IVAN HRSTIĆ

CRKVA: Snažna poruka pape na odlasku: Ustupite mjesto sposobnijima od sebe, vi koji niste dorasli povijesnoj zadaći!

U Vatikanu dvojica papa!

Piše: Ivan Hrstić

Tko će biti novi papa, uz još živog 'Njegovu Svetost Benedikta XVI, papu u miru'? Talijan, Slaven, Latinoamerikanac, afrički crnac, Filipinac... posve je svejedno, koga god kardinali odabrali na konklavama, uz više ili manje božanskog nadahnuća, vjernici će ga voljeti, državnici poštovati, protivnici Crkve prezirati. Koga god izabrali, malo je vjerojatno da će taj skrenuti Crkvu s dvije tisuće godina dugačkog puta i pregaziti nasljeđe svojih neposrednih prethodnika.

Nije baš da ćemo za nekoliko dana imati dva sunca na istom nebu. Ali prvi put nakon XV stoljeća imat ćemo istovremeno dvojicu papa, a nijedan pri tome neće biti antipapa (usput budi rečeno njih nekoliko nosili su ime Benedikt)
i obojica će živjeti unutar istih vatikanskih zidova. Hoće li papa na odlasku imati presudan utjecaj na izbor svojeg nasljednika, ili će se potpuno povući u redovničku i spisateljsku kontemplaciju, hoće li dvojica surađivati ili možda možemo zamisliti čak i trenutno nevjerojatnu situaciju u kojoj papa u miru kritizira ili kori papu na djelu?

Ono što je posve jasno je da takva odluka povlači dalekosežne posljedice i ima potencijala duboko promijeniti način na koji shvaćamo funkciju pape. Benedikt XVI u očima mnogih, svojim potezom duboko je desakralizirao papinsko poslanje i sam lik pape, vrativši mandat onome tko mu ga je tek formalno dao - kardinalskoj konklavi, a ne višoj instanci. S kakvim božanskim nadahnućem će oni u budućnosti odlučivati i hoće li pape u budućnosti imati neki unaprijed definirani mandat? Možemo samo nagađati, ali vrata za takva nagađanja očito su ovime barem odškrinuta.

Već danima sastavljaju se liste najizglednijih da sjednu na ispražnjenu stolicu svetog Petra, no i dalje je zapravo mnogo intrigantnije pitanje - koji je pravi razlog povlačenja Josepha Ratzingera, ono koje također zaziva niz, uglavnom senzacionalističkih, spekulacija. 'Domaći', talijanski mediji pri tome su predvodnici, što nije ni čudno, s obzirom da se nalaze na izvorištu vatikanskih skandala, no, ni drugima širom svijeta ne nedostaje sočnog materijala za razvlačenje Crkve.

Pravi problem je što u većini tih priča postoji barem zrno istine koje uvijek lako nađe pogodno tlo, a neki skandali toliko su ozbiljni da potresaju crkvenu hijerarhiju, pa i crkvu općenito, iz samog temelja. Pedofilija, korupcija, financijske zloporabe i pronevjere, kurijske spletke, veliki su teret za Benediktovog nasljednika, tko god on bio, a svaki dan se pojavi neki novi element u slagalici koja bi trebala dokazati da je papa bio žrtva vatikanske zavjere.

No, bila to istina ili ne,
i dalje ne odgovara na pitanje zašto bi Kristov namjesnik sišao sa svojeg križa 'samo' zato što je (možda) živio i radio u neprijateljskom ili zavjereničkom okolišu? Zašto bi čovjek koji nasljeđuje onoga koji je bio žrtva atentata, te brojne zapamćene i nezapamćene koji su umrli na križu, raščetvoreni, u raljama lavova, u ognju, pod mačem ili sjekirom, zašto bi on bio spreman popustiti demonu i ustuknuti pred njim, nalazio ga među vanjskim ili unutrašnjim neprijateljima? Je li Joseph Ratzinger doista takav čovjek?

Bez sumnje, njegov rad kao pročelnika kongregacije za nauk vjere, kao i jegov papinski put može biti podvrgnut i kritici, prije svega se to odnosi na način na koji se su se rješavali (ili, još češće, kako su se ne-rješavali) slučajevi sa svećenicima umiješanima u pedofilske i druge skandale, no najmanje mu se može prigovoriti nedosljednost u pitanjima vjere. Ipak, Joseph Ratzinger bio je, i još uvijek jest prije svega čovjek misli, pa tek onda djela, bio je filozof, teolog sa skromnim pastoralnim iskustvom, kojega je sa sveučilišta u Regensburgu snagom svoje volje izvukao veliki Ivan Pavao II i nije se posve ugodno osjećao u odijelu koje mu je on skrojio. Unatoč tome što je bio potpuno različite osobnosti, Ratzinger je na koncu iz sebe doista izvukao ono najbolje kako se ne bi tek provlačio ispod visoko postavljene ljestvice pape putnika, onoga koji se u mnoštvu osjeća kao riba u vodi, koji je kao novovjeki Mojsije vodio mase iza sebe obraćajući im se na njihovim maternjim jezicima. Radio je tako sve što je radio i Ivan Pavao II, prilagođavao se vremenu koliko god je to moguće za čovjeka na čelu institucije za koju se čini da vrijeme ne postoji u klasičnom linearnom obliku, čak je pri koncu svojeg pontifikata počeo tweetati na twitteru. Taj profil danas će biti ugašen.

