A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/C-D/crkva-105.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Postoji li dijalog između Crkve i države? Stručnjaci odgovaraju: Treba tu još puno raditi | Politika+
Hrvatska

IMA LI DIJALOGA: Postoji li dijalog između Crkve i države? Stručnjaci odgovaraju: Treba tu još puno raditi

Jedan dio stručnjaka ne vidi da postoje dobre strane toga odnosa.

Piše: P/H

Najbolji dio trenutnih odnosa Crkve i države jest što dijalog između njih uopće postoji, smatraju stručnjaci i ističu da ako žele dobre odnose, Crkva i država trebaju na njima raditi.

 

Tako, na pitanje ankete o dobrim stranama odnosa, književnica Jadranka Brnčić odgovara kontra-pitanjem: "Zar postoje dobre strane?", a teolog Adalbert Rebić smatra da bi njihova dobra strana bili "red i rad", ali da ih, nažalost, ne vidi. "Nekima je danas važnija ćirilica i latinica nego blagostanje, rad i zarada", objašnjava Rebić.

Dio od deset sugovornika, koliko se odazvalo na anketu Hine, uopće ne vidi da postoje dobre strane toga odnosa, a jedan od njih drži da za poboljšanje odnosa pored postojećeg ustava "nije praktično tražiti neka optimalna rješenja".

 

Dobra strana odnosa slabo vidljiva

 

Tako, na pitanje ankete o dobrim stranama odnosa, književnica Jadranka Brnčić odgovara kontra-pitanjem: "Zar postoje dobre strane?", a teolog Adalbert Rebić smatra da bi njihova dobra strana bili "red i rad", ali da ih, nažalost, ne vidi. "Nekima je danas važnija ćirilica i latinica nego blagostanje, rad i zarada", objašnjava Rebić.

 

Član Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" Neven Šimac kaže da jedino što vidi kao malo bolje jest to što se više ne profanira vjerske obrede, konkretno, ne blagoslivlja 'sve i sva' kao prije, te da više nema svećenika u javnoj stranačkoj politici, osim jednog 'umirovljenika'.

 

Novinar Darko Pavičić primjećuje da se u traženju dijaloga jedna i druga strana i ne čuju baš međusobno, dok povjesničar Ivo Banac ističe da je sukob, premda glasan i nedvosmislen, još uvijek unutar zakonskih granica.

 

Sociolog religije Ivan Markešić za najbolju stranu trenutnih odnosa Crkve i države vidi mogućnost da se konačno, barem na javnoj razini, jasno razdvoje dvije strane koje su do sada bile u simbiozi, i da tako ostane. Urednik religijskog programa Augustin Bašić zajedničko nastupanje predstavnika dvaju strana u medijima vidi kao značajak korak pozitivnih odnosa.

 

Prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Ive Livljanić, međutim, smatra da bez obzira na povremene iskre i optužbe, postoji međusobno uvažavanje i zajednička briga, što je u ovom delikatnom trenutku posebno važno za opće dobro svih građana te za rješavanje brojnih nagomilanih socijalih problema. "Mislim da je država tu prepoznala važnu ulogu Crkve i da to veoma cijeni", zaključuje Livljanić.

 

Političar, diplomata i sociolog Ivica Maštruko smatra važnim da obje strane javno iznose svoje stavove pa čak i kad je to „neprimjereno pretpostavljenoj intelektualnoj razini govornika", jer oni mogu voditi do uvažavanja i razumnih kompromisa. Potpuna suglasnost se ne može postići, a "mir i ravnopravnost mogući su samo na vojničkim grobljima", drži Maštruko i dodaje: "Nije problem u sukobima nego u načinu njihova rješavanje".

 

Političar, diplomata i sociolog Ivica Maštruko smatra važnim da obje strane javno iznose svoje stavove pa čak i kad je to „neprimjereno pretpostavljenoj intelektualnoj razini govornika", jer oni mogu voditi do uvažavanja i razumnih kompromisa.

U čemu vide mogućnost poboljšanja?

