A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/C-D/crkva-309.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Urota pedera i lezbi: Nastupi biskupa dokazuju da je ponekad ipak pametnije šutjeti | Politika+
IVAN HRSTIĆ

ZDRAVSTVENI ODGOJ: Urota pedera i lezbi: Nastupi biskupa dokazuju da je ponekad ipak pametnije šutjeti

Crkva ima pravo, dužnost i obvezu reći sve što misli o ključnim problemima u ovoj zemlji.

FOTO: Ivan Hrstić
Piše: Ivan Hrstić

Crkva ima pravo, dužnost i obvezu reći sve što misli o ključnim problemima u ovoj zemlji. I to bez obzira na što o tome mislile kvaziliberalne galamdžije koje ovih dana svakodnevno u hrvatskim medijima sipaju otrov netolerancije prema navodno netolerantnoj većini. Dapače, bilo to njezino poslanje ili ne, možda bismo imali danas mnogo manje problema da se crkva s jednakim žarom usprotivila i drugim žalosnim pojavama koje su dovele do ponovnog urušavanja vrijednosti u hrvatskom društvu. Nažalost, nije.

Nažalost, posljednji istupi crkvenih dostojanstvenika pokazuju da ponekad itekako ima dobrog razloga za šutnju. I najpametniji su često najpametniji - baš onda kad šute. Kad čak i takav vrhunski intelektualac kao što je Adalbert Rebić dozvoli sebi da bude iznerviran pitanjima, te javno progovori birtijskim jezikom na istoj razini s onima koji ovih dana crkvu nesmiljeno kritiziraju, tad slika o tisućugodišnjoj crkvi koja ostaje čvrsta i postojana institucija dok se sve oko nje ruši, mijenja i prolazi - ipak na koncu bude poljuljana.

Najlakše bi bilo izjave Željka Jovanovića i Predraga Matića pripisati nedostatku inteligencije, no, možda bi to bolje bilo pripisati napadu kolektivnog ludila, kao što je valjda samo ludilo natjeralo Adalberta Rebića da govori o 'uroti pedera i lezbi koje će uništiti društvo', kao što je sumrak pameti bio kad se pomoćni biskup Pozaić upustio u površnu usporedbu diktature nacista i komunista danas u Hrvatskoj, kad je izjavio da nam treba nova Oluja, ili kad je sam Bozanić prije toga govorio da ovakvom politikom vladajućih dolazi u pitanje mir u Hrvatskoj.

2012. bila je godina početka crkvenog revolta, koji, kako se u ovom trenutku čini, u 2013. može samo eskalirati. Razočarani dubinom poratne povijesne izdaje sanaderovskog vodstva HDZ-a, Hrvati su još jednu šansu dali SDP-u, koji je ipak nekako uspio na vlast doći nespreman da se uhvati u koštac s velikom krizom, ali itekako spreman da se pozabavi nizom ideološki obojanih pitanja, rješavajući ih na takav način da se na tijelu nacije ponovno otvaraju rane za koje smo mislili da su već odavna zacijelile. Sve ono čemu je Ivica Račan desetak godina prije prilazio možda i s pretjeranim poštovanjem i oprezom, Zoran Milanović i društvo krenuli su rješavati po kratkom postupku, a pri tome su jednaku neosjetljivost pokazali prema svojim jučerašnjim biračima kao i prema onim onima koji za njih ni u ludilu ne bi glasovali, jednako grubo u javnosti su manipulirali reakcijama sindikata, radnika i učitelja, kao što danas ismijavaju reakcije pripadnika crkve i dijela roditelja. U situaciji kad je HDZ i dalje imobiliziran istragama, a vremena nije bilo za formiranje neke relevantne alternativne oporbene središnjice, možda nije ni čudo što je ulogu oporbe djelomice preuzela - Crkva, ona koja po prirodi stvari obično ostaje izvan dnevne politike.

No, uzevši u obzir kako traljavo i nesposobno djeluje aktualna koalicijska vlast, koliko lutaju i svakodnevno pred očima kamera katastrofalno griješe ti karijerni profesionalni političari, nije nikakvo čudo vidjeti koliko nesnalaženja u svojim političkim okršajima pokazuju crkveni dostojanstvenici. Što realno očekivati od kardinala Josipa Bozanića kojemu je do sada najjača izjava bila ona o 'grijehu struktura'?

Crkva u posljednjem okršaju oko zdravstvenog odgoja uglavnom nije uspjela do kraja objasniti svoje motive, djelomice stoga što u većini medija nije ni dobila pravu šansu, a djelomice zato što sami argumenti nisu bili do kraja jasni, ili su bili usmjereni na previše problema istovremeno.

