A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/podmornica-arktik-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Arktik, novo krizno žarište i novo bojište velikih sila | Politika+
Komentari

GEOPOLITIKA: Arktik, novo krizno žarište i novo bojište velikih sila

Sjeverno od arktičkog kruga mogla bi se nalaziti četvrtina svjetskih neotkrivenih rezervi prirodnog plina i nafte.

Piše: Ivan Guberina, madeIN

Zbog globalnog zagrijavanja ubrzano se mijenja Arktički krajolik, tako da smo u ljeto 2008. godine po prvi put u povijesti svjedočili povlačenju leda u takvoj mjeri da  je omogućen brodski tranzit sjeverno od Euroazije i Sjeverozapadnim prolazom iznad Kanade. Prema predviđanjima znanstvenika te nove brodske rute bi do 2013. godine trebale u ljetnim mjesecima biti potpuno slobodne od leda, od čega bi golemu korist imala svjetska trgovina i najveći svjetski izvoznici, jer bi znatno skratili vrijeme putovanja između  azijskih i europskih te azijskih i američkih luka. Prema predviđanjima znanstvenika, te nove brodske rute bi do 2013. godine trebale u ljetnim mjesecima biti potpuno slobodne od leda, od čega bi golemu korist imala svjetska trgovina i najveći svjetski izvoznici, jer bi znatno skratili vrijeme putovanja između azijskih i europskih te azijskih i američkih luka.


Studija US Geological Surveya kaže da bi se u području sjeverno od arktičkog kruga moglo nalaziti četvrtina svjetskih neotkrivenih rezervi prirodnog plina i nafte. 

Još veće zanimanje pobudila je  studija US Geological Surveya objavljena u američkom časopisu Science, koja kaže da bi se u području sjeverno od arktičkog kruga moglo nalaziti četvrtina  svjetskih neotkrivenih rezervi prirodnog plina i nafte.  Prema toj studiji većina nalazišta nalazi se offshore i to na dubinama do 500 metara, što ih čini dostupnim za eksploataciju. To znači da bi vrijednost te nafte, uz sadašnje cijene na tržištu, premašila iznos od 10 bilijuna američkih dolara. Također, procijenjeno je da na Arktiku  prirodnog plina ima tri puta više od nafte i da se većina nalazi ispred ruske obale. Uvidjevši gospodarski potencijal tog područja, 5 zemalja koje graniče s Arktikom – Sjedinjene Države, Rusija, Kanada, Danska i Norveška poslale su svoje znanstvene ekspedicije kako bi prikupile dokaze koji bi išli u prilog njihovim suverenitetom nad tim područjem.

U naftnim kompanijama trljaju ruke

Donedavno ni jedna naftna kompanija nije bila zainteresirana za bušenje na Arktiku, jer je zbog teških uvjeta i  tehnoloških poteškoća vađenje nafte bilo neisplativo. Situacija se drastično promijenila od kad su cijene nafte naglo skočile, nošene sve većom potražnjom indijske i kineske ekonomije. Zbog porasta temperature, ledenjaci koji su do donedavno onemogućavali čak i bilo kakve temeljitije istraživačke ekspedicije, sada se polako tope, što znači da bi uskoro mogli vidjeti gradnju naftnih platformi na području Arktika koje je do sada predstavljalo tabu za naftnu industriju. Primjer savladavanja poteškoća koje prolaze iz surove arktičke klime dolazi nam iz Norveške. Naime, u blizini norveškog grada Hammerfesta izgrađen je golemi kompleks Snohvit koji iz Barentsovog mora vadi prirodni plin i odmah ga pretvara u ukapljeni prirodni plin spreman za transport na svjetsko tržište.



U blizini norveškog grada Hammerfesta izgrađen je golemi kompleks Snohvit koji iz Barentsovog mora vadi prirodni plin i odmah ga pretvara u ukapljeni prirodni plin spreman za transport na svjetsko tržište.

Argumenti znanstvenika i ekologa polako se gube pred pritiskom golemih energetskih korporacija koje su zahvaljujući topljenu leda namirisale golemi profit.