 

Na pitanje što treba učiniti odmah a što u dogledno vrijeme da odnosi Crkve i države dostignu optimalnu razinu, većina sugovornika odgovara da obje strane trebaju uložiti napore u razvoju i jačanju međusobnog dijaloga, pri čemu dio ogovora više agažmana stavlja na dušu Crkvi, a drugi državi.

 

Po Rebiću, kratkoročno treba promicati zdravi dijalog, dijalog koji poštuje prava i jedne i druge strane, a iznad svega promicati dijalog u ljubavi. Dugoročno, treba stvarati uvjete za rad, uvjete za blagostanje svih građana i zdrave suodnose u zdravoj demokraciji. U tome vrijedi zlatno pravilo: "U nužnim stvarima jedinstvo, u dubioznim sloboda a u svemu ljubav", odlučan je Rebić. "Bez ljubavi nema nam napretka ni u kojem pogledu, nema nam budućnosti. Samo je u tome naša budućnost i budućnost čovječanstva uopće", zaključuje.

 

Ive Livljanić preduvjet ozbljnijeg poboljšanja vidi u temeljitoj promjeni "komunističkog mentaliteta" u kojem su "mnogi navikli na diktate, a ne na slušanje i poštivanje drugačijih mišljenja". Jedno tako ćemo se moći otvoriti jedni drugima, i to je najbolji i najsigurniji recept, kratkoročno i dugoročno, i za postizanje optimalne razine odnosa među ljudima različitih svjetonazora i političkih opcija, što će svakako rezultirati i znatno boljim odnosima između Crkve i države, smatra Livljanić.

 

Augustin Bašić smatra da bi pomirenje i praštanje trebali dominirati na svim javnim vjerskim skupovima (što se npr. ne čuju na spomendan vukovarskoj žrtvi) i podjeća na poruku ekumenskog teologa Hansa Künga: nema mira među narodima dok ne bude mira među religijama.

"Naprosto treba primijeniti Stepinčevo načelo: slobodna Crkva u slobodnoj državi. I to definira sve odnose", kaže Pavičić. On smatra da Crkva i vjerske zajednice moraju biti savjest društva i njegova moralna vertikala, što znači da moraju biti na strani čovjeka i u opoziciji svakoj vlasti koja ne radi za dobro toga čovjeka i njegova napretka. S druge strane, napominje Pavičić, država i društvo moraju prihvatiti sve pozitivno što dolazi iz vjerskih zajednica, bez obzira koji je svjetonazor na vlasti. To valja činiti u ime zdravog sekularnog društva, koje odbacuje rigidnost sekularizma kao metode svjetonazorskog obračuna, a što je zamka u koju se često upada. No, zaključuje relgijski novinar Pavičić, niti Crkva smije teologizirati državu, niti država etatizirati Crkvu.

 

Augustin Bašić smatra da bi pomirenje i praštanje trebali dominirati na svim javnim vjerskim skupovima (što se npr. ne čuju na spomendan vukovarskoj žrtvi) i podjeća na poruku ekumenskog teologa Hansa Künga: nema mira među narodima dok ne bude mira među religijama.

 

Bašić apelira na crkvene strukture da primjene odrednice Drugog vatikanskog sabora tj. da se u duhu vremena vrate malom nezaštićenom čovjeku i ožive ponos svakog čovjeka za poštenje, pravdu, etičnost i radost življenja. Kršćanske vrijednosti koje su univerzalne, nisu u koliziji sa sekularnim svijetom jer ga oplemenjuju, i to trebaju prepoznati i državne strukture, zaključuje Bašić.

 

Poboljšati mehanizme odnosa

 

Neki ljudi u Crkvi morali bi shvatiti da živimo u vremenu u kojem se svijet mijenja, smatra Markešić, te da trenutnu hrvatsku stvarnost – posebno kad su u pitanju seksualni moral, odnos Crkve prema homoseksualcima, zatim začeće i smrt, potom pobačaj, uloga žene u Crkvi, zaređivanje žena za svećenice, celibat itd. – treba iznova promisliti iz vizure katoličkog nauka i na ta pitanja dati odgovor.

