A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/JOSIP%20BROZ%20TITO.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Tito kao brend: Tajna popularnosti Josipa Broza Tita | Politika+
Božo Skoko

POPULARNOST: Tito kao brend: Tajna popularnosti Josipa Broza Tita

U različitim istraživanjima provedenim u Hrvatskoj proteklih godina, Tito se nalazi među 10 najpopularnijih Hrvata.

FOTO: Josip Broz Tito
Piše: Božo Skoko

Josip Broz Tito još je za života postao mit. Bio je utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik federativne socijalističke Jugoslavije, u kojoj je - pod parolom „bratstva i jedinstva“ - uspio držati zajedno sedam naroda, više od četrdeset godina.

 

U različitim istraživanjima provedenim u Hrvatskoj proteklih godina, Tito se nalazi među 10 najpopularnijih Hrvata.   

Bio je komunistički vođa, kojeg su voljeli na Zapadu i koji je iskoristio sukobe dvaju blokova kako bi se promovirao za neutralnog vođu stotinjak zemalja Trećega svijeta, tzv. nesvrstanih. Za jedne je bio i ostao „najveći sin naših naroda i narodnosti“ a za druge najveći zločinac s ovih prostora, koji je odgovoran za smrt tisuća neistomišljenika. Ne želeći ovim člankom na bilo kakav način vrednovati njegov život i rad, ili se svrstavati među njegove pobornike i kritičare, ipak moramo priznati kako je bio i ostao prilična zagonetka ali i najveći jugoslavenski brend.  


Po jednima je bio „ubačeni“ špijun koji je uspješno odglumio pravoga Broza, koji je pak poginuo u ratu. Po drugima sin nekog europskog aristokrata, jer inače kako objasniti da siromašni sin zagorskog seljaka tako dobro svira klavir. Mnogi su ga doživljavali kao „jednog od njih“ jer je u mladosti bio bravar i teško zarađivao kruh a u djetinjstvu s tavana krao sušenu svinjsku glavu, koju je obitelj Broz čuvala za Božić, kako bi nahranio braću i sestre. Drugima je bio zamjena za kralja, kojem su se narodi s ovih prostora uvijek divili u njegovoj raskoši... U svakom slučaju za života je stekao golemu popularnost, ne samo na prostorima tadašnje Jugoslavije, već i u svijetu.

 

Bio je komunistički vođa, kojeg su voljeli na Zapadu i koji je iskoristio sukobe dvaju blokova kako bi se promovirao za neutralnog vođu stotinjak zemalja Trećega svijeta, tzv. nesvrstanih.

Prisjetimo se samo velebnih dočeka priređenih njemu u čast – od američke Bijele kuće do ulica Pekinga, svih onih pjesama kojima su ga opjevali ovdašnji glazbenici do spomenika, manifestacija i posjeta holivudskih diva Brijunima. Kako je, dakle, taj niski i debeljuškasti Zagorec uspio zaluditi, najprije Jugoslaviju, a onda i svijet. Na prvi pogled - i milom, i silom! Međutim, i drugi komunistički diktatori su imali na raspolaganju slične ovlasti i slične alate, ali ipak nisu uspijevali u namjeri da postanu omiljeni.

 

Prema tome, s današnje točke gledišta, možemo zaključiti kako se Tito jako vješto koristio dosezima odnosa s javnošću, marketinga i propagande - od event menadžmenta do osobnog PR-a. Budući da nije imao previše spin doktora, koji bi mu u tome pomagali, s pravom možemo zaključiti kako je uglavnom sam bio svoj majstor, koji je imao savršen osjećaj za promociju. Doduše, na raspolaganju su mu bile i TV kuće, novinske redakcije, omladinci i pioniri, književnici i glumci… Međutim, trebalo ih je ipak znati „iskoristiti“.

