IVAN HRSTIĆ

KOMENTAR: HDZ izabrao najsposobnijeg - Karamarka - ali mu nametnuo i kontrolni mehanizam

Jesu li HDZ-ovci nakon dugo vremena konačno iskoristili priliku da biraju vlastitim glavama?

Piše: Ivan Hrstić

Očito nije trebalo mnogo političke mudrosti za pogoditi tko će biti novi predsjednik HDZ-a, mnogo je teže bilo pogoditi da će tako uvjerljivo u drugi krug ući Milan Kujundžić i završiti ga sa samo 111 glasova manje od Karamarka. Dakle, pobjeda mu je izmaknula za jedva 56 glasova!

Dan poslije, možemo rezimirati: Kosor i Šeks duboko su poniženi, iako je daleko do toga da kažemo da odlaze u političku povijest. Kao saborski zastupnici zadržavaju poziciju s koje imaju priliku dokazati da i dalje trebaju stranci, u najmanju ruku o priliku za časni odstup na koncu mandata. Hoće li šansu iskoristiti, ovisi samo o njima.

Karamarku je za pobjedu u prvom krugu nedostajalo 150 glasova, koliko ih nije uspio prikupiti ni u drugom krugu, no na koncu mu je ipak trebalo nešto manje od toga, jer je stotinjak HDZ-ovaca odustalo od poslijeponoćne utrke, očito uračunavši da je ionako sve gotovo, pa su otišli kući zaborav potražiti u snu. Možemo dakle, samo nagađati što bi se dogodilo da je netko zaključao koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski sve do konca drugog kruga.

Među dezerterima je bila i Jadranka Kosor, koja je uvrijeđena podvila rep, rekavši da će svoje stvari iz stranačke središnjice pokupiti 'još večeras'. Da nedostojanstveno gubi pokazala je još prilikom primopredaje vlasti u Banskim dvorima kad je teškom mukom odradila dužnost pred Zoranom Milanovićem. Od onog sramotnog sabora HDZ-a u kojem je prihvaćena aklamacijom bez prebrojavanja glasova pa do ovoga prošle su samo dvije godine. Pa što se onda sinoć dogodilo? Zašto Jadranka Kosor nije dobila priliku da barem časno izgubi u drugom krugu?

Čini se da je došlo vrijeme za naplatu, izaslanici su na koncu jedva dočekali pokazati da je takav izbor njima bio nametnut, no možda je još više od toga poruka je bila upućena onima kojima je ona služila kao paravan za održavanje na vlasti, u prvom redu Vladimiru Šeksu. Sjećam se da sam za Dnevnik HRT-a nakon izbora komentirao budućnost HDZ-a i na pitanje o tome treba li otići Jadranka Kosor rekao da su slabi izgledi da se u HDZ-u nešto promijeni dokle god u pozadini konce vuče Vladimir Šeks. Dan nakon toga on je, ulovljen na saborskom hodniku, u kameru upravo na pitanje je li istina da on i dalje vuče sve konce u HDZ-u bijesno i nekontrolirano odvratio da neće biti protukandidata te da će i dalje Kosor i on upravljati strankom. Bio je to presudni trenutak, kad je Šeks sam zavaljao lavinu koja će se okrenuti protiv njega. Darko Milinović odmah je reagirao, rekavši da nitko njemu neće naređivati hoće li se kandidirati ili ne, a za njim su krenuli svi ostali koji su u tom trenutku prepoznali svoju šansu. Šeks u stranci nikad nije bio voljen, a nakon što se javno deklarirao kao zagovaratelj autoritarne struje, njegove šanse dramatično su smanjene. Od tada, Šeks je nastavljao vući konce koji su se time samo sve više zapetljavali. Posljednji uzaludni, gotovo očajnički pokušaj napravio je sinoć poslije ponoći, kad je pozivao HDZ-ove izaslanike da u drugom krugu glasuju za Milana Kujundžića.

Kujundžić i ekipa zapravo postavljaju samo jedno pitanje - može li se, s obzirom na sve - Karamarku doista vjerovati? Jednom kad se to pitanje ukloni s dnevnog reda, dvije struje koje su se sudarile u drugom krugu mogle bi se vrlo brzo pokazati kao najprirodniji mogući saveznici. A to je najbolji mogući ishod za stranku koja iz ovoga želi izići sa što manje žrtava.