No, ono što jest jasno je da je nervozni ministar Željko Jovanović sam otvorio vrata za različite interpretacije svojeg uvođenja očito liberalnog seksualnog odgoja na mala školska vrata, odlučivši se u ime tolerancije na krajnje netolerantan i iritantan odnos prema svima koji ga kritiziraju. Ministar je doista u svojem nastupu u potpunosti oponašao nadobudne omladinske kadrovike kakvi nam nipošto još nisu stigli izblijedjeti iz sjećanja. Vrhunac neukusa bio je kad je na kršćanske blagdane javno optužio zagrebačkog nadbiskupa da je poput Grincha Hrvatima ukrao Božić?!?

No, danas njegov kolega, ministar branitelja Predrag Matić pokazuje da nije ništa pametniji, kad je uoči sjednice vlade bubnuo: Čekam samo da Bozanić s oltara počne vikati 'Ne čujem dobro, ne čujem dobro'. A svi znamo da su to riječi najvećeg balkanskog zločinca s kraja XX stoljeća. Matiću ništa ne pomaže objašnjenje da je napadajući Bozanića zapravo reagirao na izjave biskupa Pozaića. Premda ih je premijer Milanović na sjednici vlade javno 'zamolio' da više ne nastavljaju tu polemiku, obojica su nakon toga dali izjave s dodatnim materijalom za potpalu, prvi u Novom Listu, drugi na PolitikaPlusu.

Crkva sasvim sigurno nije ta koja bi trebala zaoštravati sukobe ili ostavljati dojam da to radi. Oni koji ovih dana ponavljaju da crkva nema pravo miješati se u to kakav će biti zdravstveni odgoj u školama doista ovim dobivaju solidne argumente za svoje tvrdnje, bez obzira što su njihove teze o sekularnoj državi potpuno promašene.

Dobro, najlakše bi to bilo pripisati nedostatku inteligencije, no, možda bi to bolje bilo pripisati napadu kolektivnog ludila, kao što je valjda samo ludilo natjeralo Adalberta Rebića da govori o 'uroti pedera i lezbi koje će uništiti društvo', kao što je sumrak pameti bio kad se pomoćni biskup Valentin Pozaić upustio u površnu usporedbu diktature nacista i komunista danas u Hrvatskoj, kad je izjavio da nam treba nova Oluja, ili kad je sam Bozanić prije toga govorio da ovakvom politikom vladajućih dolazi u pitanje mir u Hrvatskoj.

Ne zato što vjerujem da biskupi doista zagovaraju neko revolucionarno rješenje ili čak prolijevanje krvi, kao što neki danas iščitavaju, već zato što bi trebali, morali znati da će njihove riječi biti protumačene na takav način. A pri tome se njihovim kritičarima ni neće moći mnogo zamjeriti. Jer s takvim izjavama ozbiljan i odgovoran čovjek nikad se neće igrati. Jer nikad ne znaš koga možeš izazvati. U Hrvatskoj je sasvim dovoljno očajnika koji očekuju nekakav poziv.

Crkva sasvim sigurno nije ta koja bi trebala zaoštravati sukobe ili ostavljati dojam da to radi. Oni koji ovih dana ponavljaju da Crkva nema pravo miješati se u to kakav će biti zdravstveni odgoj u školama doista ovim dobivaju solidne argumente za svoje tvrdnje, bez obzira što su njihove predodžbe i teze o sekularnoj državi potpuno promašene.

Ima mnogo onih koji danas izražavaju čuđenje zašto se uopće crkva zanima za to kakav će biti sadržaj zdravstvenog odgoja, ne shvaćajući da se ta pitanja nalaze u najužem krugu crkvenih dogmi, te da bi doista mogli staviti ključ u crkvenu bravu kad bi propustili pozabaviti se s tim problemima. Seksualni čin crkva prihvaća kao sastavni dio prokreacije unutar svetog braka, dok se ovakav modul seksualnog odgoja kakav se uvodi našoj djeci već u osnovne škole gotovo pa miri sa seksualnim eksperimentiranjem malodobnih osoba, inzistirajući na tome da klinci kontrolu svoje seksualnosti ostvaruju jedino kondomima i kontracepcijom. Otprilike kao da im govoreći o drogama preporučuju samo da mijenjaju šprice. A ako to nije tako, ako je takva percepcija pogrešna, onda je ministarstvo trebalo ponuditi uvjerljive odgovore i raspršiti strahove i roditelja i predstavnike crkve. Ukratko, razgovarati, a ne ultimativno odbijati bilo kakvu komunikaciju osim preko medija. Ovako, strahovi su samo pojačani.

