A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/A-B/bleiburg-braniteljski-portal-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Mesić je falsifikator povijesti, a za radikalizaciju Bleiburga kriva je isključivo aktualna vlast! | Politika+
IVAN HRSTIĆ

KOLUMNA: Mesić je falsifikator povijesti, a za radikalizaciju Bleiburga kriva je isključivo aktualna vlast!

Od Šišljagića se mogla očekivati zloupotreba žrtava.

Piše: Ivan Hrstić

Izjava predsjednika Sabora Borisa Šprema da žali zbog izjava izrečenih na ovogodišnjojkomemoraciji, ali da je odluka o Bleiburgu donesena s namjerom da bude što manje podjela ulazi u antologiju političke nepromišljenosti. Nakon odluke o ukidanju saborskog pokroviteljstva dogodilo se ono što je svakom razumnom od prvog trenutka bilo jasno da će se dogoditi - nacija je našla još jedan razlog za podjele.

Ako je na komemoraciju imao zamjerke, Milanović je u rukama imao savršeni alat da iz nje izbaci sve što u nju ne spada, a taj alat bio je upravo saborsko pokroviteljstvo! Sad je sve prepušteno stihiji. Komemoraciji u Bleiburgu uvijek je trebao korektiv za njene ideološke atavizme. Sada ga, nažalost više nema, a štete koje je vladajuća koalicija napravila zbog svoje odluke iza koje stoje njihovi vlastiti očito preduboko usađeni ideološki atavizmi, sanirat će se još godinama. Naravno, ako ne uslijedi dodatna radikalizacija.

Pokroviteljstvo nad komemoracijom spremno je zgrabio HDSSB, a od stranke pod kontrolom čovjeka koji služi zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina i koristi svaku priliku za radikalizaciju svakako nije bilo za očekivati da će krenuti putem smirivanja strasti. Zar je netko od Vladimira Šišljagića mogao očekivati da neće odgovoriti na očite pokušaje vladajuće koalicije da umanji značaj Bleiburga i na bezobraznu uvredu desecima tisuća žrtava? Zar je netko od Šišljagića mogao očekivati da on sam neće te žrtve pokušati iskoristiti u dnevnopolitičke svrhe i obračun s političkim i ideološkim protivnicima? Samo naivni.

Nažalost bilo bi isto tako prenaivno povjerovati da neki nisu upravo takav ishod i priželjkivali. I planirali.

- Ono što se danas moglo čuti na skupu u Bleiburgu nije govor tolerancije i razuma, čini mi se da tamo neki prije svega komemoriraju vojsku NDH koja se u Drugom svjetskom ratu borila zajedno s Trećim Reichom, komentirao je premijer Milanović, dometnuvši nešto u smislu da je i on sam imao dvojbe treba li ukinuti saborsko pokroviteljstvo, ali da sad, eto, ima dokaz da je odluka bila ispravna.

Naravno, pilio je naopako. Ako je već imao dvojbe, zašto je tako nepromišljeno uletio u tu avanturu?!? Što god govorio Milanović, komemoracija u Bleiburgu, posljednjih godina bila je sve civiliziranija i sa sve manje zlokobne ikonografije, a za to je presudna bila upravo uloga saborskog pokroviteljstva. Ove nedjelje pak mnogi su se tamo pojavili iz pukog prkosa. Ako je na komemoraciju imao zamjerke, Milanović je u rukama imao savršeni alat da iz nje izbaci sve što u nju ne spada, a taj alat bio je upravo saborsko pokroviteljstvo! Sad je sve prepušteno stihiji. Komemoraciji u Bleiburgu uvijek je trebao korektiv za njene ideološke atavizme. Sada ga, nažalost više nema, a štete koje je vladajuća koalicija napravila zbog svoje odluke iza koje stoje njihovi vlastiti očito preduboko usađeni ideološki atavizmi, sanirat će se još godinama. Naravno, ako ne uslijedi dodatna radikalizacija.

 

Milanović je pametno zaključio da neki ljudi žele pobjeći od vlastite prošlosti, no to očito vrijedi za obje suprotstavljene krajnosti. Mnogi fasciniraju selektivnom memorijom, a među onima koji u tome prednjače je i bivši predsjednik Stipe Mesić, koji, za razliku od Milanovića, tvrdoglavo niječe da se zločin takve magnitude uopće dogodio.

