IVAN HRSTIĆ

MATURSKI ISPITI: 'Sporna pitanja' nisu bila najteža - većina učenika odgovorila je točno!

Najspornija pitanja bila su najlakša, jer se za njih nije tražilo faktografsko znanje.

Piše: Ivan Hrstić


Većina primjera za koje su neki tvrdili da su djeci presložena (potaknuti onim prvim najglasnijim bukačima, za kojima se poveo i ministar), očito djeci ne predstavljaju tako veliki problem. Inače bi se stvarno trebali zabrinuti, jer ta pitanja ionako više podsjećaju na nekakav test inteligencije, nego na neko formalno znanje materinjeg jezika. Dakle, možemo odahnuti, naša djeca nisu glupa.

Kao što se moglo i pretpostaviti, rezultati maturskih ispita demantiraju navode mnistra Željka Jovanovića i njegovog povjerenstva te nepotrebnu buku koju su oko toga podigli. Boja Juditinog prstena u njihovoj interpretaciji postala je simbol nerazumnih zadataka koji se postavljaju pred učenike, iako je sasvim jasno da se radi o zlonamjernom izvrtanju činjenica. Nitko nije od maturanata tražio da na ispit dođu sa znanjem takvog nepotrebnog detalja, već da taj podatak znaju iščitati iz ponuđenog teksta. U stihovima se jasno moglo pročitati da je riječ o čarljenom rubinu, a budući da je samo jedan odgovor mogao biti točan, spominjanje drugih boja u stihovima bilo je samo malo odvlačenje pažnje.

Od 75 pitanja čak 40 se odnosilo na razumijevanje teksta, odgovore je dakle, trebalo samo potražiti u tom tekstu. To znači da su upravo najspornija pitanja bila najlakša, jer se za njih nije tražilo faktografsko znanje, već sposobnost snalaženja u pročitanome. Što od ruke ne ide samo onima kojima čitanje nije na popisu sportova. To dokazuju i rezultati.

Najteže pitanje na testu nije bilo nijedno od tih 40, već jedno koje je od učenika zahtijevalo da su barem jednom letimično preletjeli školsko gradivo: samo deset posto njih točno je odgovorilo na pitanje koja je vrsta pjesme poticala borbeno raspoloženje u doba narodnog preporoda. Njih 90 posto očito za davorije nikad nisu čuli, a da im se ta riječ barem jednom pojavila tijekom skupih priprema koje su navodno plaćali, vjerojatno bi im ostala barem u podsvijesti. Ne zaboravimo, učenici samo zaokružuju točan odgovor među ponuđenima, ne moraju ga isisati iz malog prsta.

Vjerojatno je manje čudno zašto je samo 18 posto učenika znalo napisati kako se piše fotoklub, s obzirom koliko su oko takvih stvari suprotstavljeni postojeći pravopisi. Oni koji su zadatke sastavljali vjerojatno su mogli izbjeći primjere oko kojih se svađaju i jezični stručnjaci, no, na koncu, ipak samo jedan pravopis ima status službenog. Babić, Finka i Moguš iz 1996. su, dakle, zasluženo ili ne i sviđalo se to nama ili ne - sveto pismo. A to što ministar promovira neslužbene pravopise svojih savjetnika, problem je koji se ne bi smio lomiti na leđima maturanata. Primjedbe da na temelju različitih pravopisa postoji više točnih odgovora nego što je sugerirano, dakle, jednostavno ne stoje. Genitiv Harryja Pottera dakle, ima samo jedan točan odgovor, a znalo ga je 40 posto učenika.


No, većina pitanja za koja su neki tvrdili da su djeci presložena (potaknuti onim prvim najglasnijim bukačima, za kojima se poveo i ministar), očito djeci ne predstavljaju tako veliki problem. Inače bi se stvarno trebali zabrinuti, jer ta pitanja ionako više podsjećaju na svojevrstan test inteligencije, nego na neko formalno znanje materinjeg jezika. Dakle, možemo odahnuti, naša djeca nisu glupa, samo ne čitaju dovoljno, no to smo već znali! No, sudeći prema visokoj točnosti odgovora, nije ih preplašio ni Werther ni enigmatski Ujevićev Oproštaj. 80 posto točno je odgovorilo na navodno sporno i dvojbeno pitanje o Wertheru, a 91 posto o Gregoru Samsi! A to su neka od pitanja koje je ministrovo povjerenstvo izvelo kao krunski dokaz neprimjerenosti testa! Jedno od pitanja koja su očito stvarno dvojbena je ono o Edipu, na koje je točno odgovorilo tek 35 posto učenika. No, više od polovice točno je odgovorilo na pitanje o boji Juditinog prstena. Tu bismo valjda već mogli raspravljati o tome je li čaša polupuna ili poluprazna, no i taj postotak pokazuje da se ne radi o suludom pitanju, već da je nesigurnost učenika moguće izazvati već i blažim zavođenjem na krivi put.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

željko jovanocić, obrazovanje, škole