U složenim ratnim prilikama Drugog svjetskog rata, Tito je postao vojni i politički vođa. Na jugoslavenskom prostoru, podijeljenom nacionalno i vjerski, povijesno i kulturno te opterećenim dvadesetogodišnjom velikosrpskom hegemonijom, propagirao je očuvanje jugoslavenske države ali na temeljima ravnopravnosti i zajedništva. Odlučnošću u borbi Tito i njegovi partizani stekli su naklonost Saveznika. Tijekom rata afirmirao je svoj komunistički pokret i na njega prenio vlast na svim oslobođenim područjima. Dosljedan u komunističkom opredjeljenju a na krilima ratne pobjede uveo je Jugoslaviju u sovjetski blok.

 

Istodobno, vojnu i političku nadmoć iskoristio je za brutalan obračun, ne samo s poraženima, već i sa pristašama građanskog sustava vlasti. Postao je autoritarni obnašatelj najvažnijih političkih i državnih dužnosti a od sedamdesetih godina i doživotni predsjednik SFRJ-a. Nakon što je došao u sukob sa Staljinom 1948., promovirao je novi jugoslavenski socijalistički koncept, kao light verziju tvrdog staljinističkog komunizma. Tako je postao donekle prihvatljiv sugovornik i kapitalistima sa Zapada. Zatim se povezao s azijskim i afričkim zemljama, koje su stekle neovisnost nakon dekolonizacije, nudeći im iluziju da i oni mogu postati važan čimbenik međunarodnih odnosa.

 

S današnje točke gledišta, možemo zaključiti kako se Tito jako vješto koristio dosezima odnosa s javnošću, marketinga i propagande - od event menadžmenta do osobnog PR-a. Budući da nije imao previše spin doktora, koji bi mu u tome pomagali, s pravom možemo zaključiti kako je uglavnom sam bio svoj majstor, koji je imao savršen osjećaj za promociju. 

Tako je postao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, što mu je omogućilo da u velikom stilu proputuje cijeli svijet, i ugosti mnogobrojne svjetske državnike. Jugoslavenska država u svijetu je tako postala poznata diljem svijeta po Titu. Pokazalo se to i na njegovu pogrebu, u svibnju 1980. kad su u Beograd pristigle čak 122 državne delegacije. Iako ga se mnogi u svijetu i danas rado prisjećaju, njegova vlastita tvorevina – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala se već deset godina nakon njegove smrti, u krvavom ratu i međusobnim obračunima, pa bi netko posprdno mogao zaključiti kako je sve to „držalo vodu, dok majstori odu“.

Analizirajući Titovu biografiju može se zaključiti kako je, unatoč svemu, jako dobro poznavao političko tržište i itekako ga dobro znao iskoristiti za vlastito pozicioniranje na međunarodnoj političkoj sceni. Teško da bi nekome tko nije bio pragmatični vizionar mogla pasti zamisao o plesanju između Istoka i Zapada, u ritmu samoupravnog socijalizma, u kojem su bili dopušteni američka rock glazba, strani proizvodi i putovanja svijetom ali se za vrijeđanje njegove malenkosti i partije završavalo na Golom otoku.

 

Bio je lepršaviji i miroljubiviji od svojih smrknutih kolega s istoka, a opet dovoljno osebujan i diktatorski usmjeren da nikako nije mogao pripadati Zapadu. Fascinirao je siromašne zemlje svojom snagom, utjecajem, raskoši i vezama u svjetskim centrima moći… A pragmatični zapad je bacao na koljena jer je iza sebe imao stotinjak, kakvih-takvih država, te je predstavljao tampon zonu prema Sovjetskom savezu. Njegov sustav je progonio i zlostavljao sve neistomišljenike, ali  je Zapad žmirio nad time. Rusi mu nisu mogli oprostiti okretanje leđa ali su znali da je dovoljno snažan da bi sukob s njime bio dodatni uteg u međunarodnim odnosima.

