IVAN HRSTIĆ

POVRATAK GOTOVINE: Gotovina pred Rubikonom: Vratio se trijumfalno, hoće li zatražiti vlast?

Konačno završena talačka kriza u kojoj su nas držali haaški tužitelji - ali opasnost još nije prošla!

FOTO: Bio je to sjajan dan, dan za pamćenje.
Piše: Ivan Hrstić

Ovu presudu su Hrvati izmolili!, rekla je jučer jedna anketirana žena iz nekog hrvatskog grada. Ponosan sam što su generali oslobođeni, i ja sam sad oslobođen!, rekao je jedan bivši branitelj, koji sasvim sigurno nije bio na popisu haaških tužitelja. No, te duboko emotivne izjave sasvim plastično ilustriraju psihološko stanje u koje su nas natjerali haaški tužitelji. Pola milijuna branitelja posredno je optuženo za suučesništvo u zločinačkom pothvatu, milijuni Hrvata za podršku vlasti koja je takav poduhvat osmislila.

Gotovina je pobijedio na bodove, haaški suci su glasovali manirom boksačkih sudaca (srbijanski mediji danas naširoko komentiraju izjave dvojca iz Italije i Malte, koji je i dalje protiv ukidanja prvostupanjske presude), i posve je jasno da je malo nedostajalo da se general u samoj završnici ne podigne iz knockdowna.


Gotovina se vratio u Hrvatsku, ali time je tek jednom nogom zagazio u svoj politički Rubikon. U tom smislu, pobjeda u Oluji 1995. Gotovini nipošto nije bila dovoljna, jer ju je morao podijeliti s brojnima više ili manje zaslužnima od njega, prije svega s Franjom Tuđmanom. Tek po povratku iz Scheveningena, pobjeda u Oluji je ponovno samo njegova i branitelja koji su ga dočekali spremni nositi ga na svojim ramenima. Naravno, prošlo je vrijeme kestenara, za političku kapitalizaciju vojničkog trijumfa više nije dovoljna ulična aklamacija, ali, što god vi mislili o tome je li to dobro za Hrvatsku ili ne, politički uspjeh Gotovini je gotovo zagarantiran, samo ako ga poželi.

Činjenično, ništa se ne bi promijenilo, većina nacije i dalje bi bila uvjerena da je general heroj, svjesni da u Haagu nije iznijet baš niti jedan uvjerljiv dokaz da je baš on odgovoran za zločine poslije Oluje, a kamoli za sudjelovanje u projektu koji cijelu Oluju kvalificira kao zločinački poduhvat. Da su se generali jučer vratili s presudom da su ratni zločinci, svi bismo i dalje znali što je istina, ali sramni žig teško bi bilo isprati i doček generala u Zagrebu sigurno ne bi bio tako trijumfalan. Politička elita ne bi se gurala na slikanje s Gotovinom i Markačem, kao što se nije gurala niti na njihov ispraćaj u Haag. A sjajnog prijema na Pantovčaku sasvim sigurno ne bi bilo! Ivo Josipović, koji je raširenih ruku u punom sjaju ukočenog predsjedničkog protokola dočekao generale, umjesto toga hladno bi potpisao ukaz kojim im oduzima činove. To je s Pantovčaka prije par dana već bilo potvrđeno kao nešto što se automatizmom podrazumijeva u slučaju da generali budu pravomoćno osuđeni za ratne zločine. Koja sejoš država osim Hrvatske tako ponaša prema svojim zaslužnim ratnim herojima?!?

Posve su promašeni komentari da je Hrvatska zbog svoje nepotpune suradnje kriva što je Gotovina optužen, jer je optužnica protiv hrvatskog političkog i vojnog vrha od početka bila projekt haaških tužitelja. Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka od presude je spasila samo smrt. Ivan Čermak je pušten iz stiska možda ponajviše zato što se ne spominje u famoznom brijunskom transkriptu koji je u iskrivljenoj viziji haaških tužitelja ocrtao nacrt zločinačkog poduhvata. Promašen je jučerašnji komentar Ive Josipovića da su Gotovina i Markač "nosili teret nečijeg tuđeg zločina i tuđe pogreške", koliko god u tome moglo inače biti istine, jer - kakav je to sud koji se zadovoljava kažnjavanjem nekoga zbog zločina kojeg je netko drugi počinio?!? A posve je promašen i jučerašnji komentar Vesne Pusić da se ovom presudom dokazalo da je otpočetka trebalo vjerovati u međunarodne institucije, jer je sasvim jasno da je ovakva oslobađajuća presuda ravna izvlačenju dobitonosne srećke na lutriji.  


