IVAN HRSTIĆ

KOJA RIJEKA TEČE ISPOD SAVSKOG MOSTA?: DRŽAVNE MATURE Nagradno pitanje: Judita na prstu nosi čarljeni rubin, koje je boje njezin prsten?

Apsurdi hrvatskog školstva.

Piše: Ivan Hrstić

U ovome trenutku svi govorimo napamet, jer nitko u ovom trenutku ne raspolaže tim testovima, osim autora tih testova i onih koji ih upravo ispravljaju. Čak ni ministar koji je zatražio ekspresnu istragu na temelju bijesnih poziva nezadovoljnih tinejdžera i njihovih roditelja. No, neke stvari se ipak naziru kroz maglu rekla-kazala senzacionalističkih napisa.

Jasno je da ovi testovi razotkrivaju i nevjerojatnu šarolikost kriterija u hrvatskom školstvu te da su u očitom neskladu s općom razinom znanja u hrvatskom društvu. Djeca su dakle, donekle u pravu: ako četiri godine gledate kroz prste mojem neznanju - zašto mi na koncu ipak podmećete nogu?!?? A sad se možemo kladiti na koji dio te rečenice će se ministar uhvatiti!

Prvo, nije nimalo čudno što se oni koji ne znaju žale, čudno je (ili bi barem trebalo biti čudno!) da ovaj ministar za Facebook zagrize na prvu udicu i pompozno najavljuje istragu prije no što je uopće vidio primjerak testa. Stoga, umjesto da dobije nezaslužene pohvale za brzu reakciju, (ponovno) zaslužuje prijekore za ishitreno potenciranje važnog problema.

Kao što rekoh, ni ja nisam vidio test, ali sudeći prema školskim udžbenicima i testovima, mala je vjerojatnost da pitanja nisu loše sastavljena, često s očitim pokušajem da se učeniku zlobno podmetne. Profesori u osnovnim i srednjim školama kao da uživaju u dvosmislenostima, pretvarajući ispite u male testove inteligencije, umjesto da provjeravaju koliko su učenici usvojili određeno gradivo. No, i za to bi se moglo naći opravdanja, jer za rješavanje stvarnih problema s kojima će se susretati na fakultetu i u profesionalnom životu mnogo je korisnije biti u stanju povezati naoko nepovezane činjenice. A tu su hrvatski učenici kronično tanki.

Sudeći prema pismima ovih koji se žale, radi se o učenicima koji nisu u stanju napisati niti dvije rečenice koje bi zadovoljavale barem minimum pismenosti. Pri tom neki ističu da imaju sve petice iz hrvatskog. Jasno je dakle da ovi testovi razotkrivaju i nevjerojatnu šarolikost kriterija u hrvatskom školstvu te da su u očitom neskladu s općom razinom znanja u hrvatskom društvu. Djeca su dakle, donekle u pravu: ako četiri godine gledate kroz prste mojem neznanju - zašto mi na koncu ipak podmećete nogu?!?? A sad se možemo kladiti na koji dio te rečenice će se ministar uhvatiti!

I što sad? Maturanti tvrde da test ne bi znao riješiti čak ni ministar Jovanović. Hoće li sad ministar rješavati test? I što će to značiti ako ga on ocijeni preteškim? Hoće li u budućnosti prvo ministar izlaziti na ispit, pa tek onda maturanti? Mogu već zamisliti dogodine Jovanovića kako se uspuhan i odmahujući glavom vraća s ispita, dok ga dočekuju kamere nacionalnih televizija i ovacije maturanata.

Svi se hvataju za naoko bizarna pitanja u kojima se traži odgovor koje je boje Juditin prsten ili koliko je osoba bilo u Hektorovićevom čamcu, nekritično prenoseći navode nezadovoljnih učenika koji se u testu nisu snašli. Ti maturanti nisu shvatili da se od njih ne očekuje da dođu sa znanjem odgovora na ta i takva egzotična pitanja, već da se od njih traži samo da znaju taj odgovor naći u uvodnom tekstu, ponuđenom u samom testu! Nešto poput nagradne igre na PolitikaPlusu, gdje uvijek iz pitanje otkrivamo i odgovor. Dakle, ako u uvodnom tekstu piše da Judita na prstu ima čarljeni rubin ("Svitlo čarljeni ja rubin na parstih..."), onda bi valjda svakom zdrave pameti (ili barem onome kojem trema zbog same činjenice da je na važnom ispitu nije popapala mozak) - trebalo biti jasno da je prsten crvene boje!

Pitanje je moglo biti i koja rijeka teče ispod Savskog mosta! A kako tek objasniti navode maturanta iz Splita da ne bi znao što su versi da nije čuo Gibonnijevu pjesmu?!??

I što sad? Maturanti tvrde da test ne bi znao riješiti čak ni ministar Jovanović. Hoće li sad ministar rješavati test? I što će to značiti ako ga on ocijeni preteškim? Hoće li u budućnosti prvo ministar izlaziti na ispit, pa tek onda maturanti? Mogu već zamisliti dogodine Jovanovića kako se uspuhan i odmahujući glavom vraća s ispita, dok ga dočekuju kamere nacionalnih televizija i ovacije maturanata.

Hoće li (ne)znanje ministara biti mjerilo (ne)znanja naših školaraca? Ako je tako nešto normalno, onda je sasvim jasno zašto su nas političke elite proteklih desetljeća dovukle ovdje gdje smo sad.

Naravno, sve je to nevjerojatni apsurd. Ministar sam pere ruke, ističući da on nije imao ništa sa sastavljanjem tih pitanja, a neki se čude kako je tako nešto moguće, jer je i to njegova odgovornost. No, prava istina je da bi ministar kao politička osoba bio u priličnom sukobu interesa da baš on bude taj koji će određivati ili nadgledati kakva će pitanja biti na maturskim ispitima. Dovoljno je vidjeti kakva je njegova prva povodljiva facebookovska reakcija bila, na pritužbe anonimnih školaraca i njihovih roditelja (doduše, možda ministru i nisu bili anonimni?)

Ono što od njega očekujemo jest da postavi sustav tako da se ujednače kriteriji širom Hrvatske, da srednja škola doista bude prirodni put do maturskog ispita, te da u njoj učenici doista mogu naučiti sve što će ih na maturskom ispitu dočekati. Naravno, ako to oni sami žele. Ništa više i ništa manje!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

obrazovanje, školstvo, škole, matura, maturski ispiti, željko jovanović