A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/K-L/libija-103.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Vlatko Cvrtila: Što nakon Gadafija i kako ne ponoviti pogreške napravljene u Iraku | Politika+
VLATKO CVRTILA

POLITIČKA ANALIZA: Vlatko Cvrtila: Što nakon Gadafija i kako ne ponoviti pogreške napravljene u Iraku

Svi analitičari ukazuju na činjenicu da je libijsko društvo velika nepoznanica.

Piše: Vlatko Cvrtila

Gotovo šest mjeseci od početka protesta protiv režima pukovnika Gadafija i pet mjeseci od početka NATO intervencije, došlo je do slamanja vojnog i sigurnosnog aparata bivšeg režima. Nakon 42 godine vlasti pukovnika Gadafija, libijski narod ulazi u novu fazu svoje povijesti, a zasigurno i u drugačiji politički režim i poredak od onog kojeg je izgradila prethodna vlast. Ovih se dana mnogi analitičari bave pitanjem budućnosti libijske revolucije i pokušavaju dokučiti u kojem smjeru će se razvijati oporavak i transformacija. Treba reći kako se uglavnom radi o procjenama koje proizlaze iz dosadašnjih promjena koje su se dogodile u državama u kojima su arapske revolucije uspjele ove godine, te na temelju iskustava u promjenama i izgradnji režima u Afganistanu i Iraku.

Postoji opravdani strah da bi Gadafi ili neki od sinova, ako prežive sadašnju situaciju, mogli organizirati pokret otpora i pokušati destabilizrati novu vlast, odnosno ograničiti i usporiti njihovu tranziciju upotrebom nasilja.

Svi analitičari ukazuju na činjenicu kako je libijsko društvo jedna od nepoznanica, što je posljedica višedesetljetne zatvorenosti. Nadalje, teško je procijeniti na koji će način međuplemenski odnosi utjecati na budući razvoj Libije, odnosno kakvu će ulogu igrati vjerski faktor, jer je njegova prisutnost i snaga gotovo u potpunosti nepoznata.

Uzmemo li u obzir samo tih nekoliko činjenica, rasprava bi se mogla voditi u pesimističnom tonu s vrlo općim ocjenama mogućeg razvoja situacije. Osim spomenutih faktora, zabrinutost daljnjim razvojem proizlazi i iz sljedećeg:

Čini se kako će jedna od najvećih opasnosti Nacionalnom tranzicijskom vijeću biti upravo pristuno nejedinstvo i moguće podjele između „bivših“ i novih“, „domaćih“ i „stranih“, „vjernika“ i „nevjernika“, „zaslužnih“ i „ne-zaslužnih“.

Kao prvo, revolucija je najavila promjenu režima s ciljem osiguravanja većih sloboda i demokracije u zemlji u kojoj ne postoji nikakva tradicija demokratskog političkog života, te koja je još uvijek plemenski podijeljena i u kojoj još uvijek veću važnost imaju plemenska od javnih pravila.

Drugo: Nacionalno tranzicijsko vijeće, kao predstavnik pobunjeničke strane i legitimni međunarodni predstavnik libijske države, još uvijek nije jasno naznačio u kojem smjeru će se razvijati politički sustav.

Treće: u pobunjeničkom taboru postoje velike razlike u pogledu političkih i vjerskih preferencija – od sekularnih grupa do radikalno islamističkih.

Četvrto:dosadašnja iskustva s rušenjima režima u Iraku ukazuju na pojavu sigurnosnog i političkog vakuuma koji nastaje destrukcijom starih struktura, što izaziva ozbiljne poremećaje u osiguravanju normalnog života, te stvara pretpostavke za pojavu nasilja i kriminala.

Peto: u nedostatku jasnog vodstva i legitimnosti tijela koje su formirana kao protivnici svrgnutog režima, krije se klica mogućih sukoba oko zasluga za uspjeh revolucije, što može izazvati mnogobrojne poremećajeu funkcioniranju vlasti.

Šesto: predstavnici pobjednika na međunarodnim konferencijama i u domaćoj javnosti ističu želju za izgradnjom Libije u kojoj će svi građani biti jednaki, što će biti vrlo teško, posebice pri uspostavi odnosa s onim dijelovim libijskog društva koji su iskazivali lojalnost pukovniku Gadafiju.

Vanjski stručnjaci sugeriraju tranzicijskom vijeću da pokušaju ne ponoviti pogrešku koja je učinjena u Iraku. Tamo su, u pokušaju destrukcije bivšeg režima, SAD i saveznici gotovo u potpunosti uništili prethodni sustav.

Ovo su samo neki do razloga koji nas upućuju na zaključak o neizvjesnosti s kojom se danas suočavaju Libija, ali i cijeli svijet u kojemu se očekuje brza stabilizacija i nastavak konstruktivnog djelovanja u međunarodnim odnosima.
 