 

Bio je karizmatičan, ali katastrofalno loš govornik. Međutim, kad imate medije pod kontrolom i kad nemate oporbe, onda o tome ne morate brinuti. Bio je, kažu, vrlo spretan i inteligentan čovjek a psiholozi izvor njegovih sposobnosti pronalaze u genetici, uvjetima rođenja i teškom djetinjstvu, koje ga je tjeralo da preživi i izbori se za svoj položaj.

 

Analizirajući Titovu biografiju može se zaključiti kako je, unatoč svemu, jako dobro poznavao političko tržište i itekako ga dobro znao iskoristiti za vlastito pozicioniranje na međunarodnoj političkoj sceni.

Tito je prilično dugo gradio svoj imidž. On je Jugoslaviju 1945, preuzeo kao ratni heroj i legenda iz šume a poslijeratne godine je jako dobro iskoristio kako bi od sebe i partizana stvorio besmrtnike. Najbolji jugoslavenski redatelji snimali su filmove o toj tematici. Nije se štedjelo na raskošnim scenama, niti na angažiranju stranih glumaca. Tako su nastali – Bitka na Neretvi, Kozara, Sutjeska i mnogi drugi ratni filmovi, koji su imali zajamčeno tržište, veličajući neustrašivost partizana. Književnici su pisali priče i pjesme u kojima se uzdizalo Tita do često suludih razmjera.

 

Isticala se njegova hrabrost, dobrota, požrtvovnost, mudrost… U tom umjetničkom opusu on je bio hrabri ratnik i mudar strateg koji je itekako dobro znao nadigrati Nijemce i „domaće izdajnike“. Ali istodobno običan čovjek, koji zadnji zalogaj dijeli sa suborcima i plače za drugovima. Filmovi se doduše nisu bazirali samo na ideologiji, već su bili atraktivni i u redateljskom smislu, pa je tako Neretva igrala u pariškim kinima gotovo dva mjeseca.

Tito i njegovi propagandisti su znali kako su najjače oružje u kreiranju identiteta i imidža - mediji i obrazovni sustav. Tako smo od malih nogu učili sve o Titu. Pod kožu su nam se najprije uvukle priče o njegovim psima Luksu, Tigru i Polaku, veselom djetinjstvu u Kumrovcu, a potom putovanjima pod lažnim imenima i stvaranju komunizma kao životnog ideala… O Titu smo učili kao o Supermanu. On je jednostavno mogao sve. A to je bilo dovoljno da zagolica dječju maštu. Nismo ga doživljavali kao ozbiljnog i opakog vođu, već prijatelja. Na koncu o propagiranju bliskosti svjedoči i sama titula „drug“, kojom se sam Broz okitio u novoj Jugoslaviji.

 

Poznavanje Tita, njegova životnog i revolucionarnog puta u školskim klupama bilo je i pitanje prestiža, koje su poticala razna natjecanja i kvizovi. Najbolji u razredu i školi odlazili su na regionalna i republička druženja. A pobjednici su mogli vidjeti i samog Tita, oči u oči.  Školske priredbe redovito su bile posvećene također liku i djelu JBT-a a s njegovim duhom se redovito primalo djecu u pionire a osmaše u omladince, čime je dobivao nove obožavatelje.

 

Tito i njegovi propagandisti su znali kako su najjače oružje u kreiranju identiteta i imidža - mediji i obrazovni sustav. Tako smo od malih nogu učili sve o Titu. Pod kožu su nam se najprije uvukle priče o njegovim psima Luksu, Tigru i Polaku, veselom djetinjstvu u Kumrovcu, a potom putovanjima pod lažnim imenima i stvaranju komunizma kao životnog ideala… O Titu smo učili kao o Supermanu.  

Titova štafeta bila je ipak najuspješniji propagandni događaj, koji je na noge dizao cijelu državu. Štafeta se nosila od sela do sela i od grada do grada, od Vardara pa do Triglava a sve kako bi 25. svibnja na Dan mladosti, odnosno Titov lažni rođendan, osobno mu bila uručena u Beogradu.  