Dan poslije, možemo rezimirati: Kosor i Šeks duboko su poniženi, iako je daleko do toga da kažemo da odlaze u političku povijest. Kao saborski zastupnici zadržavaju poziciju s koje imaju priliku dokazati da i dalje trebaju stranci, u najmanju ruku priliku za časni odstup na koncu mandata. Hoće li šansu iskoristiti, ovisi ponajviše o njima. Jasno je samo da s čela stranke nisu otišli samo zbog negativnih emocija na osobnoj razini, već zbog racionalne procjene izaslanika da oni nisu ti koji su u stanju preokrenuti negativne trendove u HDZ-u i još jednom ih povesti stazom pobjede. Isto vrijedi i za Darka Milinovića, bez obzira na sve teške riječi izgovorene tijekom kampanje.


Što se tiče Kujundžića, činjenica da u drugom krugu nije pobijedio ne mora značiti da je izgubio. Naprotiv, on i Drago Prgomet veliki su pobjednici ovih izbora, iako je to zapravo u velikoj mjeri simbolična pojava, jer se Kujundžić ovom prilikom još nije izborio za neku opipljivu stranačku poziciju, a većina potpredsjednika su s Karamarkovog popisa želja. No, htio-ne htio, Tomislav Karamarko ga neće moći ignorirati i morat će s njime i s njegovim istomišljenicima svakodnevno surađivati. Uostalom, izaslanici su mu za zamjenika nametnuli baš Prgometa. Dakle, HDZ je odabrao novog predsjednika, onoga za koga misle da je dovoljno sposoban da ponovno vrati stranku na staze nekadašnje moći, a kako i sam ne bi u nekom trenutku po uzoru na svoje prethodnike postao previše moćan nametnuli su mu i nekakav kontrolni mehanizam. Iako snagu tog mehanizma ne treba precjenjivati, koliko god da ih je Karamarko posljednjih mjeseci obilazeći teren uvjeravao da nije došao da bi proveo čistku i postavljao svoje ljude, te koliko god se činilo da on takve namjere ni nema, sad je jasno da to ne bi mogao lako činiti čak ni kad bi htio.

Čini se da je parlamentarnost ovog puta (konačno!) ipak trijumfirala u HDZ-u, te da su izaslanici uglavnom - suprotno očekivanju najvećeg dijela nacije - razmišljali svojim glavama.

To će u nekim trenucima možda biti i ograničavajući faktor, ali na koncu, predstavlja povijesni pomak na bolje za stranku, ali i za naciju, ako/kad HDZ ponovno dođe na vlast. Doduše, mogli bismo se ograditi pitanjem ima li zapravo suštinske razlike između Karamarka i Kujundžića? Reklo bi se da njih dvojica stoje na ne tako dalekim pozicijama, samo što jedan u svojoj karijeri ima mnogo više političkog iskustva i znanja, ali istovremeno i neugodnih političkih lutanja. Kujundžić i ekipa zapravo postavljaju samo jedno pitanje - može li se, s obzirom na sve - Karamarku doista vjerovati? Neki mu vjerojatno nikad neće oprostiti Stipu Mesića, ali pragmatizam je već pobijedio, jednom kad se to pitanje potpuno ukloni s dnevnog reda, dvije struje koje su se sudarile u drugom krugu mogle bi se vrlo brzo pokazati kao najprirodniji mogući saveznici. A to je najbolji mogući ishod za stranku koja iz ovoga želi izići sa što manje žrtava.

Bez obzira na sve, čini se da je parlamentarnost ovog puta (konačno!) ipak trijumfirala u HDZ-u, te da su izaslanici uglavnom - suprotno očekivanju najvećeg dijela nacije - nakon dugo vremena iskoristili priliku da biraju vlastitim glavama ono što je realni interes stranke. A oni koji su pristali da ih se vodi za ruku ipak su ostali u manjini. Sasvim očito, sve bi bilo mnogo jasnije da su provedeni izbori po načelu 'jedan čovjek - jedan glas', no to će, gotovo je sigurno, biti model prema kojem će se sljedeći put birati predsjednik ove stranke.

To je zapravo model kojeg bi trebale primijeniti i sve ostale stranke, a kad bi uz to išla i mogućnost građana da na izborima biraju najbolje osobe s različitih lista, a ne cjelovite liste, bio bi to model koji bi mogao iz temelja promijeniti uzuse hrvatskog parlamentarizma i omogućiti naciji s kroničnim deficitom demokracije da najbolje iskoristi sve tanje resurse kvalitetnih ljudi s kojima raspolažu izborni pobjednici.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

jadranka kosor, milan kujundžić, vladimir šeks, tomislav karamarko, hdz