bila dio europskog problema i propustila je taj big- bang. Do 3. siječnja je trebalo doći barem godinu ranije!“


Da nije rat bio isključivi razlog hrvatskog zaostajanja pokazuje primjer Meciarove Slovačke, koja je u jednom razdoblju u očima Bruxellesa bila na gotovo istoj negativnoj ravnini s Tuđmanovom Hrvatskom. No, Slovačka je uspjela uskočiti u taj vlak, dok je Hrvatska ponovno ostala na peronu. Ne samo to, propustila je i sljedeći Balkan Express, kojim su kroz zagrebački glavni kolodvor dvije godine kasnije protutnjale i Rumunjska i Bugarska.

 

PICULA: Tek od 2000. možemo govoriti o počecima približavanja. U svega 2-3 godine mandata, uspjeli smo postati prva zemlja koja je kandidaturu dobila u 21. Stoljeću. Nismo mogli više napraviti zbog haaškog dosijera.


„Hrvatska nije imala tu sreću. Tek od 2000. možemo govoriti o počecima približavanja. U svega 2-3 godine mandata, uspjeli smo postati prva zemlja koja je kandidaturu dobila u 21. Stoljeću. Nismo mogli više napraviti zbog haaškog dosijera. To je bio naš maksimum. Jesmo li mogli napraviti više oko Haaga, to neka povjesničari procijene,“ kaže Picula.


Činjenicu da je slučaj Gotovina stajao Hrvatsku nekoliko godina zaostajanja, a da je na koncu uhićen na teritoriju Europske unije, vlada nije znala iskoristiti i haški dosijer još uvijek pritišče Hrvatsku. Vlada se nije se znala ili mogla suprotstaviti činjenici da europska budućnost Hrvatske ovisi o dnevnim poliitčkim interesima haaškog tužeitelja.

No, očito da Gotovina nije bio jedini problem, a Hrvatska još treba dokazati da ima vjerodostojno pravosuđe, poglavlje koje još uvijek čeka na red. Pri tom je apsolutno šokantno kako se Ivo Sanader u očima javnost ponovno iz glavnog jamca hrvatske europske budućnosti prometnuo u glavnu smetnju.


Sanader na Račanovu biciklu


„Sve što Sanader nije znao ili htio napraviti dok je bio opozicija, radio je kad je došao na vlast. Sanader 2000. i 2003. dvije su različite stvari. Kad je došao na vlast, imao je kontinuitet s Račanovom vladom i samo je nastavio gurati bicikl gdje je Račan stao.

Uspio je na neko vrijeme blefirati, no njegova europska retorika nije bila praćena europskom praksom, na kraju je stvorio vladavinu koja nije bila tako daleko od Tuđmanove, a problemi su ogoljeni kad je prošlo vrijeme debelih krava,“ smatra Picula. Europa danas razmišlja o tome kakva je dodatna vrijednost pridruženih država, ne ulazi se samo iz geopolitičkih razloga, a uvedeni su i dodatni kriteriji, koji bi za Hrvatsku možda bili blaži da nije bilo haaškog dosijera.


Hrvatska i Srbija zbog neriješenog nacionalnog pitanja nisu iskoristile povijesnu šansu da nakon rušenja željezne zavjese ponovno najviše profitiraju među svim tranzicijskim zemljama. U tome je donekle uspjela Slovenija. No, ne treba u svemu tome isključiti ni ulogu zapadnih interesa kojima nije bio u interesu miran raspad Jugoslavije na šest nezavisnih država, među kojima bi jedna bila dominantno muslimanska i koji su već postojeće lokalne agresivne apetite pokušavali iskorisiti za svoje ciljeve.

Tuđman i Milošević jesu dijelili Bosnu, no na koncu su je podijelili zapadni centri moći, u omjeru 51:49 posto, i to u trenutku kad su bosanski Srbi bili potpuno vojno poraženi, a Hrvati i Bošnjaci-Muslimani već držali 57 posto teritorija. Bosna nije podijeljena zato što je to Tuđman želio, pa čak ni zato što je to Milošević želio, već zato što je tako odgovaralo centrima moći koji su izvan naše kontrole.


Nama ostaje ono što jest pod našom kontrolom, ili bi barem trebalo biti. Neka poglavlja nisu bila otvorena zbog slovenske blokade, neka jednostavno nisu bila sadržajno apsolvirana, za što ne možemo okriviti nikoga drugog do same sebe. Ono što je najvažnije, hrvatsko gospodarstvo danas nije gotovo ništa spremije danas nego što je bilo u trenutku Tuđmanove smrti za potpuno izlaganje otvorenom europskom tržištu, dapače, globalna gospodarska kriza koja se sporo prelijevala u Hrvatsku, mogla bi ostaviti dugoročnije posljedice nego na većinu tranzicijskih zemalja.

Baš ništa u posljednja dva desetljeća nismo napravili da odgojimo generaciju koja bi ravnopravno znala komunicirati s vanjskim svijetom i boriti se za naše interese u Bruxellesu. I na koncu, iako je pomicanje europskih schengenskih granica na Savu i Unu sad već sasvim izgledno i gotovo na vidiku, vlakovi eurointegracija nisu jedini koje smo desetljećima propuštali, i dalje ima onih koji prolaze mimo nas.