A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/I-J/josip-broz-tito-101.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Hrvoje Klasić: Ako izbacujemo Tita zato što je bio diktator, hoćemo li i Dioklecijana? Ili Tuđmana? | Politika+
Hrvatska

INTERVJU: Hrvoje Klasić: Ako izbacujemo Tita zato što je bio diktator, hoćemo li i Dioklecijana? Ili Tuđmana?

Titov antifašizam ne može se razdvojiti od njegovog komunizma.

Piše: Ivan Klarić

Odluka slovenskog Ustavnog suda kojom je onemogućeno imenovanje jedne nove ulice imenom Josipa Broza Tita, te poziv Hrvatskog helsinškog odbora na čelu s Ivanom Zvonimirom Čičkom da se imenu zagrebačkog Trga maršala Tita vrati ime Sveučilišni trg, u razdoblju kad je u Hrvatskoj ponovno u jeku rasprava o komunističkim zločinima neposredno nakon II. svjetskog rata, ponovno je  aktualizirala stare rasprave o imenima ulica. Mišljenje smo potražili ne od političara, već od povjesničara, Hrvoja Klasića. Pitanje dakle, nije samo je li Tito bio diktator ili zločinac, već i je li to razlog da se više od pola stoljeća kasnije, njegovo ime ukoni sa hrvatskih ulica i trgova?


Kako komentirate odluku Ustavnog suda Slovenije koji je zabranio da  jedna od novih ulica u Ljubljani nosi ime Josipa Broza Tita uz obrazloženje da je Jugoslavija bila totalitarna tvorevina, a Tito kao doživotni predsjednik samim tim simbolizira totalitarni režim?

Zamislite da gradsko vijeće grada Splita donese odluku da se u Splitu ukinu sva obilježja s imenom Dioklecijana, pa tako i Dioklecijanova ulica.

Događaji u Ljubljani još su jednom pokazali da teme iz suvremene prošlosti moramo tretirati znanstveno i sustavno, a ne kako to najčešće biva u zemljama nastalima raspadom Jugoslavije, ovisno o potrebi koja je najčešće dnevnopolitički motivirana. Obrazloženje koje je Ustavni sud Slovenije dao u slučaju spomenute ulice nije u potpunosti netočno, posebno gledajući iz perspektive modernog demokratskog društva 21. stoljeća. Međutim, događaje i ličnosti treba prvenstveno gledati i (pr)ocjenjivati u kontekstu prostora i vremena u kojem su se dogodili, odnosno djelovali.

Zamislite da gradsko vijeće grada Splita donese odluku da se u Splitu ukinu sva obilježja s imenom Dioklecijana, pa tako i Dioklecijanova ulica. A opravdanje bi, slično slovenskom ustavnom sudu, mogli pronaći u činjenici da se radi o diktatoru, tiraninu i progonitelju nedužnih ljudi, koji su mučeni i ubijani samo zato što su bili kršćanske vjere. Takvih primjera je na ovim prostorima i previše, ali što su oni iz dalje prošlosti, emocije su slabije, a potreba da se problemu priđe kritički puno manje izražena.



Hrvoje Klasić

Postoji još nešto. Josip Broz Tito se obično uzima kao personifikacija društveno – političkog sustava koji je egzistirao od 1945. do početka 1990-ih. Tito je svakako bio ključna figura i najjača karika tog sustava. Ali, ne i jedina. Taj sustav, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, ne bi funkcionirao da nije postojao odlično organiziran upravljački aparat, kojeg su činili i pojedinci čija se imena uglavnom ne spominju u kontekstu totalitarizma i komunističke represije.

Je li po današnjem poimanju demokracije država Vatikan iz 2011. demokratska država? Možemo li papu, koji se bira za doživotnog vladara s gotovo apsolutnom izvršnom i zakonodavnom vlašću, nazvati diktatorom? Ili, da ne idemo iz vlastitog dvorišta. Jesu li svi postupci demokratski izabranog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana od prije desetak godina bili u skladu s današnjim poimanjem demokracije?

Istaknut ću npr. istaknute slovenske komuniste Edvarda Kardelja, Sergeja i Borisa Kraighera, te Staneta Kavčiča. Radi se o funkcionarima, koji su obnašanjem visokih političkih dužnosti u Sloveniji i Jugoslaviji sigurno suodgovorni za ono što se događalo u socijalističkom periodu. Imajući to u vidu, vjerojatno bi i postojanje ulica s njihovim imenima trebalo preispitati, ili barem promatrati istom optikom kojom se gleda na ulicu s imenom Josipa Broza Tita.    