 

Uz medije i obrazovanje, Tito je ovladao svijetom showbusinessa. Sport, glazba i TV su bili također u znaku veličanja trostrukog narodnog heroja. Oliver, Josip Pejaković, Zdravko Čolić, Meri Cetinić, Đorđe Balašević i mnogi drugi tada popularni glazbenici skladali su i pjevali pjesme posvećene Titu. A nastupati pred njim bilo je pitanje karijere. O tome su, na koncu, često govorili i Tereza, Arsen, Gabi, Gertruda Munitić i mnogi drugi. Po vrhunske umjetnike su se slali čak i zrakoplovi kako bi uljepšali Titu večer. A Tito ih je navodno jako cijenio i poštovao.

 

Prije nekoliko godina srbijanski TV voditelj Minja Subota čak je objavio popularnu knjigu pod naslovom “Kako smo zabavljali Tita“, koja vrvi dogodovštinama s mnogobrojnih Titovih zabava, na kojima su nastupali glumci, komičari, glazbenici i filmadžije, upoznavajući Titovo pravo lice.  

 

Tito je volio film, osobito westerne i nipošto nije bio imun na Hollywood i njegove zvijezde. Tako je uspio privući pozornost i veličina poput Sofije Loren, Brigit Bardot, Gine Lolobrigida, Elizabeth Taylor, Richarda Burtona i drugih, koji su ga redovito posjećivali na Brijunima. S jedne strane bio im je egzotična komunistička pojava a s druge strane su mu se divili zbog ratne prošlosti, političkog utjecaja ali i stila.

Tito je znao šarmirati svoje sugovornike i goste, pretvarajući ih tako u vlastite glasnogovornike. Posebno je bio slab na zgodne žene. Nije štedio novca u organiziranju raskošnih zabava, lovačkih druženja, koncerata i filmskih projekcija… Na raspolaganju je imao mnoštvo luksuznih odredišta diljem bivše države, koje su posjetiteljima oduzimale dah. Prisjetimo se Brijuna, Brda kod Kranja, Bugojna, Hvara, Karađorđeva, Zlatibora… To su samo neka od mjesta u kojima je Tito imao luksuzne vile s mnogobrojnim osobljem.

 

Uz njih je imao na raspolaganju i čuveni Plavi vlak, brod Galeb i mnoštvo luksuznih limuzina, u kojima je najradije sam vozio svoje goste. Kako bismo razumjeli raskoš u kojoj je Tito uživao dovoljno je navesti primjer Titove afričke turneje 1961., koja je trajala puna 72 dana. Tada je na Galebu, kojeg su cijelim putem pratili razarači Split, Kotor i Pula, boravio i skup Titovih zabavljača, koji su činili: puhački orkestar, slovenski kvintet, veliki jazz orkestar, nekoliko manjih sastava za pratnju glazbenika, te plesni orkestar i pleh orkestar, s dirigentom i zamjenikom.

 

Ne samo da su tijekom plovidbe zabavljali Tita i suprugu mu Jovanku, već su znali fascinirati i državnike zemlje domaćina svojim poznavanjem lokalnih melodija. Uz glazbenike, suradnike i mnogobrojnu svitu, brod je bio krcat darovima za svakog od afričkih vođa. Takva putovanja danas teško možemo zamisliti ali tih susreta, kao vrhunskih PR ostvarenja, na afričkoj obali još se mnogi sjećaju!   

Titovi suvremenici pišu kako je bio izraziti hedonist. Uživao je u svim životnim zadovoljstvima, koje su mu bile nadohvat ruke. A pred kraj života je uistinu imao sve što je mogao poželjeti. Volio se lijepo odijevati, što povjesničari pripisuju njegovu siromaštvu u djetinjstvu, kada je silno želio novo odijelo i maštao da postane krojač. Često je njegov izbor odjeće prerastao u pravo kinđurenje, na čemu su mu zamjerali drugovi revolucionari, koji su to smatrali neprimjerenim za radničkog vođu.