Snohvit je specifičan po tome što se oprema za eksploataciju plina nalazi na morskom dnu, čime se izbjegavaju udari jakih valova, sudari sa plutajućim santama leda i jaki vjetrovi. Također, u Barentsovu moru istočno od Murmanska ruski Gazprom i norveški StatoilHydro razvijaju polje Štokman, koje se smatra jednim od najvećih nalazišta prirodnog plina na svijetu. Procjenjuje se da bi do 2020. godine proizvodnja u Štokmanu mogla pokrivati godišnje potrebe za prirodnim plinom zemlje veličine Francuske, a Rusi ga planiraju do 2016. godine spojiti na plinovod Sjeverni tok kojim bi taj plin bio dopreman u Zapadnu Eeuropu.

Upravo bi iskustva prikupljena u Snohvitu i Štokmanu trebala olakšati put ostalim energetskim projektima u regiji. Argumenti znanstvenika i ekologa da treba zaštitit posljednje divlje područje na svijetu zajedno s njegovim zaštićenim životinjskim vrstama, te populaciju Inuita koji ovdje žive već tisućama godina, polako se gube pred pritiskom golemih energetskih korporacija koje su zahvaljujući topljenu leda namirisale golemi profit.



Kome pripadaju bogatstva Arktika?

Konvencija UN-a o pravu mora kaže da svaka zemlja pored teritorijalnog mora, koje se prostire 12 nautičkih milja od obale i tretira kao suvereni teritorij, može proglasiti isključivi gospodarski pojas u zoni od 200 nautičkih milja izvan teritorijalnog mora. To znači da nad tim gospodarskim pojasom države dobivaju suverena prava na ribarenje i na eksploataciju ostalih prirodnih resursa.

U travnju prošle godine Medvjedjev je odobrio strategiju za Arktik koja predviđa gradnju novih vojnih baza na ruskoj sjevernoj obali kao  i raspoređivanje pripadnika obavještajne službe FSB radi prikupljanja podataka o vojnim i ekonomskim aktivnostima na Arktiku.


Ključnim za polaganje prava na Arktiku mogao bi se pokazati članak 76. UN-ove konvencije o pravu mora, koji kaže da pojedina država može ostvariti ograničeni suverenitet i izvan isključivog gospodarskog pojasa, ako se pokaže da se ispod mora prostire njezin epikontinentalni pojas, odnosno da je to  podmorje prirodni produžetak njenog kopnenog područja.

Najagresivnije u tom smjeru krenula je Rusija, koja je  svoje namjere obznanila u ljeto 2007. godine, kada je njihov istraživački tim u podmornici Mir-1 postavio titansku rusku zastavicu na morsko dno ispod Sjevernog pola na dubini od 4200 metara.  Rusi su to isto ljeto poslali nuklearni ledolomac Rossiya sa 50 znanstvenika na 45-dnevnu  ekpediciju s ciljem ispitivanja arktičkog podmorja, nakon čega su zaključili da je podvodni greben Lomonosov, koji se proteže 1800 km od Grenlanda preko Sjevernog pola do Sibira, zapravo produžetak njihovog kopnenog područja.

Kad bi se ta tvrdnja pokazala istinitom, Moskva bi mogla zahtijevati suverenitet nad područjem od čak 1,2 milijuna četvornih kilometara. Odgovor Kanade koja također polaže prava na tu regiju brzo je uslijedio. Naime, samo tjedan dana nakon simboličnog čina postavljanja ruske zastavice ispod Sjevernog pola, kanadski premijer Harper objavio je da će kanadska vojska otvoriti novi centar za obuku vojske za ratovanje u arktičkim uvjetima u zaljevu Resolute, te da Kanada namjerava graditi vojnu luku za brodove dubokog gaza u sjevernom gradu Nanisiviku.




