A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/G-H/gay-brak-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Vlada ide dobrim putem: Treba zaštititi instituciju braka, ali i prava gay parova - no što je s pravima djece? | Politika+
IVAN HRSTIĆ

REGISTRIRANO PARTNERSTVO: Vlada ide dobrim putem: Treba zaštititi instituciju braka, ali i prava gay parova - no što je s pravima djece?

Kvaka 22.

Piše: Ivan Hrstić

Zoran Milanović, barem u prvoj godini mandata, u jedinstvenoj je poziciji, u kakvoj možda nije bio niti autoritarni Franjo Tuđman. Njegov window of opportunity vrlo brzo će se čvrsto zatvoriti, kao crvotočina ispred Deep Space 9, no do tada će je maksimalno iskoristiti. U trenutku dok HDZ već pola godine zabavlja raju unutarstranačkom kampanjom, jedina prava opozicija u Saboru im je majušna stranka laburista, pa Kukuriku koalicija čisti sve pred sobom, provodeći i one odluke za koje objektivno gledano ne bi trebali imati vremena, sve dok pod temeljima nacionalnog gospodarstva i dalje u svejednakom ritmu otkucava tempirana bomba. Umjesto da biraju između crvene ili crne, plave ili zelene žice, očekivano, udarili su po po džepu poreznih obveznika, po poreznom sustavu i neplatišama. Manje očekivano, u uprave državnih poduzeća ponovno se postavljaju podobni, a za drugi dio godine ostavilo se presudni obračun sa sindikatima. Potpuno pak neočekivano, po kratkom postupku se obračunalo s Bleiburgom, a priprema se i obračun s Crkvom, u što će vrlo dobar uvod biti donošenje zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i legalizaciji homoseksualnih brakova.

Vladu za to solomunsko zakonsko rješenje treba pohvaliti, ali ne treba biti naivan - za mnoge u vladajućoj koaliciji ovo je samo prijelazno rješenje koje za sada samo značajno smanjuje, ali ipak posve ne ukida diskriminaciju. Za njih je to put prema potpunom i bezuvjetnom izjednačavanju brakova među svim rodnim kombinacijama (dakle, njih tri),što ne bi bio toliki problem da ne podrazumijeva i jednako pravo roditeljstva za sve.

javnu raspravu ponajviše vode oni koji se nalaze na krajnjim pozicijama - slično kao i u slučaju zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji: na jednoj su oni koji su oni koji apsolutno odbijaju bilo kakvu mogućnost oplodnje te stvaranja novog ljudskog bića osim u seksualnim odnosima muškarca i žene, dok su na drugoj oni koji smatraju da svatko ima neotuđivo pravo raspolagati i manipulirati zametcima i drugim biološkim materijalom, jer je za njih to samo to - biološki materijal, a ne ljudsko biće. Negdje između nalaze se oni koji nemaju ništa protiv medicinski potpomognute oplodnje, ali pod uvjetom da se pri tome ljudska bića ne dehumaniziraju tvorničkom proizvodnjom zametaka 'po zahtjevu', s poželjnim karakteristikama, trgovinom zametcima ili pak njihovim uništavanjem u trenutku kad to nama odgovara.

Naravno, parovima koji imaju problema s plodnošću zdravstveni sustav mora na svaki mogući način pomoći da ostvare svoje roditeljstvo, no pitanje je je li umjetna oplodnja najbolji način za ostvarivanje roditeljstva i za pojedince koji zapravo nemaju takvih medicinskih problema. To ne znači da bi i takvu mogućnost trebalo ukinuti, ali sustav bi vjerojatno društvu mnogo više pomogao kad bi takve poticao da usvajaju djecu, prije svega olakšavajući proceduru usvajanja koja je trenutno previše komplicirana, jer se socijalni radnici igraju bogova čak i tvrdoglavije nego liječnici.

U slučaju gay brakova na jednoj krajnosti su oni koji koji homoseksualnost smatraju ako ne medicinskim onda u najmanju ruku društvenim poremećajem te unaprijed odbijaju bilo kakvu pomisao da se ona smatra prihvatljivom, dok su na suprotnoj strani oni koji vjeruju da je homoseksualnost ne samo normalno stanje, nego i nešto što bi se jednog dana moglo i trebalo smatrati i jednako poželjnim kao heteroseksualnost. U sredini se obično izgubi glas onih koji vjeruju da nitko ne bi smio na temelju svoje spolne orijentacije biti izopćen iz društva, ili u njemu biti diskriminiran, te da je jednostavno nužno zaštititi prava, i to ne samo imovinska, onih koji su svojevoljno ušli u istospolnu zajednicu.

Odrastanje u istospolnoj zajednici ne mora biti najgora stvar na svijetu. Niti odrastanje u naoko 'normalnoj' obitelji ne mora biti garancija da ćete izrasti u dobru i društvu poželjnu osobu, no ipak je mnogo češći slučaj da su psihološke i socijalne neravnoteže pojedinaca posljedica neravnoteža unutar obitelji, koje se kumulativno prenose i na društvo u cjelini. Za optimalnu ravnotežu muškog i ženskog elementa unutar jedne osobe poželjno je imati bliski i uvijek prisutni roditeljski uzor uravnotežene majke i uravnoteženog oca, a ne Roditelja A i Roditelja B, tko god oni bili.

