Ilijana Grgić

KOLUMNA ILIJANE GRGIĆ: Hrvatska pala na ispitu: Mali Romi su također građani Hrvatske!

Gdje je kraj isključivosti... Hoće li nam sutra smetati djeca koja imaju neki tjelesni hendikep?

Piše: Ilijana Grgić

Iako najčešće pišem o političkim temama o premijerima/premijerkama, ministrima, predsjednicima stranaka ili sindikalnoj sceni, jedna tema me proganja već nekoliko dana. Strasti su se stišale, sa naslovnica novina, portala ili headlinesa informativnih emisija nestala je grozna slika. No, ona se s vremena na vrijeme pojavi u mojoj glavi i tjera me na razmišljanje.

Kako bi javnost reagirala da se recimo radi o malim 'Hrvatima', 'Srbima' ili 'Židovima'…? Na noge bi skočili svi. Možda bi tada iz svog ureda u Zagrebu konačno na teren izašla i pravobraniteljica za djecu, reagirali bi svi od predsjednika države, premijera , ministra... pa do vjerskih poglavara. Svi bi stali u obranu te djece.

Naime, radi se o uplakanoj djeci, predškolskog uzrasta kojoj mještani međimurskog sela Gornji Hrašćan nisu dali da uđu u školu. Ta slika u kojoj 40 odraslih ljudi postavlja ogradu i priječi djeci da sjednu u klupe samo zato što su Romi, toliko mi je strašna da moram progovoriti o njoj. U raspravama o toj situaciji, što na poslu što u krugu prijatelja, često se provlačila teza što bi bilo da se radilo o nekoj drugoj djeci.

Znam da je grozno tako postavljati stvari, ali da bi se shvatilo licemjerstvo našeg društva, na žalost, potrebno je. Kako bi javnost reagirala da se recimo radi o malim 'Hrvatima', 'Srbima' ili 'Židovima'…? Na noge bi skočili svi. Možda bi tada iz svog ureda u Zagrebu konačno na teren izašla i pravobraniteljica za djecu, reagirali bi svi od predsjednika države, premijera , ministra... pa do vjerskih poglavara. Svi bi stali u obranu te djece.

No, s obzirom da se u Gornjem Hrašćanu radi o malim Romima, koji su također državljani Hrvatske, sa svim pravima koje takav status nosi, takva osuda je izostala.

Jedinu primjerenu reakciju imao je župan Međimurske Ivan Perhoč, koji je otišao na teren, među ljude i smirivao situaciju. Pravobraniteljica je, nakon dva dana reagirala priopćenjem… i tako se situacija smirila, do nekog "novog Hrašćana". No, u meni i dalje nelagodu izaziva slika djevojčica i dječaka od 5 do 6 godina, koji sa svojim krupnim očima gledaju odrasle kako se svađaju, deru i galame, kako im ne daju ući u školu.

Je li se itko zapitao što je tada prolazilo njihovim dječjim glavama? Dan koji je trebao biti radostan, dan koji je trebao biti početak njihovog školovanja, gdje su trebali početi učiti slova, crtati, igrati se, stvarati nova prijateljstva i doživjeti prve 'dječje ljubavi' pretvoren je u groznu noćnu moru.

Je li se itko zapitao što je tada prolazilo njihovim dječjim glavama? Dan koji je trebao biti radostan, dan koji je trebao biti početak njihovog školovanja, gdje su trebali početi učiti slova, crtati, igrati se, stvarati nova prijateljstva i doživjeti prve 'dječje ljubavi' pretvoren je u groznu noćnu moru. Hoće li oni školu povezivati s nečim lijepim, s nečim što će im donijeti dobro, ili će svaki put kad zakorače u školsko dvorište osjetiti nelagodu i strah? Hoće li njihovim školskim kolegama biti 'normalno' da ih tuku, psuju i zadirkivaju samo zato što su Romi? Hoće li s desetak godina zauvijek napustiti školovanje i okrenuti se nekim aktivnostima zbog kojih su došli na 'zao glas'. Kad se to dogodi , zapitajmo tada sami sebe: Tko je tome kriv?

A mještani koji su svojim tijelima zapriječili ulaz, kakav su primjer dali vlastitoj djeci?

Da je u redu tako se ponašati, da je u redu drugog pljuvati, vrijeđati omalovažavati samo zato što je po nečemu različit od nas… Jer kad dopustimo da po jednom kriteriju oni različiti od nas budu isključeni iz društva, gdje je onda kraj takvoj isključivosti... Hoće li nam sutra smetati djeca koja imaju neki tjelesni hendikep?

Znam da će mi neki predbaciti i reći, lako je tako pisati kad ne živiš s njima. Ja im na to uvijek kažem, možda tako pišem zato što sam na svojoj koži osjetila što znači biti drugačiji.

Mnogi će stručnjaci reći kako je neophodno da država educira građane počevši od obrazovnog sustava, nastavnog osoblja i djece, pa sve do socijalnih i zdravstvenih službi, do svih koji dolaze u kontakt s ljudima iz diskriminirane zajednice kako se oni tako ne bi osjećali. No, sve to pada u vodu ako vi vidite vašeg tatu ili mamu kako galami, vrijeđa drugog čovjeka , samo zato jer je taj drugi netko na neki način drugačiji od njih, odnosno od vas.

Promjena prije svega treba početi od nas samih!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

djeca, diskriminacija, školstvo, međimurje, donji hrašćani, romi