PREPORUKA: Niccolo Ammaniti - Nek zabava počne

U Hrvatskoj su objavljena gotovo sva djela ovog sve cjenjenijeg talijanskog pisca. Ammaniti je gostovao i u Zagrebu, predstavivši svoj predposljednji roman (Kako bog zapovijeda), te već sa sigurnošću možemo reći da kod nas ima mnoštvo poklonika, koji su s velikim nestrpljenjem iščekivali i dočekali pojavu ovog najnovijeg romana. Izdavačka kuća "Profil" nas ovaj put nije dugo držala u neizvjesnosti, pa je naša čitalačka publika doista brzo dobila priliku provjeriti zbog čega je roman "Nek zabava počne" samo u Italiji prodan u 350.000 primjeraka, i zbog čega je tako visoko na top-listama čitanosti.

Ako možete shvatiti zašto je najveća literarna pljuska nečijem moralu, ne - uništiti ga, analizirati ili presuditi mu u knjizi pošteno, nego mu umjesto toga dopustiti da još bude i nagrađen za nepoštenje; onda je ovaj roman onaj pravi poklon, koji bi vas trebao svakako čekati, zamotan pod borom.

Od takvog čarobnjaka riječi, neke stvari se sa sigurnošću mogu očekivati, te sam i sama mogla "staviti ruku u vatru" da će i najnoviji Ammanitijev roman plijeniti moju pažnju neodoljivom kombinacijom pitkosti, mudrosti i pomaknute originalnosti. Tako je i bilo, no pisac me ipak uspio iznenaditi svježinom, nekim novim dosezima, rječju - romanom koji izaziva drugačije emocije od prethodnog.

Ammanitijeva duhovitost je profinjeno-mračnog tipa, a osnovni depresivni ton nekako uspijevaju zasjeniti tračci ideala, te humanost koja i otpisanima vraća dostojanstvo.

Na početku čitanja "Nek zabava počne", smijemo se glasno (kao da čitamo bolje epizode "Alan Forda"), no u ovom romanu redaju se iznenađenja, iz temelja mijenja atmosfera. Ovdje izostaje očekivana podjela pravde prema zaslugama, pljuska nemoralu, i, kako čitanje odmiče, okus je sve trpkiji, a groteska sve naglašenija.

Fabrizio Ciba je vrlo popularan književnik koji je doduše napisao tek jedan solidan i čitak roman (ostali su mu gotovo nezamijećeni) na čijoj slavi već predugo parazitira, pogotovo što ga je ustvari proslavila reklamna industrija i (vrlo često besmisleni i nepotrebni) nastupi na TV-u. 

Možda je sarkazam upućen taštim piscima, u slavu ogrezlim, tek produžetak piščeve vlastite mučne borbe koju je (a saznali smo to u razgovoru s piscem za njegovog gostovanja u Zagrebu) započeo još onda kad su se pojavile prve slutnje da će i sam postati popularan pisac.

No, prime-time je prime-time, pa i s nekvalitetnim romanom puno plodonosniji od pravog kvalitetnog romana, u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Kakogod, Cibina stara slava cijedi posljednje kapi soka, nova inspiracija već postaje više nego nužna, a novi moćan roman neophodan. Uz sav trud i želju, slavni pisac kao da trune, vrti se u krugu napisanih tek par rečenica romana, frustriran ih obrće do u besvijest, poput nenadarenog početnika.

U svom tom životnom rasulu dva glavna lika, u vidu spasa, na scenu stupa spasonosni građevinski poduzetnik Chati, i njegova zabava za pamćenje. Nikoga pritom ne smeta Chatijeva mutna prošlost, sukobi sa zakonom, upitan moral i više nego upitna sposobnost. Koga briga za pozadinu kad je ovaj toliko moćan da u centru Rima kupi i devastira najveći gradski park, napuni ga životinjama iz propalih cirkusa i zooloških vrtova, i napravi svoju skorojevićku rezidenciju. Otvorenje želi proslaviti zabavom stoljeća sa uzvanicima - najviđenijim facama svih mogućih zanimanja. Svrha zabave nema nikakvu dubinu, posve je dovoljno razglasiti da je to "in" događanje da bi svi pohrlili na poligon za vlastitu promociju i vatromet taštine. Poznato se čini, zar ne?

Na zabavu naravno stižu i naši junaci - Mantos i Ciba, svaki sa svojim (paklenim) planom od životnog značaja.

Zabava počinje, napetost raste, a događaji poprimaju sve groteskniji razvoj koji koketira s fantastikom, no to niti malo ne otupljuje piščevu satiričnu oštricu uperenu na žabokrečinu šireg društvenog miljea. Dapače, što apsurd biva veći, i ironija je raskošnija. Ammaniti je nemilosrdan prema svima. Sotonistima će još i podariti nešto srčanosti i ideala, u usporedbi s političarima ili poduzetnicima. To pokazuje da dobro upakirano licemjerje i umjetno napumpane vrijednosti društvene kreme ustvari mogu predstavljati čak i veći problem ili opasnost od skupina od kojih se zle namjere transparentno daju nagovijestiti.

Novi Ammanitijev roman "Nek zabava počne" od sveg srca preporučujem, a napose onoj skupini knjigoljubaca koja cijeni dobar crni humor i koji ne očekuju logičan razvoj događaja, onaj kad "po špranci" svi dobiju svoj dio kolača, prema zasluzi.

Zanimljivo, Ammaniti možda čak najoštrije udara po piscima i njihovim grijesima koji se uglavnom vrte oko taštine i beskrupuloznosti. Zlobnici će izvući zaključak da se popularni talijanski pisac možda i sam prepoznao u tome, te da mudro i lukavo koristi autoironiju.

Ja bih ipak rekla da bi to mogao biti i vid katarze, pročišćavanja putem samopropitivanja. Možda je sarkazam upućen taštim piscima, u slavu ogrezlim, tek produžetak piščeve vlastite mučne borbe koju je (a saznali smo to u razgovoru s piscem za njegovog gostovanja u Zagrebu) započeo još onda kad su se pojavile prve slutnje da će i sam postati popularan pisac. Još prije nego je uspio i razviti ikakve mehanizme, javno eksponiranje znalo ga je zbunjivati i bacati u krizu identiteta. Uspio se ipak izvući iz krize, shvativši da su regularni, pa makar i utrti putevi, jedini dobar način da se dospije do čitatelja. A on svoje čitatelje voli i rado s njima dijeli svoje spoznaje i svoju umjetnost.

Novi Ammanitijev roman "Nek zabava počne" od sveg srca preporučujem, a napose onoj skupini knjigoljubaca koja cijeni dobar crni humor i koji ne očekuju logičan razvoj događaja, onaj kad "po špranci" svi dobiju svoj dio kolača, prema zasluzi. Ako možete shvatiti zašto je najveća literarna pljuska nečijem moralu, ne - uništiti ga, analizirati ili presuditi mu u knjizi pošteno, nego mu umjesto toga dopustiti da još bude i nagrađen za nepoštenje; onda je ovaj roman onaj pravi poklon, koji bi vas trebao svakako čekati, zamotan pod borom.