Vlada je našla rješenje, pa će tako brak kao institucija muškarca i žene, reguliran Obiteljskim zakonom, biti zaštićen time što će prava pripadnika istospolnih zajednica biti zaštićena drugim zakonom - Zakonom o registriranom partnerstvu. Ostaje samo pitanje hoće li time homoseksualni parovi dugoročno biti zadovoljni. Kratkoročno, ovo je nedvojbeno velika pobjeda. I velika prekretnica u društvu koje nije naročito tolerantno prema manjinama, bilo koje vrste.

Vladu za to solomunsko zakonsko rješenje treba pohvaliti, ali ne treba biti naivan - za mnoge u vladajućoj koaliciji ovo je samo prijelazno rješenje koje za sada samo značajno smanjuje, ali ipak posve ne ukida diskriminaciju. Za njih je to samo put prema potpunom i bezuvjetnom izjednačavanju brakova među svim rodnim kombinacijama (dakle, njih tri),što ne bi bio toliki problem da ne podrazumijeva i jednako pravo roditeljstva za sve.

I tu zapravo i dalje leži glavni kamen spoticanja: Smiju li homoseksualni parovi imati ili usvajati djecu? Čak i kad bi postojala zakonska mogućnost, restriktivna politika prema usvajanju djece kakva u Hrvatskoj vlada i prema 'normalnim' roditeljima, vjerojatnost odluke da se dijete dodijeli u istospolnu zajednicu čini neizmjerno malenom. No, u slučaju da je jedan član istospolne zajednice istovremeno i biološki roditelj tog djeteta, očito je da oni de facto mogu realizirati i takvu mogućnost.

Je li pri tom poželjno i moguće da i drugi član istospolne zajednice zakonski ostvari status roditelja ili staratelja tom djetetu? To je pitanje na koje će zakonodavac biti prisiljen naći odgovor. Uvođenje pojmova Roditelj A i Roditelj B, kakvo se sve više nameće u zemljama EU, jasno se uvodi takva mogućnost. Govoreći na europskoj, pa i globalnoj razini, ukidanjem bilo kakvih ograničenja za medicinski potpomognutu oplodnju te za usvajanje djece, sasvim je moguće da bi uz samohrane roditelje upravo homoseksualni parovi u nekoj bližoj budućnosti mogli biti najveći korisnici doniranja jajnih stanica i sjemena, a trgovinu biološkim materijalom na koncu će biti gotovo nemoguće kontrolirati.

Ugroženi su i prirodni zakoni. Ako državnim zakonom legaliziramo situaciju da anonimni donator sperme bude biološki roditelj 6.000 djece, kao što se već negdje dogodilo, zašto onda ne bismo legalizirali poligamiju? Ili incest? Društvena norma ovdje nije samo povijesni hir, rodbinski odnosi postoje i između ostaloga zato da bi ste točno znali tko su sve oni s kojima ne biste smjeli imati djecu, jer je odnos između bliskih srodnika iznimno rizičan faktor za dijete, pa ako baš hoćete, i retrogradni evolucijski faktor.

U raspravi o pravima roditelja i bračnih drugova vrlo lako se zametne pitanje - a što je s pravima djeteta? I to počevši od zametka. Nema nikakve dvojbe da umjetnom oplodnjom možemo dobiti jednako dobre ili loše ljude kao i 'normalnim' načinom, kao što dijete odraslo u domu može biti jednako (ne)pametno, (ne)zdravo i (ne)uspješno kao ono odraslo s ocem i majkom. Statističkim podacima, naravno, ne raspolažemo.

Uzevši sve to u obzir, ni odrastanje u istospolnoj zajednici ne mora biti najgora stvar na svijetu. Niti odrastanje u naoko 'normalnoj' obitelji ne mora biti garancija da ćete izrasti u dobru i društvu poželjnu osobu, no ipak je mnogo češći slučaj da su psihološke i socijalne neravnoteže pojedinaca posljedica neravnoteža unutar obitelji, koje se kumulativno prenose i na društvo u cjelini. Za optimalnu ravnotežu muškog i ženskog elementa unutar jedne osobe poželjno je imati bliski i uvijek prisutni roditeljski uzor uravnotežene majke i uravnoteženog oca, a ne Roditelja A i Roditelja B, tko god oni bili.

Možda zvuči na prvi mah paradoksalno, ali između ukidanja diskriminacije istospolnih zajednica i njihovog potpunog izjednačavanja sa heteroseksualnim brakom ne mora uvijek nužno biti znak jednakosti. Ukidanje diskriminacije nije glumatanje da ne vidiš različitost - već spremnost da tu različitost priznaš i uvažiš, te da se zajedno s pripadnicima 'onih drugih' boriš za ona prava koja im po prirodi stvari doista pripadaju, bila ona kulturna, nacionalna, rodna ili roditeljska, svejedno.