 

Država mora osigurati slobodno djelovanje vjerskih zajednica sve dok ne počnu ugrožavati ustavni poredak, dakle sve dok počnu mijenjati sekularni ustroj društva i parlamentarni ustroj države, a to znači treba inzistirati na potpunoj razdvojenosti Crkve i države.

Država mora osigurati slobodno djelovanje vjerskih zajednica sve dok ne počnu ugrožavati ustavni poredak, dakle sve dok počnu mijenjati sekularni ustroj društva i parlamentarni ustroj države, a to znači treba inzistirati na potpunoj razdvojenosti Crkve i države. Država treba pomagati kulturno i obrazovno i karitativno djelovanje vjerskih zajednica, a sva profitabilna djelovanja podvrgnuti poreznim zakonima, zahtijeva sociolog i leksikograf Markešić.

 

Neki sugovornici smatraju da za jačanje odnosa Crkve i države nije dovoljna samo dobra volja nego i dogradnja pravnih i političkih mehanizama. Jadranka Brnčić smatra da treba jasno definirati što jest zapravo sekularna država i kakvu ulogu Crkva može uopće imati u radu države, a Bono Zvonimir Šagi da treba promijeniti i usavršiti zakon o strankama i zakon o izborima. U strankama vlada partitokracija, sve ide s vrha, a izbori su tako složeni da se bira stranka a ne osobe. Osobe u izboru prestaju biti važne, a važna je samo stranka. Zato imamo toliko stranaka da im ne možemo ni imena upamtiti, a kamo li programe, kaže teolog Šagi.

 

Šimac predlaže da se odmah u Ustav i zakone unesa obveza "otvorenog, transparentnog i redovitog dijaloga institucionalnog 'trokuta' RH (Sabor, Vlada, Predsjednik Republike) s Crkvama", kako to čini članak 17. lisabonskog Ugovora o funkcioniranju EU.

 

Dugoročno, pak, smatra da treba "dati Bogu Božje, a caru carevo" i objašnjava što to po njemu znači: S hijerarhijske crkvene strane treba zastupati vrijednosti, ali ne miješati se u političku utakmicu; a s laičke crkvene strane sudjelovati, tj. zauzeti se u politici, sindikatima, udrugama i svugdje djelovati kršćanski, kaže Šimac naslanjajući se na franuskog katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina. Kad je u pitanju država, to znači ne-diskriminirati građane vjernike, ali ih niti ne-privilegirati, zaključuje Šimac.

 

Maštruko se zauzima za uspostavu Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama koja će biti mjesto susreta i dijaloga između Crkve i države. "Komisija, proširena osobama određenih političkih, profesionalnih i znanstvenih kvalifikacija, trebala bi preuzeti rješavanje i usklađivanje eventualnih prijepora i biti moderator različitih pristupa". Dosada je ona bila tijelo prvenstveno formalne naravi, a "za susrete na razini najviših predstavnika Crkve i države ne treba previše brinuti, jer ni jedni ni drugi nisu imuni na kurtoazne prigode", upozorava Maštruko.

 

Povjesničar Banac, međutim, smatra da sukob Crkve i države čak ni dugoročno neće nestati pa stoga "nije praktično tražiti neka optimalna rješenja". Sva rješenja su u ustavu, koji jamči prava svih građana i vjerskih zajednica, zaključuje Banac.

 

Pored desetorice navedenih sugovornika, Hina je uputila pozive za sudjelovanje još šestorici poznavatelja odosa Crkve i države: glavnom uredniku Glasa koncila Ivanu Mikleniću, rektoru Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željku Tanjiću, akademiku Franji Šanjeku, književniku i teologu Antonu Šuljiću, sociologu religije Siniši Zrinšćaku i povjesničaru Tvrku Jakovini.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

alojzije ste, ppaa franjo, josip bozanić, vatikan, kaptol, ivica maštruko, adelbert rebić, crkva