Vanja Deželić

OCJENA: Kao pripadnik izgubljene generacije znam: Ovo je najgora vlada ikad, ubili su nam vjeru u budućnost

Više nikom ne vjerujemo.

Piše: Vanja Deželić

Bit će ovo nešto osobnija kolumna, iz kuta osobe rođene nekoliko godina nakon smrti Josipa Broza Tita, osobe koja je pripadnik prve generacije 'nepionira', generacije koja se našla usred previranja obrazovnog i inih sustava, odrastala uz rat, ratno profiterstvo, privatizaciju, pretvorbu, bogaćenje odabranih, a ne sposobnih, veličanje zločinaca i neobrazovanih kriminalaca... Miljama udaljeni od ustaša, partizana, Jugoslavije i Tita, a konstantno uvučeni u sve to, kao da nam se otpočetka sugeriralo da što ćemo u životu dalje odmicati, morat ćemo voditi one iste bitke iz tuđe prošlosti.

Svi padaju na testovima i pokazuju licemjerje i dvoličnost, ali to je tema za sebe, oko koje bi se morali baviti psiholozi i sociolozi, ali sami akteri ovog stanja jer lista velikih vjernika, domoljuba, socijaldemokrata, boraca za ljudska prava, tradicionalista i zagovaratelja obiteljskih vrijednosti koji su izigrali ono o čemu viču je poduža

Neki su pokleknuli pa su prihvatili da je njihova budućnost upravo prošlost pa su tako s dvadesetak godina gorljivi antifašisti, tradicionalisti, nacionalisti, klanjaju se raznim bistama, nose čudne uniforme i kapice, obilaze mjesta "svojih starih" i kostantno se prepucavaju oko tema koje apsolutno ništa u suštini ne znače. Nažalost, svi padaju na testovima i pokazuju licemjerje i dvoličnost, ali to je tema za sebe, oko koje bi se morali baviti psiholozi i sociolozi, ili sami akteri ovog stanja, jer lista velikih vjernika, domoljuba, socijaldemokrata, boraca za ljudska prava, tradicionalista i zagovaratelja obiteljskih vrijednosti koji su izigrali ono o čemu viču je podulja.

Ne treba zaboraviti u toj priči ni one koji su se skrasili u političkim strankama pa u zamjenu za kičmu dobili egzistenciju. I na one naivce koji misle da im obrazovanje, trud, zalaganje i poštenje automatski donosi sve ono što gledaju u filmovima, čitaju u knjigama ili slušaju od političkih lidera - koji su lideri jer su upravo sve suprotno od onoga u što naivci vjeruju.

 

Uostalom, čudno je zapravo da generacije nakon kraja sedamdesetih uopće vjeruju još uvijek u išta, posebno kada vidimo tko sve nije završio u zatvoru, tko su nam gradonačelnici, saborski zastupnici, tajkuni, članovi vlada, čelnici sportskih klubova, udruga, agencija, općina...


Cijeli ovaj "patničko-patetični-emotivni" uvod služi za bolje razumijevanje niza osjećaja koji dovode do zaključka da je ova Vlada najgora ikad. Strašan je to zaključak i za njega je bio potreban cijeli niz razočarenja, nije se pojavio preko noći. Nema gore stvari nego kada ljudima ubijete nadu u bolje sutra, kada ih pretvorite u letargičan i apatičan spoj krvi i mesa na čijem licu sve rjeđe prepoznate osmijeh, a u srcu ne nalazite želju za borbom.

 

Uzeli su nam ono malo što smo imali, a to nije novac. Ne, novac je u džepovima onih koji su žarili i palili tijekom devedesetih i prvih osam godina 21. stoljeća. Oduzeli su nam vjeru u budućnost, ljude, ovo društvo, demokraciju, poštenje... Onaj tko to oduzme ima svako pravo biti prozvan najgorim ikad jer samo najgori nakon svega što smo prošli mogu učiniti ovo

Upravo to je učinila ova famozna Kukuriku koalicija. Ne vjerujemo da se išta više može promijeniti, cinični smo, jadni, bijedni, omalovaženi. I ne želimo ništa poduzeti. Osim što ne znamo kako, ne znamo niti kome bismo povjerili naše strepnje, probuđenu nadu, volju i želju. Velike su to stvari, kada pred nekoga postavite sebe cijelog, a dobijete snažan udarac u glavu i dok padnete na tlo preko vas pređe toliko nogu da više ni ne brojite.