Posve je jasno da velika politička odgovornost leži na Nacionalnom tranzicijskom vijeću, tijelu koje predstavlja pobunjeničku stranu i koje je Kontaktna skupina za Libiju priznala kao jedinog predstavnika države čime je međunarodni legitimitet Gadafijevog režima srušen. Može se reći da je to tijelo, okupljajući različite strukture pobunjene protiv režima, napravilo ogroman posao u organizaciji vojnih i policijskih postrojbi jačajući njihovu koordinaciju i vojnu moć, te uspostavilo diplomatske kontakte s najvažnijim čimbenicima u svijetu koji im pomažu u stabilizaciji Libije nakon sukoba.

Na njegovom se čelu nalazi Mustafa Abdel Džalil, bivši ministar pravosuđa u prethodnom režimu, što mu danas prigovaraju neki članovi vijeća prema kojima je taj isti režim provodio torturu. Međutim, treba reći kako se on, tijekom svoje karijere, a posebno kao ministar pravosuđa, zalagao za promjene u pravosudnom sustavu, a posebice onih odredbi koje su davale neograničenu moć policiji i tajnim službama u torturi prema građanima, odnosno u onim predmetima u kojima je dolazilo najviše do kršenje ljudskih prava.

Libijskim novim vođama je posve jasno da bilo kakve osvetničke i nasilne aktivnosti prema pripadnicima bivšeg režima bez pravosuđa i suđenja, mogu ugroziti legitimitet novih vlasti i podršku iz međunarodne zajednice.

U siječnju 2010. godine, ponudio je ostavku predsjedniku vlade, koja je odbijena, a razlozi su bili vezani uz tretman političkih zatvorenika kojih nije bilo mali broj u Libiji. On se osobno zalagao za njihovo puštanje i drugačije tretiranje i definiranje kaznenih djela vezanih uz iskazivanje drugačijeg mišljenja. Kad ga je Gadafi poslao u veljači ove godine na pregovore s pobunjenicima u Bengazi, on je tamo i ostao dajući ostavku u vladi. Njegov čin bio je vrlo značajan za tada slabu strukturu pobunjenika jer je bio prvi visoko rangirani dužnosnik režima koji je stao na njihovu stranu. Vrlo brzo je izabran za predsjednika vijeća i od tada figurira kao ključna osoba u novoj strukturi koja je vrlo heterogena, prije svega po ideološkim principima. Dokumenti s Wikileaksa iznose pozitivne stavove o njemu i ističu njegovu kooperativnost i širinu.

Međutim, iako treba naglasiti velike pomake u organizaciji i djelovanju Nacionalnog tranzicijskog vijeća, ipak postoje određeni unutarnji problemi koji bi mogli biti ograničavajući faktor u daljenjem djelovanju. O tim je problemima neizravno govorio i sam predsjednik vijeća u nekoliko navrata, što je posebno istaknuo na konferenciji za tisak krajem srpnja ove godine povodom smrti vojnog zapovjednika pobunjenički snaga generala Abdel Fatah Junisa, koji je bio ministar unutarnjih poslova u režimu pukovnika Gadafija, ali se odmah na početku pobune priključio protivnicima režima. Njegova smrt pokazala je prisutno nejedinstvo u vijeću koje se posebno iskazivalo na liniji sukoba između bivših pripadnika režima i novih pobunjeničkih vođa koji nikad nisu bili dio režimske strukture.

Ako dođe do rascjepa, a vrlo je moguć, između novih i starih struktura, sposobnosti će biti značajno smanjene. Borba za nasljeđe pukovnika Gadafija neće završtiti njegovim porazom i uspostavom novih vlasti, već će se nastaviti na različitim područjima i različitim sredstvima.

Na spomenutoj konferenciji za tisak Abdel Džalil je, okružen pripadnicima plemena Obeidi kojem je Junis pripadao, iskazao ozbiljnu sumnju da su ubojstvo počinili tajni suradnici Gadafija koji su se infiltrirali u pobunjeničke strukture. Optužba je bila usmjerena i prema pripadnicima drugog plemena, što je ponovno potaknulo plemenska rivalstva koja su se sada prenijela i na samo tranzicijsko vijeće. Kasniji događaji pokazali su točnost njegovih navoda i potvrdili da je Gadafi koristio stanje prikrivenog nejedinstva u pobunjeničkim strukturama, te je širenjem različtih informacija i konkretnim djelovanjem kroz ubačene elemente, nastojao razjedniti pobunjeničke snage i ograničiti njihove uspjehe. U nekim slučajevima to mu je i uspjelo, što će se posebno vidjeti nakon završetka nasilja kad će zasigurno krenuti optužbe za suradnju s Gadafijevim režimom.