Da je odluka bila suprotna, a očito je pukim izborom drugačijih sudaca vrlo lako mogla biti, nijedan predstavnik hrvatske vlasti nikad više ne bi mogao javno govoriti o Oluji kao o besprijekornoj oslobodilačkoj akciji. Svatko tko bi nešto tako rekao dobio bi po prstima - baš kao Tomislav Nikolić ili Milorad Dodik kad kažu da u Srebrenici nije bio genocid. Ne samo zato što je genocida stvarno bilo, već zato što je Haag utvrdio da ga je bilo. I Oluja bi tako bila na istoj ravnini sa srebreničkim genocidom, kao što su do jučer tužitelji beskrupulozno u istu rečenicu stavljali Antu Gotovinu i Ratka Mladića. Upravo na toj činjenici pokazuje se da je zapravo sama optužnica protiv cjelokupnog hrvatskog vojnog i političkog vrha u suštini zločinački poduhvat Carle del Ponte, kojim se htjelo ponovno napisati povijest 'balkanskih ratova' s kraja XX stoljeća, izjednačiti krivnja i stvoriti situacija bez pobjednika i poraženih. Krahom te optužnice konačno završava možda ipak ne sam Domovinski rat, kako smo jučer svi, uključujući i mene, lakonski govorili - već frustrirajuća talačka kriza u kojoj su sve nas zajedno držali haaški tužitelji i njihovi nalogodavci posljednjih 15-ak godina.!

Nimalo čudno da su odmah krenule spekulacije o njegovom aktiviranju u hrvatskom dnevno-političkom ringu. Njegovi prijatelji i 'prijatelji' o tome sanjaju godinama. No, treba priznati, malo tko je s tako malo riječi ostvario tako upečatljiv govor kao on, kad je masi na Trgu bana Jelačića poručio da je vrijeme da gledamo u budućnost. Po mnogima, budućnost bi mogao, i trebao biti upravo - Ante Gotovina. A sasvim sigurno ga pri tome ne zamišljaju kako nekakvog ministra za branitelje.

Gotovini su pak ukrali ne samo tih osam godina života koje je proveo u zatvoru, već i onih četiri i pol koje je proveo u bijegu. Tko to može vratiti? I prisjetimo se, iako su ga kojekakve spodobe 'viđale' po Dalmaciji i Hercegovini, na koncu je uhićen na teritoriju 'ucjenjivača' - Europske unije?!? A da su jučer pušteni na slobodu 'samo' s presudom zbog zapovjedne odgovornosti, ne bi dobili poziv čak niti na sljedeću obljetnicu oslobođenja Knina, a na tvrđavi bi i dalje paradirala politička elita koja se u doba kad su oni preuzimali odgovornost uglavnom skrivala u mišjim rupama!

Ne treba biti previše naivan, haaški sud već je nebrojeno puta dokazao da ima ponajviše političke kriterije, pa, iako je javno obrazloženje ove konačne presude lišeno bilo kakvih političkih prizvuka i izgleda baš onako kako bi i trebalo izgledati - utemeljeno isključivo na pravnim pitanjima - politički kontekst presude je ipak bitno promijenjen kad se radi o državi koja je gotovo s obje noge već ušla u EU. U tom smislu, tajming pridruženja Uniji bio je presudan, i Gotovina bi, sviđalo se to njemu ili ne, vječno zahvalan trebao biti bivšoj premijerki Jadranki Kosor.


No, ne treba se ni zavaravati, opasnost još uvijek nije prošla, jer se slična kvalifikacija zločinačkog poduhvata kojeg je navodno orkestrirao hrvatski politički i vojni vrh još uvijek na mala vrata može provući u drugačijoj konstelaciji sudaca - u suđenju generalu Slobodanu Praljku i skupini bosanskih Hrvata, čiji ishod tek očekujemo. Republika Hrvatska još uvijek može biti proglašena agresorom u BiH, u državi čiju je opstojnost svojim oružjem i životima svojih vojnika spasila sa same ivice katastrofe, a velikosrpski projekt na koncu ipak spašen samo intervencijom međunarodne zajednice, odnosno prinuđenim potpisivanjem Daytonskog sporazuma koji je agresora nagradio stvaranjem Republike Srpske na 49 posto njezinog teritorija! 
To se pak zove zločinački pothvat!!!

