IVAN HRSTIĆ

PONOSNI?: PARADA UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Ovakav Split Pride trijumf je policijske države!

Ministri svoju navodnu senzibilnost sutra neće iskazati kad radnici ponovno iziđu na ulicu.

Piše: Ivan Hrstić

Da, priznajem, do ne tako davno i ja sam bio među onima kojima nije bilo posve jasno zašto netko mora paradirati ulicama grada noseći svoju seksualnost i svoj životni izbor kao zastavu. No, nakon što je poletio prvi hračak, a odmah zatim i prvi kamen te prve kaplje krvi poprskale pločnik, sve dvojbe su nestale - gay pride nije samo  prilika za grupicu 'čudnih' za neku zakašnjelu samozadovoljnu karnevalsku povorku, to je poziv za sve civilizirane građane da iziđu na ulice iskazati podršku i pružiti zaštitu svojim sugrađanima i njihovim manjinskim pravima, kakva god ona bila. U konačnici, time se ne štite samo prava 'pedera i lezbi' nego svih onih koji misle, rade, odijevaju se, imaju manje ili se pak samo zovu - drugačije od većine.

Split je pretvoren u grad-slučaj, a zapravo je grad-žrtva takvog odnosa prema njemu. To što on ima pomak u fazi kad se radi o potpunom prihvaćanju različitosti nije ništa neobično, isti takav pomak u fazi imao je, pa i još uvijek ima i sam Zagreb kad se usporedi s drugim naprednijim europskim metropolama. Snobovski pogled svisoka iz Zagreba prema Splitu, kao pokušaj liječenja vlastitog kompleksa manje vrijednosti, može biti samo kontraproduktivan.

Tako je, koliko god inače gledali s nepovjerenjem na njihov angažman u ovakvim javnim događanjima, dobro što su dodatnu težinu članovima povorke dali predstavnici vlasti, u ovom slučaju čak i nekoliko ministara. A još više treba cijeniti njihovu odluku da unatoč pozivima, ne izlaze na tribinu držati govore.

Lanjski Split Pride trebao je biti otrežnjenje za sve one koji smatraju da je homoseksualnost ne samo bolest, već i epidemija protiv koje se treba boriti, pa i fizičkim nasiljem, ako treba. Lanjska povorka poslala je slike u svijet, kakve se više nikad ne smiju ponoviti, no, nažalost, ni ovogodišnja nije nešto čime bi se nacija trebala ponositi.

Ovakva povorka, kakvoj smo svjedočili danas, daleko je od toga da zaslužuje naslove poput 'Split se iskazao na popravnom' ili 'Policija je položila ispit'. Pogledajmo samo brojke: da bi se 450 ljudi bez problema prošetalo 'najlipšim gradom na svitu' bilo je potrebno dvostruko više policajaca - njih okruglo 900, uz helikoptere i kilometre željeznih ograda. Policajci u uniformama i u civilu temeljito su češljali sve, od mjesta okupljanja pa do Rive, praktično su ispraznili centar grada, kako od mogućih kontraprosvjednika tako i od slučajnih šetača, čak su i iz same povorke nesmiljeno izbacivali one koji nisu imali akreditacije Split Pridea.

Sve je bolje od razbijenih glava, pa čak i ovakva povorka ponosa pod ekstremnim osiguranjem, no kad se nešto zapravo događa u kavezu, jasno je da se radi o eksperimentu u laboratorijskim uvjetima, koji nemaju mnogo dodirnih točaka sa stvarnošću. Nema tu mjesta nikakvom ponosu. To je trijumf policijske države, usputni orgazam organa vlasti, po prirodi stvari žestok i kratkotrajan, ovisno o tome koliko je love i pompe upucano u nešto što će već sutra ostati daleko iza nas.

Sve je bolje od razbijenih glava, pa čak i ovakva povorka ponosa pod ekstremnim osiguranjem, no kad se nešto zapravo događa u kavezu, jasno je da se radi o eksperimentu u laboratorijskim uvjetima, koji nemaju mnogo dodirnih točaka sa stvarnošću. Nema tu mjesta nikakvom ponosu. To je trijumf policijske države, usputni orgazam organa vlasti, po prirodi stvari žestok i kratkotrajan, ovisno o tome koliko je love i pompe upucano u nešto što će već sutra ostati daleko iza nas. Nešto što vlastodršci lako zaborave, kao što zaborave i Knin i Vukovar nakon godišnje proslave obljetnice oslobođenja, sve do pred sljedeću obljetnicu, kad se ponovno računa na posve jednaku predigru i posve jednaku završnicu s ispraznim obećanjima o'posebnoj državnoj skrbi'.

 

Koja bi trebala biti prirodna svrha Split Pridea? Pa vjerojatno to da se stanovnici ovog grada postupno senzibiliziraju da među njima postoje pojedinci čiji je seksualni izbor drugačiji i koji zbog toga trebaju biti ne samo prešutno tolerirani, već i aktivno zaštićeni od svih vrsta diskriminacije. Kako bi takav projekt doista uspio, pripadnici te zajednice i institucija koje štite njihove interese moraju aktivno raditi na svakodnevnoj gradnji tolerancije i uzajamnog razumijevanja. Nažalost, 'padobranci' među gay populacijom na gay prideu, među kojima su i ministri, ovo više doživljavaju kao priliku da se pred očima medija izbore za još jednu teatralnu pobjedu, nad 'neprijateljima civilnog društva', koje zapravo nastoje identificirati s cjelokupnom desnicom, koju treba pobijediti na predstojećim izborima. Split se u njihovim očima treba pošto-poto zacrveniti, ako ništa drugo, ono barem od srama. Njihove poruke često nisu znakovi mira i tolerancije, već provokativni pobjednički ples pred svezanim protivnikom.