Je li Tito s obzirom na to da je bio doživotni predsjednik unutar totalitarnog sustava, prema današnjem poimanju demokracije bio diktator?


Bez ikakve namjere za usporedbom, postavit ću protupitanje. Je li po današnjem poimanju demokracije država Vatikan iz 2011. demokratska država? Možemo li papu, koji se bira za doživotnog vladara s gotovo apsolutnom izvršnom i zakonodavnom vlašću, nazvati diktatorom? Ili, da ne idemo iz vlastitog dvorišta. Jesu li svi postupci demokratski izabranog hrvatskog predsjednika
Franje Tuđmana od prije desetak godina bili u skladu s današnjim poimanjem demokracije? Možemo li njegovu odluku da ne prihvati volju većine birača, te u četiri navrata odbije potvrditi gradonačelnika Zagreba koji nije bio po njegovoj volji, okarakterizirati kao demokratski ili autokratski postupak. 

Da, po puno parametara, Tito je bio primjer autoritarnog vladara s diktatorskim ovlastima. Ali, istovremeno njegovu „diktaturu“ ne možemo poistovjetiti s načinom na koji su vladali recimo Staljin, Hitler, Mussolini, Kim Il-sung ili Pol Pot. Ono što je također bitno, položaj stanovnika Jugoslavije bitno se razlikovao od položaja stanovnika zemalja u kojima su vladali spomenuti diktatori. U socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo parlamentarne demokracije i višestranačja, postojala je kategorija političkih zatvorenika, građani nisu bili u potpunosti slobodni izražavati svoje stavove. Međutim, bilo je i dobrih strana koje je život u Titovoj Jugoslaviji nudio. Prije svega, treba uzeti u obzir da je u usporedbi sa situacijom prije Drugog svjetskog rata život u socijalističkoj Jugoslaviji za većinu stanovnika bio daleko bolji nego što je to bio ikad prije. Posebno nakon raskida sa Staljinom 1948. i odmaka od sovjetske ekonomsko – političke prakse. Jugoslavija je nastojala biti socijalna država u kojoj će stanovnici osjećati visok stupanj sigurnosti, kako po pitanju zapošljavanja, tako i obrazovanja, zdravstvene zaštite itd. I u tome je velikim dijelom i uspjela. To nikako ne znači da je i u tim segmentima sve bilo idealno. Bilo je nezaposlenih, plaće su bile male, država je bila u dugovima. Ali, kada na te probleme gledamo očima današnjeg stanovnika Hrvatske, onda se oni čak čine smiješnima.



Na kraju, Tita i njegovu „diktaturu“ treba promatrati i kroz položaj Jugoslavije na međunarodnoj političkoj sceni. Ugled te zemlje u svijetu, pa tako i među zapadnim demokracijama, bio je neraskidivo povezan s likom i djelom Josipa Broza Tita. Dok su spomenutim i brojnim drugim nespomenutim diktatorima bila zatvorena vrata kabineta većine demokratski izabranih državnika, Tito je u njima bio rado viđen gost.      

Uz sve svoje mane i pogreške, Josip Broz je, gledajući generalno i globalno, bez konkurencije najpoznatija povijesna ličnost s ovih prostora. Bojim se da ga u toj ulozi nitko u skoroj budućnosti neće preteći.   

Kako biste ocijenili povijesnu ulogu Josipa Broza Tita?

Tito je živio u turbulentnom, događajima i promjenama bogatom, jednom riječju vrlo kompleksnom razdoblju. On je aktivni sudionik Prvog svjetskog rata, te jedna od ključnih figura Drugog svjetskog rata i Hladnog rata. Stvarao je zemlju u kojoj su po njegovoj zamisli Južni Slaveni nakon niza stoljeća trebali napokon živjeti ravnopravno i dostojanstveno, u miru i zajedništvu. Za ostvarenje tog cilja izabrao je ideologiju čija će se provedba u praksi bitno razlikovati od teoretskih postavki. Osim toga, okolnosti u kojima je djelovao, vanjskopolitičke i unutrašnjopolitičke, bile su mu više otežavajući, nego olakšavajući faktor. Kao revolucionar, vojskovođa i državnik učinio je puno grešaka koje se danas koriste kao dokaz njegove bešćutnosti, karijerizma i političkog egoizma.