Smrt Ivana Pavla II bila je pravi medijski šou, gotovo uživo pratili smo kako ga napuštaju zadnji atomi snage, Karol Wojtyła izdržao je do samog kraja, odbijajuću jedino da mu na silu produžavaju život. Je li to obrazac kojeg trebaju pratiti sve pape? Je li povlačenje prije samog fizičkog kraja predaja, izdaja kako samog sebe tako i Boga, odnosno povjerenog poslanja na ovom svijetu?

Bila urota ili ne, to i dalje ne odgovara na pitanje zašto bi Kristov namjesnik sišao sa svojeg križa 'samo' zato što je (možda) živio i radio u neprijateljskom ili zavjereničkom okolišu? Zašto bi čovjek koji nasljeđuje onoga koji je bio žrtva atentata, te brojne zapamćene i nezapamćene koji su umrli na križu, raščetvoreni, u raljama lavova, u ognju, pod mačem ili sjekirom, zašto bi on bio spreman popustiti demonu i ustuknuti pred njim, bio taj među vanjskim ili unutrašnjim neprijateljima? Je li Joseph Ratzinger doista takav čovjek?

Ratzinger u podmakloj dobi sasvim sigurno ne može više pratiti taj ritam rock zvijezde na konstantnoj globalnoj turneji, kolika god ga karavana pri tom pratila. Svoje odreknuće prije nekoliko dana pročitao je mrmljajući i preskačući čitave slogove, očito s naporom. Unatoč teorijama zavjere, nije bilo teško povjerovati njegovim riječima da se povlači zato što se više ne osjeća sposoban gradu i svijetu dati ono najbolje od sebe. No, sudeći prema njegovim posljednjim pojavljivanjima u javnosti, pri tom bi se reklo, blago rečeno, da nije baš ni na samrti, tako da bi Crkva, u slučaju njegovog istrajavanja do samog fizičkog kraja u (još jednom) turbulentnom razdoblju možda dugo ne bi imala čovjeka koji može dostojno odgovoriti na sve te izazove i platiti račune koji su došli na naplatu.

No, ne trebaju se pri tom mnogo nadati oni koji su pomislili da je papa otišao kako bi nekom drugom omogućio da napravi zaokret u svakodnevnim pitanjima koja more suvremeno društvo. Dakako, Crkvi je potrebna određena strukturalna organizacijska obnova, ali po pitanjima vjere i suštinskom odnosu prema Bogu, čovjeku, vjeri, životu, spolnosti i obitelji ne treba očekivati nikakve zaokrete. Papa ne odlazi da bi omogućio promjene u tom smislu, već da bi umjesto njega došao netko tko bi još čvršće branio to isto poslanje.

Da je odlučio ostati do kraja, Crkva bi tako, barem teoretski bila talac čovjeku koji se drži svojeg poslanja kojem možda ne može u potpunosti udovoljiti, pa je onda logično i razumno prepustiti mjesto onome tko to može i vjerovati u božju providnost da će biti izabran onaj pravi. U Dijelu rimske kurije takvo razmišljanje izaziva užas, mnogi teolozi zasigurno bi našli fundamentalnih manjkavosti u takvom objašnjenju, a od Ratzingera kao vrhunskog teologa tek očekujemo da nam približi podlogu na temelju koje je donio svoju odluku. Ono što je posve jasno je da takva odluka povlači dalekosežne posljedice i ima potencijala duboko promijeniti način na koji shvaćamo funkciju pape. Benedikt XVI u očima mnogih, ovim svojim potezom duboko je desakralizirao papinsko poslanje i sam lik pape, vrativši mandat onome tko mu ga je tek formalno dao - kardinalskoj konklavi, a ne višoj instanci. Potez koji više dolikuje nekoj sekularnoj vlasti.