Nakon što se organizatori, zapravo uvoznici ovog gay pridea, vrate u Zagreb, splitski homoseksualci ostaju živjeti u svojem gradu u kojem očekuju suživot dostojan čovjeka. A ministri svoju navodnu senzibilnost sutra neće iskazati kad radnici Montera ili Dalmacijavina ponovno iziđu na ulicu.

No, nakon što se organizatori, zapravo uvoznici ovog gay pridea, vrate u Zagreb, splitski homoseksualci ostaju živjeti u svojem gradu u kojem očekuju suživot dostojan čovjeka. A ministri svoju navodnu senzibilnost sutra neće iskazati kad radnici Montera ili Dalmacijavina ponovno iziđu na ulicu, bili oni straight ili gay. Ministar unutrašnjih poslova pak, koji je ovom prilikom pokazao da policija, ako to želi, itekako smije i može razmišljati svojom glavom i procjenjivati situaciju, pa čak se i suprotstavljati gradskim vlastima ako treba (a trebalo je!) ponovno će doživjeti amneziju kad budu prosvjedovali radnici Jadrankamena te izvući pendreke protiv onih koje bi zapravo trebali štititi te na Facebooku ponavljati rekla-kazala optužbe protiv sindikalnih čelnika. Ne zaboravimo, radi se o ministru čiji je krajnji cilj da se svi prosvjedi odvijaju u metalnim kavezima, pod strogo kontroliranim uvjetima, propisanim razmacima od onih protiv kojih su upereni te s brojanjem maksimalnog broja prosvjednika.
 

Split je pretvoren u grad-slučaj, a zapravo je grad-žrtva takvog odnosa prema njemu. To što on ima pomak u fazi kad se radi o potpunom prihvaćanju različitosti nije ništa neobično, isti takav pomak u fazi imao je, pa i još uvijek ima i sam Zagreb kad se usporedi s drugim naprednijim europskim metropolama. Snobovski pogled svisoka iz Zagreba prema Splitu, kao pokušaj liječenja vlastitog kompleksa manje vrijednosti, može biti samo kontraproduktivan. Koliko god prethodni Pride izgledao strašan, lako se izgubi iz vida da se tu nije radilo o teroru većine nad manjinom, već o nasilnom ispadu nešto veće manjine nad nešto manjom manjinom, ali i terorističkom pritisku prema cijelom gradu. Golema većina Splićana nema simpatije prema homoseksualcima, ali još manje simpatija ima prema razbijačima s kojima se nijedan normalni (bez seksualnog prizvuka, molim) građanin Splita ne bi volio susresti u pustoj i mračnoj ulici. A da u Splitu nije tako katastrofalna gospodarska i socijalna situacija, odziv na bilo kakve ekstremne akcije bio bi još daleko, daleko manji.

Golema većina Splićana nema simpatije prema homoseksualcima, ali još manje simpatija ima prema razbijačima s kojima se nijedan normalni (bez seksualnog prizvuka, molim) građanin Splita ne bi volio susresti u pustoj i mračnoj ulici.

Pozitivni efekt predimenzionirane policijske akcije je da su razbijači dobili poruku da će prema nasilnim pokušajima suprotstavljanja mirnim prosvjedima biti primijenjena politika nulte tolerancije. Ususret Hrvatskom ulasku u EU uskraćena je i još jedna prilika dežurnim europskim tutorima i skepticima da nam dijele lekcije i prijete posljedicama te produljivanjem famoznog monitoringa, kao da se još gore stvari svakodnevno ne događaju u i njihovim stoljetnim demokracijama.

No, stvarni uspjeh zapravo su postigli oni sa suprotstavljene strane. Split Pride u ovakvim okvirima ostaje potpuno izolirani događaj, fešta za medije i za nikoga više (a i oni će izgubiti interes kad više ne bude očekivanog suzavca i krvi) sve dok se jednog dana, usput, spontano i bez policijskog legitimiranja, povorci ne budu pridruživale mase građana koje će na taj način iskazivati podršku različitosti. Ili barem dok ne budu mogli stajati sa strane i gledati sve kao da se radi samo o još jednom karnevalu.

Čak i zadrti splitski gradonačelnik Željko Kerum uhvatio se parole pametniji popušta, a najveći napredak je što su se crkveni velikodostojnici konačno aktivno uključili pozivima na toleranciju prema onima s kojima se inače uopće ne slažu. Oni su pozvali Splićane da ignoriraju ovaj događaj, što su građani (pa i razbijači među njima), dijelom znajući da se Rivi ionako neće moći ni približiti, gotovo jednodušno prihvatili.

I zato su, bez ozira na isčašena medijska izvješća pa i naslov ove kolumne (koji je, da ne bude zabune, ironičan), upravo oni - a ne policijska država - na koncu ovog dana zapravo izišli kao pobjednici.

Nemamo razloga biti ponosni. Pred Split Prideom još je dugi put.

>> KOMENTARE NA OVAJ TEKST POTRAŽITE OVDJE >>>

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

željko kerum, homoseksualnost, split, split pride