Ilijana Grgić

KOLUMNA: Sindikalci gube živce - jer su nemoćni spriječiti rezove koje nameće vlada

Pitanje: Imaju li sindikati bilo kakav utjecaj na politički život ove države?

Piše: Ilijana Grgić

Kada su ljetne vrućine, ljudi lakše gube živce. Živce bez obzira na vremenske prilike najlakše gube političari, pogotovo kad 'dosadna, neobrazovana ' novinarska zabadala pitaju nešto, a to nije tema konferencije za novinare. A kad su u pitanju ljetne vrućine plus novinari, najtanje živce ipak imaju sindikalisti. A među njima, definitivno prednjači Vilim Ribić (ili Ribič). Tako je nakon sastanka  u Vladi na pitanje novinarke NoveTV "Nije li činjenica da su sindikati neodgovorno ponašaju i da nemaju dogovor oko pregovaračkog tima s Vladom", oštro odgovorio, te se okomio na NovuTV.

Mi sad imamo situaciju da je blagajna prazna, prava postoje, ali se ne mogu ispuniti, dojam je kako se nešto pregovara, sindikati malo podviknu, najčešće na novinare, ne daj Bože na političare, a Vlada mijenja zakon onako kako to njoj u datom vremenu odgovara.  

"Ona izvještava tendenciozno i gura jedan kapitalistički sistem. Ja mislim da ste vi u pravu, mi smo slabi i ništa ne valjamo, a sklopili smo tako odlične kolektivne ugovore. Nova TV svojim izvještavanjem želi da oni prestanu vrijediti, vi potkopavate organizacije radnika", rekao je Ribić.  Eto, opet su krivi novinari (u ovom slučaju novinarka).

Pitanje: Imaju li sindikati bilo kakav utjecaj na politički život ove države? Na žalost, odgovor je nedvojben - nemaju. Dokaz za to su izmjene Zakona o radu koji će biti onakav kakav Vladi treba. Naime, razmišljajući o Kolektivnim ugovorima, shvatila sam zašto su oni do sada imali oznaku 'beskonačnog trajanja'. Pretpostavka je da ispregovarane 'stavke' predstavlja trajna radnička prava, te da dolazak bilo koje druge političke garniture to ne može promijeniti. To je u jednu ruku značilo i sigurnost. E, sad je drugi problem, što su kod nas Kolektivni ugovori služili kako bi ušutkali te iste sindikate. Vlada je obećavala sve i svašta, a sindikati su mogli svojeme članstvu mahati tim kolektivnim ugovorima, kao lovinom kojom će se svi gostiti. I zato mi sad imamo situaciju da je blagajna prazna, prava postoje, ali se ne mogu ispuniti, dojam je kako se nešto pregovara, sindikati malo podviknu, najčešće na novinare, ne daj Bože na političare, a Vlada mijenja zakon onako kako to njoj u datom vremenu odgovara.  


Prilikom pregovaranja, u rukavu morate imati neki adut, a sindikati na žalost nemaju. Tko ih može ozbiljno shvatiti kad kažu da će na noge podići nekoliko tisuća svojih članova, kad imaju problema i sa dizanjem na noge svojih povjerenika.

Prilikom pregovaranja, u rukavu morate imati neki adut, a sindikati na žalost nemaju. Tko ih može ozbiljno shvatiti kad kažu da će na noge podići nekoliko tisuća svojih članova, kad imaju problema i sa dizanjem na noge svojih povjerenika. Kako bi trebala izgledati borba za radnička prava, možda je najbolje pokazao Tonči Drpić, vođa sindikalista Jadrankamena, no takvih koji bi bez ustezanja rekli tko je kriv za situaciju u kojoj su se svi našli je jako, jako malo. Uglavnom se borba za radnička prava zasniva na tome da se sindikalne vođe okupe u svojim prostorijama, ne rijetko se i naljute ako za njih nije predviđeno mjesto gdje će reći nekoliko zvučnih rečenica, koje će taj dan završiti u vijestima. I to je to.

Sindikati su podijeljeni, slabi, osipa im se članstvo, a radnička prava, ma tko za to više mari.


Jer da nije tako, onda onih 700 tisuća i iber potpisa (među kojima je i Milanovićev i još njih nekoliko iz sada vladajuće ekipe) ne bi bila još samo jedna u nizu sindikalnih akcija koja 'obvezuje'.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

SINDIKATI, VILIM RIBIĆ, ZOR, KOLEKTIVNI UGOVORI, ZAKON O RADU