Nove pomorske rute

Već smo spomenuli da se u ljeto 2008. godine po prvi put u povijesti počeo topiti led u Sjeverozapadnom prolazu. Još veće zanimanje izazvala je predikcija koja kaže da bi se za 20 godina ljetni led na Arktiku mogao potpuno povući u ljetnim mjesecima, što bi dovelo do potpune revolucije za brodski transport u 21. stoljeću, jednako kao  što je ga revolucionarizirao Sueski kanal u 20. stoljeću. Globalna ekonomija potpuno je ovisna o brodskom tranzitu robe, jer na njega otpada tri četvrtine svjetske trgovine, stoga možemo sa sigurnošću reći da će promjenjivi arktički krajolik držati ključ ekonomske budućnosti najjačih svjetskih izvoznika, primarno zbog velikih ušteda na gorivu, a sekundarno jer za razliku od Panamskog ili Sueskog kanala nema ograničenja na tonažu brodova. Rusija koja je drugi najveći izvoznik nafte na svijetu, topljenjem leda ispred svoje sjeverne obale znatno bi smanjila troškove transporta nafte i ukapljenog plina sa sibirskih naftnih nalazišta do tržišta u Europi i Americi.

Zbog globalnog zagrijavanja  ubrzano se mijenja Arktički krajolik  tako da smo u ljeto 2008. godine po prvi put u povijesti svjedočili povlačenju leda u takvoj mjeri da  je omogućen brodski tranzit sjeverno od Euroazije i Sjeverozapadnim prolazom iznad Kanade.

Te nove rute pobudile su i zanimanje još jedne sile – Kine, čija je ekonomija ovisna o vanjskoj trgovini i čijeg pola bruto domaćeg proizvoda ovisi o brodskom tranzitu. Upravo je mogućnost  skraćivanja puta od Šangaja do Hamburga za čak 6000 km, u vrijeme kad su znatno narasle tarife za osiguranje brodova zbog piratstva u Adenskom zaljevu, navela velike kineske kompanije da promisle o novom ulazu  za svoju robu u Europu preko nordijskih zemalja.

U kontekstu novih ruta svakako treba spomenuti Sjeverozapadni prolaz oko kojeg se spore Amerikanci i Kanađani, a s kojim bi se tranzit robe između Azije i Atlantika skratio čak za četvrtinu u odnosu na Panamski kanal. Primjerice, put od Shangaija do New Yerseya bio bi kraći za 7000 km. Kanađani su namirisali potencijalni izvoz profita, pa taj prolaz smatraju dijelom svojih teritorijalnih voda pozivajući se na blizinu kanadskog kopna, dok ga Amerikanci smatraju međunarodnim pomorskim tjesnacem u kanadskom arktičkom arhipelagu, čime bi im prema Konvenciji UN-a o pravu mora bila zajamčena slobodna plovidba i slobodno korištenje zračnog koridora.

 Rastu tenzije između  Zapada i Rusije

U travnju prošle godine ruski predsjednik Medvjedjev odobrio je strategiju za Arktik koja predviđa gradnju novih vojnih baza na ruskoj sjevernoj obali kao  i raspoređivanje pripadnika ruske obavještajne službe FSB na Artkiku radi prikupljanja podataka o vojnim i ekonomskim aktivnostima na Arktiku. Rusija ima najveće svjetske rezerve prirodnog plina i drugi je najveći izvoznik nafte iza Saudijske Arabije, ali stručnjaci predviđaju da će proizvodnja nakon 2030. godine zbog iscrpljivanja rezervi početi opadati. Ako Moskva želi osigurati dugoročnu dominaciju svjetskim tržištem energenata, pronalaženje  novih nalazišta na  Arktiku čini se jedinim logičnim rješenjem.




Zato ne treba čuditi sve veća prisutnost ruskih zračnih i pomorskih snaga u regiji. Naime,  po prvi put od  kraja Hladnog rata, ruski bombarderi dugog dometa predviđeni za isporuku nuklearnog oružja, konkretno Tu-95 Bear i Tu-160 Blackjack, opet prelijeću Arktik i igraju se nadmudrivanja s NATO-vim lovcima.