Seksualni čin crkva prihvaća jedino kao sastavni dio prokreacije unutar svetog braka, dok se ovakav modul seksualnog odgoja kakav se uvodi našoj djeci već u osnovne škole gotovo pa miri sa seksualnim eksperimentiranjem malodobnih osoba, inzistirajući na tome da klinci kontrolu svoje seksualnosti ostvaruju jedino kondomima i kontracepcijom. Otprilike kao da im govoreći o drogama preporučuju samo da mijenjaju šprice.

Unatoč tome, ne čude mnogo rezultati ankete koja pokazuje da velikom dijelu hrvatskih građana nije lagodna crkvena intervencija u prividno svjetovne stvari. Dijelom je to i stoga što je polustoljetno komunističko ispiranje mozgova doista utjecalo na sve nas, a dijelom zato što posljednji istupi pokazuju da svećenstvo u Hrvata, kao ni Crkva u cjelini nije dorasla ovom izazovu kojeg je sama postavila pred sebe. No, drugi dio ankete otkriva manipulaciju.

Prema redovitom mjesečnom istraživanju agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama CRO Demoskop provedenom u prvim danima siječnja, uvođenje zdravstvenog i seksualnog odgoja u cijelosti podržava 41,5% ispitanika, dok je protiv njega njih 22,3%. Manipulacija se sastoji u tome da je iz ove druge brojke izdvojeno 13,8% građana koji traže manje izmjene u dijelu koji se tiče seksualnog odgoja, te 7,6% posto onih koji traže veće izmjene, što sve znači da je ipak ukupno nešto više onih koji NE prihvaćaju ovako nametnuti oblik zdravstvenog odgoja, odnosno ukupno 43,7 posto građana. A onih 41,5 posto vjerojatno podržavaju takav zdravstveni odgoj vjerojatno zato što im je predstavljeno da je alternativa jedino da se on ukine, a ne da bude drugačiji.

Ministarstvo je, naime, napravilo sve da se ova trakavica predstavi kao sukob onih koji su ultimativno za uvođenje zdravstvenog odgoja i onih koji su ultimativno protiv. No, istina je daleko od toga, jasno je da većina roditelja itekako za to da njihova djeca steknu i takva životno potrebna znanja, ali nipošto nisu za to da se iz tog modula zdravstvenog odgoja izbaci odgojni faktor. Ako se u modulu u kojem se naglašava potreba tolerancije prema homoseksualcima i rodnim manjinama inzistira na građanskom odgoju, zašto bi odgoj trebao biti isključen iz modula koji donosi saznanja o ljudskoj seksualnosti?

I zašto roditelji, koji su i prema Ustavu prvenstveno odgovorni za odgoj svoje djece, ne bi imali pravo pri tome biti barem saslušani? I to bez obzira na njihovu vjeroispovijest. Ministar pri tome nema pravo birati sugovornike koji mu odgovaraju.

Mislim da ne idem pretjerano daleko kad kažem da je dužnost svakog ne samo svakog katolika, već i pravoslavca, židova ili muslimana da štiti neke osnovne životne vrijednosti i istine. Jednako se na tu temu izjašnjavaju i nadbiskup, mitropolit i muftija.

A od ukupno 4.284.889 stanovnika u Hrvatskoj, kršćana, židova i muslimana, pripadnika velikih monoteističkih religija sa zajedničkim korijenima, koje dijele mnoge zajedničke poglede na tradicionalne vrijednosti, ukupno je točno 3.978.413, odnosno čak 92 posto.

G
otovo pa okruglo 4 milijuna stanovnika.

Može li se, smije li se žmiriti na takav podatak, čak i ako se uzme u obzir da veliki dio njih vjerojatno ne sudjeluje u svakodnevnom religijskom životu svoje zajednice? Čak i ako se uzme u obzir da oni vrlo vjerojatno nemaju puno povjerenje u svoju crkvenu hijerarhiju?

....

 

....

 



STRAH OD NEGATIVNE UTOPIJE

Vjerujem da ne idem predaleko kad kažem da zapravo na sličan način razmišlja svaki roditelj građanin Hrvatske, koje god vjere bio, pa čak i onaj koji misli da su život i civilizacija u cjelini rezultat tek puke evolucijske slučajnosti, bez nekog dubljeg unaprijed predodređenog smisla. Dakle, duboko vjerujem da ni ateisti ne vole svoju djecu ništa manje od onih koji u Boga vjeruju, te da svoju malodobnu djecu ni oni ne žele odgajati kao puki seksualni materijal, ljudsku životinju koji nije u stanju kontrolirati svoje nagone.

U crkvi očito strahuju od distopijskog društva u kojem će se sve šira tolerancija pretvoriti u aktivno zalaganje za seksualno eksperimentiranje s partnerima različitih spolova, tijekom kojeg će naša djeca još kao tinejdžeri obavljati izbor svojih seksualnih sklonosti. Prvo probaj, pa onda odluči. To u ovom trenutku može djelovati kao SF, ali to je dio te zamišljene urote lezbi i pedera o kojoj govori Rebić.