Milanović je pametno zaključio da neki ljudi žele pobjeći od vlastite prošlosti, no to očito vrijedi za obje suprotstavljene krajnosti. Mnogi fasciniraju selektivnom memorijom, a među onima koji u tome prednjače je i bivši predsjednik Stipe Mesić, koji, za razliku od Milanovića, tvrdoglavo niječe da se zločin takve magnitude uopće dogodio. Nakon ovogodišnje komemoracije napisao je oštro javno pismo u kojem kaže da je ona bila udar na povijesnu istinu, uvreda zdravom razumu i veličanje NDH. To što je rekao očito nije bez temelja, no, nažalost, krik protiv licemjerstva dolazi iz usta čovjeka koji tvrdoglavo falsificira nacionalnu, ali i svoju osobnu povijest. Moralna vertikala sasvim sigurno u ovom slučaju ne može biti čovjek koji se početkom 90-tih razbacivao zapaljivim izjavama daleko neumjerenijim od Šišljagićevih, a kao državni dužnosnik javno pjevao ustaške pjesme. Ili na njih 'samo' otvarao usta, posve svejedno.

Nema sumnje da na komemoraciji u Bleiburgu nikad nije izražena politička volja da se iskreno progovori o stvarnom karakteru NDH, no komemoracija mrtvima po prirodi stvari nikad ni nije primjereno mjesto da se govori o grijesima tih istih mrtvih. Pogotovu u slučaju kad se radi o mučki likvidiranima, čija individualna krivnja nikad nije na sudu dokazana, a možebitna kolektivna krivnja koristi se za opravdanje njihove brutalne smrti. Da ne govorimo da su pri tome žrtve bivali i članovi njihovih obitelji, čak i djeca. Pripadnost ustaškom režimu, kakav god on bio, jednostavno ne može biti opravdanje za likvidaciju.

Milanovićev pokušaj prepravljanja povijesti na svu sreću nije u nijekanju zločina. On se želi obračunati 'samo' s Bleiburgom. I njegovim mitom. Jer kad kažemo Bleiburg, zapravo uopće ne mislimo samo na livadu na bleiburškom polju, već na mjesto na kojem su pobjednici oprali svoje ruke od vlastite povijesne odgovornosti i s kojega je na križni put krenulo nekoliko desetaka tisuća ljudi, mjesto na kojem se desetljećima obilježavala komemoracija zato što je u domovini pod komunističkom vlašću to bilo nemoguće. I smrtno opasno. Na njegovu žalost, taj pokušaj osuđen je na neuspjeh.

Bivši predsjednik, nažalost, opravdava zločin koji se dogodio nakon završetka rata. Aktualni premijer, na sreću, ima mnogo više mudrosti, ali očito nedovoljno da bi izbjegao stvaranje novih podjela. Za Milanovića nema nikakve dvojbe da se dogodio strašan zločin protiv čovječnosti, on to ne dovodi u pitanje, no želi se obračunati baš s Bleiburgom, kao mnogo širim pojmom, kojeg njegovi ideološki protivnici koriste za obračun ne samo s bivšim komunistima već i s njihovim političkim baštinicima i fizičkim potomcima. Dakle, prilično osobna stvar. Da bi to napravio, prvo mu pokušava umanjiti značenje, ističući povijesnu činjenicu da na Bleiburgu nije bilo žrtava, te da su likvidacije obavljane drugdje. Za to mu treba surogat Bleiburga, komemoracija kojom će biti mnogo lakše upravljati, a idealno mjesto pronašao je u Teznom, gdje su dokazano ubijene tisuće Hrvata.

Nažalost, zagovaratelji takve ideje previđaju da u ovom Križnom putu nije bilo Golgote, pa tako ona nije ni u Teznom. Bila je to jedna Via dolorosa koja kao da nije imala konca. Slikovito rečeno, tu Golgotu mogli bismo tražiti bilo gdje 'od Vardara pa do Tiglava'.  Mogli bismo dakle prebrojavati kosti, zaustaviti se tamo gdje se nađe najveća hrpa (što možda ne bi bilo loše, jer bismo konačno saznali istinu!) i tu postaviti najveće spomen obilježje. Križni put krenuo je iz Bleiburga, a žrtve su padale cijelim putem, po istoj recepturi po kojoj su Turci na smrtonosne marševe slali Armence nekoliko desetljeća prije. Razlog nije bio 'pravedna' osveta zbog Jasenovca i drugih stratišta, već olakšavanje političke pobjede i osvajanje apsolutne vlasti u budućoj FNRJ, što je pretpostavljalo likvidaciju svih koji bi kasnije mogli postati nositelji ili podržavatelji bilo kakve opozicije. Broj žrtava na pojedinim mjestima ovisio je samo o kapacitetu lokalnih jama ili tenkovskih rovova u kojima su bez traga završavala tijela. Da je to bilo fizički moguće, vjerojatno bi ih pobili na jednom mjestu, po Staljinovoj recepturi iz Katyna.