Zgodno je dodati  da su Rusi najavili i gradnju plutajućih nuklearnih elektrana kojima bi omogućili vađenje nafte iz nedostupnih područja Arktika kao i gradnju novih nuklearnih ledolomaca. Elektrane bi bile jačine do 100 megawata i sastojale bi se od dva reaktora koji bi se nalazili na čeličnim platformama, a imale bi i vlastiti prostor za skladištenje nuklearnog otpada. Prototip takve elektrane se već gradi u SevMash brodogradilištu u Sjeverodvinsku.


I Kanađani su definirali Arktik kao top prioritet. Njihov Northern Strategy predviđa vršenje jurisdikcije i zaštitu suvereniteta nad područjima koja se nalaze sjeverno od 60 paralele i to od strane Joint Task Force Northa sa sjedištem u Yellowknifeu. Ranije smo spomenuli planove o gradnji nove baze za obuku u zaljevu Resolute, kao i o gradnji vojne luke u Nanisiviku, a tome treba pridodati i odluku o raspoređivanju kanadskih Rangersa u sjevernim krajevima, koji su obučeni za vojno djelovanje na niskim temperaturama. Najavljena je i investicija teška gotovo 5 milijardi kanadskih dolara u nove ledolomce, koji bi znanstvenicima trebali olakšati prikupljanje geoloških dokaza koji bi išli u prilog kanadskim suverenitetom nad arktičkim prostranstvima.




Ruski odgovor na američku superiornost u strateškom nuklearnom naoružanju jest razvoj prve suvremene nuklearne podmornice nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Bitno je dodati da Kanađani u suprotstavljanju ruskim ambicijama imaju važnog saveznika iza sebe. Naime, bivši američki predsjednik George W. Bush na isteku svojeg drugog mandata donio je predsjedničku direktivu broj 66, u  kojoj stoji da promjena ekoloških, ekonomskih i geopolitičkih uvjeta na Arktiku zahtijeva novo definiranje američkih interesa na tom prostoru. U toj direktivi stoji da Sjedinjene Države imaju pravo pozicionirati strateške nuklearne snage u blizinu Rusije, koje uključuju bombardere dugog dometa naoružane nuklearnim bojevim glavama i nuklearne podmornice, kao i komponente raketnog štita s ciljem paraliziranja ruskog nuklearnog potencijala.

Ruski odgovor na američku superiornost u strateškom nuklearnom naoružanju jest razvoj prve suvremene nuklearne podmornice nakon raspada Sovjetskog Saveza, klase Borei. Ono što zabrinjava zapadne vojne analitičare jest činjenica da je svaka takva podmornica opremljena sa 16 Bulava interkontinentalnih balističkih raketa, od kojih svaka u sebi sadrži 6 bojevih glava jačine 150 kilotona, a za koje ruski vojni vrh tvrdi da može probiti bilo kakvi proturaketni štit. Sukob oko Sjevernog pola donedavno se činio kao malo vjerojatan scenarij, no nakon rata u Gruziji u ljeto 2008. godine, gdje je Rusija demonstrirala svoju odlučnost i spremnost vojske bacivši Zapadu rukavicu u lice, taj se scenarij čini korak bliže realnosti.

Ako se procjene da se na Arktiku nalazi četvrtina svjetske neotkrivene nafte pokažu točnima, što znači da tamo leži 400 milijardi barela nafte, možemo zaključiti da će ta regija igrati bitnu ulogu u energetskoj budućnosti svijeta. Danas na svijetu nema ni jedne naftom bogate regije gdje se ne prelamaju interesi velikih sila, a kako ni  Arktik nije iznimka, on bi uskoro mogao postati jednim od svjetskih kriznih žarišta, zajedno s Bliskim istokom, Centralnom Azijom i Kaspijskom regijom.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

GEOPOLITKA, LNG TERMINAL, UKAPLJENI PLIN, SNOHVIT, ŠTOKMAN, SHTOKMAN, ENERGETIKA, ARKTIK