Svoju djecu svakako moramo učiti da poštuju različitosti, da se uče toleranciji i prema spolnim i rodnim manjinama, dakle uglavnom onima koje je Adalbert Rebić sirovo nazvao lezbama i pederima. No, Rebić je u pravu u tome da tolerancija ne uključuje priznanje te promoviranje ideje da su sve te različitosti u seksualnim sklonostima jednako poželjne kao osobni izbor. Naime, u homoseksualnim zajednicama obično koriste logičnu argumentaciju da njihova seksualna orijentacija najčešće nije stvar svjesnog osobnog izbora, već različitih ireverzibilnih datosti. No, iako prema znanstvenim istraživanjima vjerojatno ima mnogih među njima koji imaju nekakvu genetsku predispoziciju prema razvoju homoseksualnosti, ona je kod nezanemarivog dijela ipak naučeno stanje. Homoseksualnost nije bolest, ona je ponekad očito i sasvim normalan i prirodan odgovor na nenormalno, pa i bolesno stanje u obitelji i društvu, na neuravnotežen utjecaj majčinskih i očinskih, odnosno ženskih i muških modela u okolišu u kojem se odrasta. Posljedica je to često i nefunkcioniranja obitelji, te seksualnog sazrijevanja i života u okolišu u kojem nema dovoljnog utjecaja suprotnog spola. Naprimjer u vojsci ili pak - svećenstvu. A neki su pak jednostavno žrtve seksualnog nasilja.

U Crkvi, opravdano ili ne, očito strahuju od distopijskog društva u kojem će se sve šira tolerancija pretvoriti u aktivno zalaganje za seksualno eksperimentiranje s partnerima različitih spolova, tijekom kojeg će naša djeca još kao tinejdžeri obavljati izbor svojih seksualnih sklonosti. Prvo probaj, pa onda odluči. To u ovom trenutku može djelovati kao horror SF, ali to je dio te zamišljene urote lezbi i pedera o kojoj govori Rebić.

Ako je to neka alternativna budućnost, ona svakako neće doći sutra i tih spornih nekoliko sati godišnje u školi, sve kad i bili zamišljeni prema tom cilju, a vjerujem da nisu, neće moći doprinijeti tome da se ona ostvari. No, ono što je nedvojbeno istina je da su u gay zajednicama do jučer bili sretni s tim da im društvo prizna pravo na različitost, dok su danas želje i apetiti itekako porasli. Aktivisti, u Europi već poodavno, a sad i u Hrvatskoj, ispravno su prepoznali da je došlo vrijeme da pokušaju iskoristiti priliku da u potpunosti iziđu na svjetlo dana i da dobiju sva prava kakva pripadaju 'normalnim' ljudima. Vrlo brzo više neće biti dovoljna legalizacija istospolnih zajednica, tražit će se potpuno izjednačavanje brakova bez obzira na spol supružnika, što uključuje i neograničeno pravo na zasnivanje obitelji s djecom. To je njihova aktualna agenda i bilo bi stvarno čudno kad bi tražili išta manje od toga, što znači da ćemo morati razgovarati sa samim sobom da razlučimo jesmo li dovoljno otvoreni da to prihvatimo ili se pak previše bojimo na koji način će to (možda) u budućnosti djelovati na transformaciju cijelog društva .

Budu li se tome suprotstavljale na ovakav način, uporno govoreći o pederima i lezbama, crkve
svakako nemaju nikakve šanse da to spriječe, jer se njihove stavove ne uvažava, tretira ih se kao netolerantne i nazadne. Srednjevjekovne, kako kaže drug ministar Jovanović. Naravno, iluzorno je od očekivati od katoličke crkve da se zalaže za civilna prava istospolnih parova (jer će za nju život u takvoj zajednici možda i zauvijek ostati grijeh, pa makar ona isključivala divlji promiskuitet kakav je do jučer bio gotovo obvezna sastavnica takvih skrivanih, pa valjda i zato nestabilnih veza), no bilo bi realno očekivati da im se aktivno ne suprotstavlja, istovremeno sve snage usmjeravajući na zakonsku zaštitu institucije tradicionalnog braka i definicije obitelji te očuvanje različitosti i posebnosti upravo tih tradicionalnih vrijednosti.

To je jedini mogući put. A sve ostalo vodi u sukob koji ne može biti razriješen na ispravan i civilizacijski prihvatljiv način.


 

 

 

 

ZA LAJKOVE I KOMENTARE OSVJEŽITE OVDJE