S kakvim božanskim nadahnućem će pape u budućnosti odlučivati i hoće li oni jednom imati neki unaprijed definirani mandat? Koliko će snažna (odnosno slaba) biti funkcija pape, ako on može podnijeti ostavku, ili mu je mandat ograničen? Čemu će sve budući papa biti izložen, ako njegovi protivnici u svakom trenutku znaju da postoji mogućnost da ga istjeraju iz stolice svetog Petra? Hoće li u budućnosti on biti na još većoj vjetrometini? Vraćamo li se na neki prikriveni način u doba stvarnih antipapa? Možemo samo nagađati, ali vrata za takva nagađanja očito su ovime barem odškrinuta.

Uzevši sve to u obzir, ne možemo ne zamijetiti da je Benedikt XVI poslao i još jednu snažnu poruku, svima onima koji su neadekvatni na svojim vlastitim poslanjima te funkcijama koje zauzimaju. Crkva zasigurno ne treba kardinale, biskupe, svećenike ni bilo kojeg pojedinca koji se drže svojih fotelja kao pojasa za spašavanje, dok ostalima oko sebe nemaju što ponuditi. Benedikt im poručuje: ako nemate vjere, nemate što raditi na mjestu s kojega morate drugima ulijevati vjeru, ako nemate duhovne ili fizičke snage, nije sramota prihvatiti se posla na kojem će drugi oko vas manje ovisiti o toj vašoj duhovnoj ili fizičkoj snazi.

Trebao bi tako uz hrvatske biskupe razmisliti i don Ivan Grubišić: što to zapravo znači kad on priznaje da nema fizičke i duhovne snage boriti se za funkciju za koju su se mnogi nadali i vjerovali mu da će je preuzeti... Onaj tko nije u stanju biti gradonačelnik Splita, ne bi se trebao boriti ni za mjesto župana - jer svi znamo da to s mjestom župnika doista nema nikakve veze.

Poruka je to koja vrijedi kako za crkvenu, tako i za političku (izvršnu, zakonodavnu, pravosudnu... ) vlast. Voditi nas trebaju doista oni najbolji, oni koji osjećaju čvrstu vjeru da se stvari oko njih mogu promijeniti, one koji su spremni pri tom žrtvovati u prvom redu sebe same. Trebali bi o njoj razmisliti svećenici koji su izrekli zavjete kojih se ne drže, kao i svi ostali vjernici koji javno ispovijedaju jedno, a čine drugo.

Trebao bi tako uz hrvatske biskupe razmisliti i don Ivan Grubišić: što to zapravo znači kad on priznaje da nema fizičke i duhovne snage boriti se za funkciju za koju su se mnogi nadali i vjerovali mu da će je preuzeti on ili netko s njegove liste, nego sad trguje s političkim strankama kako bi zasjeo na rezervnu funkciju - za koju također nema nikakve garancije da će je dobro obavljati. Onaj tko nije u stanju biti gradonačelnik Splita, ne bi se trebao boriti ni za mjesto župana - jer svi znamo da to s mjestom župnika doista nema nikakve veze. A ako ima snage biti župan, onda nema moralno pravo odustati ni od bitke za gradonačelnika, samo za to da bi njemu, kako to sam priznaje, bilo lakše.

Naravno, to upozorenje još mnogo više vrijedi za one koji su odavna uskočili u dnevnopolitičku prljavštinu hrvatskih stranaka, smatrali se oni vjernicima ili ne. Poruka je to i vladi na čelu sa Zoranom Milanovićem: gospodo, preispitajte se: vjerujete li doista da možete ovu državu pomaknuti naprijed? Vjerujete li doista da za tri godine nećemo biti još dublje u govnima nego što smo sada? Mislite li da ima vremena za popravni ispit i da vas vrijeme neće pregaziti? Vjerujete li da ćete svojoj djeci ostaviti bolji svijet no što ste ga zatekli? Poruka je to i oporbi, kojoj se na čelu vidi Tomislav Karamarko: gospodo, nije dovoljno da budete alternativa, morate biti - bolja alternativa!

Ona šutljiva većina pak, trebala bi posve suprotnu poruku, koju sasvim sigurno neće izreći Benedikt XVI, u miru ili na djelu: Gospodo, nije vrijeme za šutnju, zapravo nikad nije, koliko god možda bila beznačajna vaša vjera da vaš glas može nešto promijeniti. Krajnje je vrijeme da počnete koristiti svaku priliku da artikulirate svoj glas, od naoko trivijalnih mjesta poput facebooka pa do lokalnih i nacionalnih izbora. Pa i do uličnih prosvjeda ako treba, jer nije ulična demokracija samo način da se prije vremena smjenjuje vlast, već i da se koliko-toliko promijeni ponašanje onih koji već jesu na vlasti. Bez konstantnog pritiska oporbe i javnosti, neće biti moralnog, kulturnog, demografskog i gospodarskog oporavka ove nacije koja je u svakom pogledu duboko u krizi. Na koncu, neće biti ni demokracije.