Milanovićev pokušaj prepravljanja povijesti na svu sreću ne sastoji se od nijekanja zločina. On se želi obračunati 'samo' s Bleiburgom. I njegovim mitom. Jer kad kažemo Bleiburg, zapravo uopće ne mislimo samo na livadu na bleiburškom polju, već na mjesto na kojem su pobjednici oprali svoje ruke od vlastite povijesne odgovornosti i s kojega je na križni put krenulo nekoliko desetaka tisuća ljudi, mjesto na kojem se desetljećima obilježavala komemoracija zato što je u domovini pod komunističkom vlašću to bilo nemoguće. I smrtno opasno.

Na njegovu žalost, taj pokušaj osuđen je na neuspjeh. Da je tu pravog Machiavellija, a ne ovih nedoraslih šegrta, pokušaj je mogao uspjeti - da su odlučili da se komemoracija održava na dva mjesta, u Bleiburgu i na Teznom, pa onda pustiti da se tijekom nekoliko godina težište polako prebaci u Tezno, a da Bleiburg postupno prirodno odumre kao mjesto masovnog pohoda. No, postupne akcije nisu u prirodi ove vlade, koju savjetnici svakodnevno pumpaju mantrom da ako žele realizirati bilo kakve promjene, bile one gospodarske ili političke prirode, kulturne ili sportske, moraju to napraviti sad i odmah, već u prvoj godini ovog mandata, ili možda još kraće, prije no što se HDZ ponovno prestane baviti samo sobom. Tako je i ova odluka, koja po ničemu nije priroritet, zbrzano i nepromišljeno ugurana u razdoblje kad bi sasvim sigurno trebali imati mnogo hitnije stvari na pameti.

Neće uspjeti, a prvom demokratskom promjenom vlasti, Sabor će ponovno postati pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu.

U međuvremenu, ostajemo taoci desnice i ljevice: Bleiburg će biti jedna od važnih tema čak i na lokalnim izborima, a dobro će poslužiti i za preusmjeravanje dijela energije nezadovoljstva zbog gospodarskih, životno presudnih pitanja, koje će u sljedećim mjesecima sasvim sigurno samo rasti.



......

 

......

 



OD JASENOVCA DO BLEIBURGA I NATRAG


Kad počnete opravdavati jedan zločin drugim, to vas neminovno vuče sve dublje u prošlost, a nažalost - i u budućnost koja će se tek dogoditi. Zato nam se prošlost ponavlja.

Postaje li zločin u Jasenovcu išta manji ako kažete da se nakon Bleiburga dogodio stravičan zločin kojeg se ne smije opravdavati Jasenovcem ili bilo kojim drugim stratištem? Samo za one koji trguju tim istim žrtvama i koriste ih u opravdavanju svoje ideologije, kakva god ona bila. Dakako, nema ništa ljigavije nego žrtve Bleiburga spominjati na dan kad se oplakuju žrtve Jasenovca, pokušavajući Jasenovac relativizirati tako što ga se stavlja u kontekst ukupnih žrtava rata i poraća.

Stvar je jednostavna. Kad se dođeš pokloniti žrtvama u Jasenovcu reći ćeš: ovo je rezultat monstruoznog projekta u kojem su nevina ljudska bića uništavana bez ikakve krivnje, samo zato što su bili nepodobnog izgleda ili imena, u ime režima koji je u ime mržnje bio spreman izbrisati čitave narode i koji je time nepovratno okaljao hrvatsko ime. Nema ALI! NIŠTA ne može umanjiti taj zločin! Čak niti pokajanje! Čak niti smanjivanjem brojke sa 700.000 na 82.000 on ne postaje manji! A dakako da ne onda može postati ništa manji niti stavljanjem Bleiburga na drugu stranu tezulje!

Ako pak dođeš u Bleiburg, reći ćeš: ovo je mjesto s kojeg su na put bez povratka krenule poražene vojske kvislinških režima na području bivše Jugoslavije, najviše među njima vojske ustaške NDH, a likvidirani su bez suda i pokopani bez traga, protivno čak i ondašnjim zakonima, sve u ime nedemokratskog režima koji je 45 godina pod prijetnjom drastičnih kazni zabranjivao i sami spomen, a kamoli istraživanje tog zločina i istim sredstvima se borio protiv bilo kakve političke opozicije u zemlji. Nema ALI! Ništa ne može umanjiti taj zločin, jer njegove žrtve nisu bili samo vojnici marionetskog režima, to je zločin protiv čovječnosti i samog demokratskog bića cijele nacije.