Čini se kako će jedna od najvećih opasnosti Nacionalnom tranzicijskom vijeću biti upravo pristuno nejedinstvo i moguće podjele između „bivših“ i novih“, „domaćih“ i „stranih“, „vjernika“ i „nevjernika“, „zaslužnih“ i „ne-zaslužnih“ itd. Svaki razvoj situacije koji će generirati sukobe dovest će sigurno do dubokih podjela u libijskom društvu koje će imati katastrofalne posljedice u procesima post-konfliktne izgradnje.

Vanjski stručnjaci sugeriraju tranzicijskom vijeću da pokušaju ne ponoviti pogrešku koja je učinjena u Iraku. Tamo su, u pokušaju destrukcije bivšeg režima, SAD i saveznici gotovo u potpunosti uništili prethodni sustav, a svi ljudi koji su u njemu radili i bili vezani uz prethodni režim, izgubili su bilo kakvu mogućnost participacije u novim strukturama. To je dovelo do velikih problema jer nove strukture nisu mogle odmah preuzeti, prije svega zbog nedostatka stručnjaka, sve državne i javne funkcije. To je dovelo do kaosa, kriminala, ali i velikog nasilja koje je dodatno kompliciralo situaciju.

U reakcijama predstavnika pobunjenika dalo se osjetiti da su dobro brifirani o problemima tranzicije Iraka i da nastoje maksimalno izbjeći konfrontaciju s ljudima koji su bili dio državne strukture, a koji nisu sudjelovali u sadašnjim borbama. Posebno se obraćaju onima iz sigurnosnih struktura, a naglašeno policiji, koja je nužna da bi se osigurala mirna okolina i jamčila sigurnost svim građanima. To je jedno od središnjih preduvjeta za bilo kakvu političku i gospodarsku obnovu i tranziciju Libije. Toga su svjesni i predstavnici Nacionalnog tranzicijskog vijeća, koji su pozivali svoje snage nakon ulaska u Tripoli, da se ne osvećuju pripadnicima režima, već da zajedno s onima koji se predaju učine sve kako bi se život što prije normalizirao. Ovaj apel nije se u potpunosti ostvario, jer smo svjedoci da je bilo i osvetničkih akcija, ali i kriminalnih radnji koje su taj grad dovele na rub kaosa i humanitarne katastrofe.

Ako dođe do rascjepa, a vrlo je moguć, između novih i starih struktura, sposobnosti za izgradnju mira i stabilnosti bit će značajno smanjene.

Libijskim novim vođama je posve jasno da bilo kakve osvetničke i nasilne aktivnosti prema pripadnicima bivšeg režima bez pravosuđa i suđenja, mogu ugroziti legitimitet novih vlasti i podršku iz međunarodne zajednice. Posljednji događaji jasno pokazuju da bez općeg pomirenja između pripadnika starog režima, koji nisu počinili zločine, i pobunjeničke strane, nema ni mirne tranzicije u Libiji. Pozivi Nacionalnog tranzicijskog vijeća na predaju u onim gradovima koji još nisu u rukama pobunjenika šalju se s ciljem izbjegavanja još većih žrtava i produžavanja nasilja, ali i stvaranja što manjih podjela na kraju revolucije kad je posve jasno da je stari režim srušen.

Međunarodna zajednica upravo u tom dijelu vrši pritisak kako ne bi došlo do velikih podjela u društvu, kao ni osvetničkih ili lustracijskih procesa koji bi jedan dio društva gurnuli u prikrivenu opoziciju. Postoji opravdani strah da bi Gadafi ili neki od sinova, ako prežive sadašnju situaciju, mogli organizirati pokret otpora i pokušati destabilizrati novu vlast, odnosno ograničiti i usporiti njihovu tranziciju upotrebom nasilja. Za njih bi bila idealna situacija ukoliko bi postojala skupina nezadovoljnih i odbačenih od novog režima jer bi vjerojatno u toj strukturi tražili i dobili podršku za moguće izazivanje nasilja i nemira protiv novih vlasti.

Dosadašnja iskustva u izgradnji novih političkih, gospodarskih, sigurnosnih i vojnih struktura država koje su prošle kroz sukobe pokazuju kako su to izuzetno zahtjevni procesi. Posebno je to teško u državama koje odbijaju vanjsku pomoć u tim procesima, kao što je to učinila Libija. Teško je očekivati da postoje kapaciteti unutar pobunjeničkih struktura koji bi imali dovoljno sposobnosti u izgradnji mira i stabilnosti u ovome trenutku.

Ako dođe do rascjepa, a vrlo je moguć, između novih i starih struktura, sposobnosti će biti značajno smanjene. Borba za nasljeđe pukovnika Gadafija neće završtiti njegovim porazom i uspostavom novih vlasti, već će se nastaviti na različitim područjima i različitim sredstvima. Po svemu sudeći, tranzicija u Libiji bit će posebno zahtjevna i teška s mnogo problema, zapreka, ograničenja, nerazumijevanja i lutanja. Na žalost, u ovome trenutku je malo ohrabrujućih znakova na kojima bi se mogle graditi optimističnije prognoze.