 

Ne samo da je na svoja putovanja nosio i po pedesetak odijela, već je uvjetovao i svojim gostima izbor odijela za različite prigode na putovanjima. Tako Dobrica Ćosić svjedoči kako ga je u ljeto 1972. pratio na jednom putovanju Galebom i morao sa sobom ponijeti čak desetak odijela, što ga je doslovce ubilo na mediteranskoj vrućini.  Mnogi su ga državnici kasnije pokušavali kopirati u stilu odijevanja ali u tome nisu uspijevali.

 

Obožavao je rezidencije, svite i protokole, pa je tako ruski predsjednik Nikita Hruščov jedanput za njega izjavio: „On nije komunista, on je kralj!“. Uistinu, Tito je nastojao nadomjestiti kralja balkanskim narodima i uživao je u toj ulozi. Iako je odrastao u siromaštvu, odrastanje na slovensko-hrvatskoj granici priskrbilo mu je primjereno ponašanje i praktičnost. Kažu kako je bio vrlo uredan, točan, uvijek je pazio na svoje ponašanje i smislenost rečenica koje izgovara, čak i u trenucima ruskih pijanki. Uvijek se kontrolirao i nijedan njegov biograf nikada nije uspio zabilježiti neku neugodnu scenu, koje su bile redovita pojava kod njegovih ruskih kolega Hruščova, Berije i Ždanova.

 

Ne samo da je na svoja putovanja nosio i po pedesetak odijela, već je uvjetovao i svojim gostima izbor odijela za različite prigode na putovanjima. Tako Dobrica Ćosić svjedoči kako ga je u ljeto 1972. pratio na jednom putovanju Galebom i morao sa sobom ponijeti čak desetak odijela, što ga je doslovce ubilo na mediteranskoj vrućini. 

Uživao je u gastronomiji, a najviše je volio obična seljačka jela, poput kobasica, štrukli, variva... Zahvaljujući tome, nakon 65 godine sve je više dobivao na težini. Debljanje pak nije utjecalo na njegovu eleganciju ali jest na porast šećera u krvi, što ga je krajem sedamdesetih i odvelo u bolesničku postelju.

 

Danas trideset godina nakon njegove smrti, Zapad ga se sjeća kao pomalo izbledjelog egzotičnog diktatora sa smiješkom a azijske i afričke zemlje s dozom nostalgije, kao zagovornika mira i tolerancije u svijetu, borca za prava obespravljenih naroda. U državama nastalim na području bivše Jugoslavije, njegov brend još je prisutan i prilično jak. Kumrovec i Kuća cvijeća ponovno su u modi a sve više restorana i proizvoda nosi njegovo ime. Međutim, brend Tito još izaziva kontroverze.

 

Mnoge podsjeća na doba mira i suživota, bratstva i jedinstva. Druge pak na okove komunizma i jednoumlja. Međutim, knjige i filmovi koji se bave njegovim likom i djelom dobro prolaze na tržištu a i suveniri s njegovim imenom ili potpisom dobivaju na cijeni. Jasno da je u pitanju i doza nostalgije, ali i činjenica da je u vremenu u kojem je živio, unatoč svom nedemokratskom ponašanju, uspio se nametnuti kao jedan od vodećih državnika tog vremena.

 

Tako istraživanje provedeno prije dvije godine na prostoru bivše Jugoslavije pokazuje kako je Tito najveći hrvatski velikan za stanovnike Makedonije i Slovenije, te u nešto manjoj mjeri u Bosni i Hercegovini i Srbiji. U različitim istraživanjima provedenim u Hrvatskoj proteklih godina, Tito se nalazi među 10 najpopularnijih Hrvata.     

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

odnosi s javnošću, pr, josip broz tito