Istovremeno, Tito je svojom aktivnošću tijekom Drugog svjetskog rata izgradio karizmu jednog od najuglednijih svjetskih boraca protiv fašizma. Osim što je stvorio državu koja će iz rata izaći kao pobjednik, uspio je prekinuti bratoubilački rat, te osigurati nekoliko desetljeća mirnog suživota jugoslavenskih naroda. Raskid sa Staljinom, neprekidno zalaganje za očuvanjem mira u svijetu i naposljetku vodeća uloga u nastanku i opstanku Pokreta nesvrstanih, pozicionirali su Tita kao jednu od utjecajnijih i uglednijih ličnosti druge polovice 20. stoljeća. On pripada rijetkoj skupini političara čije se mišljenje uvažavalo u Moskvi, Washingtonu, ali i Vatikanu. Uz sve svoje mane i pogreške, Josip Broz je, gledajući generalno i globalno, bez konkurencije najpoznatija povijesna ličnost s ovih prostora. Bojim se da ga u toj ulozi nitko u skoroj budućnosti neće preteći.   


Da bi se dala ocjena odnosa Tita prema neistomišljenicima treba u obzir uzeti i ostale primjere. Taj odnos vremenom je ipak postajao sve „mekši“. Dok je npr. Hebrang zbog drugačijeg mišljenja ubijen, Đilas zbog kritike stanja u zemlji zatvoren, Ranković je nakon optužbi za prisluškivanje Tita svoju kaznu odrađivao u vili u Dubrovniku.

Kako biste ocijenili njegov odnos neistomišljenicima (Bleiburg, Goli otok)?

Kao što sam rekao, Tito je imao vrlo izražen politički ego. Nije trpio konkurenciju, niti neistomišljenike. Međutim Bleiburg i Goli Otok nisu najbolja, a pogotovo ne jedina ilustracija njegovog odnosa prema onima s kojima se nije slagao. I jedan i drugi događaj treba kontekstualizirati, tj. sagledati kao dio šire „priče“. Bleiburg, bez obzira na stradanja (i) nedužnih ljudi, nije nešto što se može i smije promatrati kao izdvojeni događaj. Radi se o završetku četiri godine dugog krvavog ratovanja, u okviru kojeg događaji poput Bleiburga predstavljaju više pravilo nego izuzetak.


Ne treba zanemariti ni činjenicu da su ustaške jedinice do posljednjeg trenutka pružale oružani otpor, unatoč tome što je u tom trenutku već i nacistička Njemačka kapitulirala. Bilo je tu naravno i osvete za nedužne žrtve, koje su ustaše, četnici i ostali „domaći izdajnici“ zvjerski mučili i ubijali u periodu 1941–1945. Sve to ne može predstavljati opravdanje za kaos koji je uslijedio nakon završetka rata, ali je nužno za dobivanje što potpunije slike. Goli Otok je vjerojatno najveća sramota socijalističke Jugoslavije. Bio je to tipičan staljinistički obračun sa staljinistima. Represivnog aparata koji se primjenjivao na Golom Otoku ne bi se postidio niti jedan sovjetski logor iz sustava Gulaga. Drugim riječima, nema nikakvog opravdanja za ono što se događalo na ovom jadranskom otoku.

Međutim, ovaj zatvor, uz sav dužan pijetet prema žrtvama, nije stvoren niti je postojao s primarnim ciljem mučenja političkih zatvorenika. Glavni cilj bio je izolirati one „elemente“ za koje se sumnjalo da bi u situaciji sovjetske agresije stali na Staljinovu stranu, a zatim u njegovo ime i na njegov način i zavladali Jugoslavijom. Kakve bi bile posljedice takvog scenarija za Jugoslaviju i njezine stanovnike dovoljno je pogledati na primjerima DDR-a, Bugarske, Čehoslovačke i ostalih sovjetskih satelita. Ali kao što sam naglasio, ako je cilj ovakvog postupka jugoslavenskih vlasti i bio razumljiv, sredstva za ostvarenje tog cilja bila su apsolutno neprihvatljiva.


>>KONTROVERZE
Preimenovanje Trga maršala Tita: Maršala zabraniti, a Tita ostaviti?!?