No, što god bilo s Praljkom (teoretski bi ova presuda trebala olakšati njegov položaj), Ante Gotovina je na sigurnom. Vratio se trijumfalno, ali taj trijumf se ne vidi na njegovom licu, već samo na licima branitelja i drugih hrvatskih građana koji su ga dočekali. Apsolutno fascinira njegov staloženi racionalni stav ratnika-džentlmena (koliko god ta drvenoželjezna kovanica naivno zvučala) koji se sa zatvorskom samoćom naučio nositi uz gotovo zen mirnoću. Nimalo čudno da su odmah krenule spekulacije o njegovom aktiviranju u hrvatskom dnevno-političkom ringu. Njegovi prijatelji i 'prijatelji' o tome sanjaju godinama. No, treba priznati, malo tko je s tako malo riječi ostvario tako upečatljiv govor kao on, kad je masi na Trgu bana Jelačića poručio da je vrijeme da gledamo u budućnost. Po mnogima, budućnost bi mogao, i trebao biti upravo - Ante Gotovina. A sasvim sigurno ga pri tome ne zamišljaju kako nekakvog ministra za branitelje.
Pogotovu ne u ovoj vladi!



Pokazuje se da je zapravo sama optužnica protiv cjelokupnog hrvatskog vojnog i političkog vrha u suštini zločinački poduhvat Carle del Ponte, kojim se htjelo ponovno napisati povijest 'balkanskih ratova' s kraja XX stoljeća, izjednačiti krivnja i stvoriti situacija bez pobjednika i poraženih.

Političke elite oduvijek su strahovale od povratka pobjedonosnih generala. Patriciji rimske aristokratske republike su koliko od Gala strahovali i od pobjedonosnog povratka Cezara s ratišta. Razmak od Veni, vidi, vici do Alea iacta est označio je meteorski put od generala i tribuna do neograničenog vladara i statusa božanskog imperatora njegovih nasljednika. Ima li pak za Gotovinu života izvan služenja vojnoj službi ili državi, kako je svojedobno dvojio Gaj Julije? 

Gotovina se vratio u Hrvatsku, ali time je tek jednom nogom zagazio u svoj politički Rubikon, nakon kojeg više nema povratka u miran život. U tom smislu, pobjeda u Oluji 1995. Gotovini nipošto nije bila dovoljna, jer ju je morao podijeliti s brojnima više ili manje zaslužnima od njega, prije svega s Franjom Tuđmanom. 2000. je bio samo jedan od sedmorice generala koje je Tuđmanov nasljednik i haaški svjedok Stipe Mesić umirovio jer su potpisali pismo s političkim zahtjevima. Tek po povratku iz Scheveningena, pobjeda u Oluji je ponovno samo njegova i branitelja koji su ga dočekali, spremni nositi ga na svojim ramenima. Naravno, prošlo je vrijeme kestenara, za političku kapitalizaciju vojničkog trijumfa više nije dovoljna ulična aklamacija, ali, što god vi mislili o tome je li to dobro za Hrvatsku ili ne, politički uspjeh Gotovini je gotovo zagarantiran, samo ako ga poželi.


Jutrošnja sačekuša televizijskih novinara pred Gotovininim domom pokazala je da on i dalje ima razvijen instinkt ljudskosti koji tako nedostaje prosječnim političarima - nakon što je strpljivo pred kamerama odgovorio na njihova pitanja (Novinari: "Čega ste se zaželjeli?", Gotovina: "Vas! Mojih prijatelja! Domovine!"), sjetio se pitati ih jesu li već popili kavu i pozvao ih doma- samo neka "ugase to".

Gotovina vjerojatno ima mnoštvo mana, no pitanje je u kojoj mjeri bi se njegovi protivnici usudili igrati na tu kartu, ako bi se on na koncu odlučio na političku utakmicu. Ako se na to odluči, hipoteka mu možda budu samo njegove nikad do kraja osvijetljene francuske epizode onkraj zakona, no i to se može prebroditi bude li se čvrsto držao premise da nikome nije dužan ništa objašnjavati, baš kao ni izlagati svoj privatni život. Pri tome će mu biti sasvim dovoljna njegova očita karizma i teško stečen dostojanstven stav i racionalni pogledi na glavna nacionalna pitanja, a mediji i javnost ionako ne traže milanovićevske kvazifilozofske govore u kojima učeni govornik ne primjećuje da sam sebi uskače u usta, već upravo ovakve kratke, jezgrovite i ultimativno efektne poruke kakve je poslao jučer i danas, ateriravši ponovno na hrvatsko tlo, pamtljiv poput Neila Armstronga pri spuštanju na Mjesec:

"Pobijedili smo. Ovo je točka na i! Rat pripada prošlosti! Okrenimo se svi zajedno budućnosti!"




AKO NE VIDITE KOMENTARE ILI LAJKOVE, KLIKNITE OVDJE

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mladen markač, ante gotovina