 

Međutim, da bi se dala ocjena odnosa Tita prema neistomišljenicima treba u obzir uzeti i ostale primjere. Taj odnos vremenom je ipak postajao sve „mekši“. Dok je npr. Hebrang zbog drugačijeg mišljenja ubijen, Đilas zbog kritike stanja u zemlji zatvoren, Ranković je nakon optužbi za prisluškivanje Tita svoju kaznu odrađivao u vili u Dubrovniku. Situacija se po tom pitanju 1970-ih još više popravlja. Iako smijenjeni s ozbiljnim optužbama za podupiranje nacionalizma i narušavanje integriteta jugoslavenske federacije, hrvatski politički prvaci poput Savke Dabčević – Kučar, Mike Tripala, Pere Pirkera i ostalih nisu završili u zatvoru niti na cesti. Slično je bilo i u slučaju srbijanskog rukovodstva predvođenog Markom Nikezićem i Latinkom Perović. Pad broja političkih zatvorenika tijekom više od četiri desetljeća postojanja socijalističke Jugoslavije, nažalost ne znači i da se ta zemlja ikada odrekla represije prema (političkim) neistomišljenicima. Njezin je intenzitet vremenom sigurno slabio, ali je ona i dalje predstavljala jednu od glavnih prepreka demokratizaciji jugoslavenskog društva.

Da se mene pita ulice, trgovi i slični javni prostori uopće ne bi trebali nositi imena ljudi. Bez obzira na njihove zasluge. Jer kvalifikacije i ocjene su često vrlo relativne i promjenjive kategorije. U jednom trenutku si velikan i heroj, u drugom zločinac. Osim toga, čak i istovremeno netko može biti vrhunski književnik i homofobna osoba, spretan i uspješan državnik, ali loš obiteljski čovjek.

Titova uloga u antifašističkom pokretu je neosporna. Mogu li se odvojiti pojmovi antifašizam i komunizam u njegovu slučaju?

U Titovom slučaju ne. Tito je bio uvjereni antifašist, ali i uvjereni komunist. Ali, ono o čemu se u hrvatskoj javnosti često na politikanski način raspravlja odnosi se na dilemu može li se hrvatski antifašizam odijeliti od komunizma? Odgovor je - da, naravno! Većina sudionika Drugog svjetskog rata nije uzela oružje u ruke zato što im je to naredila Komunistička partija. Njihovi motivi bili su različite prirode. U Istri i Dalmaciji radilo se o otporu talijanskom okupatoru i njihovim zvjerstvima, na Baniji i Kordunu ustaškom teroru, u Bosni i Hercegovini četničkim zločinima itd.

Međutim, unatoč različitoj motivaciji započinjanja oružanog otpora, opstanak partizanskog pokreta bio je najvećim dijelom zasluga dobro organiziranog rada komunističkih aktivista. I brojne druge političke snage u zemlji, s nesumnjivo antifašističkim svjetonazorom, imale su priliku uključiti se u oružani otpor fašističkim i nacističkim okupatorima, i njihovim domaćim pomagačima. Ali, iz raznih razloga, oni to nisu učinili. I upravo je to jedan od razloga Titovog ugleda u svijetu. Bez obzira što je bio komunist, Tito je bio i partizanski komandant čija je vojska dala važan doprinos porazu fašizma i nacizma.     


S obzirom na njegovu povijesnu ulogu zaslužuje li Josip Broz da Trg  maršala Tita nosi i dalje njegovo ime?


Da se mene pita ulice, trgovi i slični javni prostori uopće ne bi trebali nositi imena ljudi. Bez obzira na njihove zasluge. Jer kvalifikacije i ocjene su često vrlo relativne i promjenjive kategorije. U jednom trenutku si velikan i heroj, u drugom zločinac. Osim toga, čak i istovremeno netko može biti vrhunski književnik i homofobna osoba, spretan i uspješan državnik, ali loš obiteljski čovjek.


Tito je samo jedan od primjera koji dokazuje tu relativnost u (pr)ocjenjivanju. Siguran sam da u Zagrebu postoji velik broj građana koji cijene lik i djelo Josipa Broza. Cijene njegovu karizmu, sa sjetom uspoređuju ugled koji je on uživao u svijetu s ugledom hrvatskih predsjednika, vrijeme kada je on bio na čelu države povezuju s danima kada su puno lakše mogli doći do stana i posla, lakše školovati djecu itd. Istovremeno, postoje i oni koji su zbog politike kakvu je provodio Tito završili u zatvoru, morali napustiti zemlju, ostali bez porodica i imovine. I jedni i drugi imaju pravo na vlastitu percepciju Josipa Broza i sukladno tome pravo na (ne)podržavanje postojanja ulice ili trga s njegovim imenom. U konkretnom slučaju, ja bi odluku treba li Tito imati svoj trg u Zagrebu prepustio upravo njima - građanima. Demokratskim se metodama ne dolazi uvijek do najboljih rješenja. Ali bolji način još nismo pronašli.