Imali smo u devedesetima Tuđmana i dvije stotine obitelji, upozoravala su nas na to "istaknuta pera hrvatskog novinarstva i perjanice hrvatske borbe za bolje društvo". Dok su Miroslav Kutle i drugi ratni profiteri pod okriljem HDZ-a uništavali firme, a samim time i tisuće života, pričalo se naveliko, svi su sve znali, nudila su se rješenja, nudile su se promjene. Točnije, nudile su se na pladnju glave istaknutih HDZ-ovaca i narod je spremno ispružio ruke da ih dohvati.

No ništa, nikakvi procesi, tek unutarstranačka previranja u redovima HDZ-a udaljile su od stranke pašalićevsko-tuđmanovsku struju, a donijela su sanaderovsku. Famozna trećesiječanjska koalicija i "čovjek iz naroda" na mjestu predsjednika Republike nudile su vjeru u bolje sutra, ali "izgorjeli" su pod teretom vlastitih taština, prepiranja i prošlosti. Nije se Ivica Račan mogao othrvati "bijegu iz Sabora" pa je šutke promatrao rive, kestene, bježao od neizbježne suradnje s Haagom i jednostavno je "smetnuo" s uma stvoriti uvjete za pokretanje procesa protiv svih aktera privatizacije i pretvorbe, a potom i ratnih profitera, a na kraju i samih zločinaca s obiju strana. Nije na odmet spomenuti da se tadašnji predsjednik u tim trenucima u potpunosti okrenuo bitkama koje su bile šezdeset godina iza njega i svjesno pobjegao od stvarnosti. Budućnost će valjda pokazati koji su mu bili motivi za to.

Osim što ne znamo kako, ne znamo niti kome bismo povjerili naše strepnje, probuđenu nadu, volju i želju. Velike su to stvari, kada pred nekoga postavite sebe cijelog, a dobijete snažan udarac u glavu i dok padnete na tlo preko vas pređe toliko nogu da više ni ne brojite

Nažalost, činjenica da je Račanova vlast "smetnula" s uma sve ono što je narodu bio motiv da makne HDZ s vlasti odnijela je Inu, Telekom, banke i učvrstila pozicije raznih lokalnih šerifa i svih onih "zvijezdi" u naletu koje su spremno čekale priliku. Dočekali su je s HDZ-om, čiji je lider Ivo Sanader nanovo pokazao da su stranka izgrađena od kule floskula, neistina i težnji da se što prije i više obogate. Sve se znalo u startu, ali Kutlina ostavština u hrvatskim medijima odrađivala je "krvav" advokatski posao za premijera. Izdao je sve rečeno na rivi, ali prosvjeda nigdje (vratiti se par pasusa prema gore i pročitati dio o licermjerju i dvoličnosti), izigrao je sve nacionalne interese, stvorio poligon za bogaćenje podobnih i pod tko zna kakvim okolnostima napustio poziciju i samim time preuzeo krivnju za sve. Iako najveći jest, jedini krivac zasigurno nije.

Šutljiva oporba Zorana Milanovića, koja je u tim trenucima djelovala mudro, nije prizivala prijevremene izbore. Da je bar razlog tom neprizivanju uistinu bila mudrost, a ne ono što sada znamo. Srećom po HDZ i Jadranku Kosor, ostali su na vlasti nakon što se sve službeno saznalo i stvorili uvjete da pretrpe minimalnu štetu po regularnom silasku s trona. To je samo jedan od brojnih detalja koliko je u HDZ-u više političkog znanja i sposobnosti.

Narod je uoči prosinačkih izbora 2011. vjerovao manje, previše se puta opekao, ali vjere je ipak bilo. Uspješno su nam prodali priče o redovitim isplatama plaća, procesuiranju odgovornih za nedjela i minuse, poštenije raspoređene poreze i nameta, isušivanja močvara i okretanje budućnosti. Danas znamo da su nas izigrali, znamo da su to napravili s neviđenom dozom arogancije, bahatosti, nemara i bezosjećajnosti.

Uzeli su nam ono malo što smo imali, a to nije novac. Ne, novac je u džepovima onih koji su žarili i palili tijekom devedesetih i prvih osam godina 21. stoljeća. Oduzeli su nam vjeru u budućnost, ljude, ovo društvo, demokraciju, poštenje... Onaj tko to oduzme ima svako pravo biti prozvan najgorim ikad jer samo najgori nakon svega što smo prošli mogu učiniti ovo.

A najtužnije od svega jest što će samo biti gore, zato što su tek na pola mandata i što nakon njih vjerojatno dolaze opet oni otprije...

ZORANIZMI Prisjetite se svih bisera Zorana Milanovića: Može li nas još uvijek šokirati?
Slučajna država, građanski rat, dijaspora, zakoni, Ruža Tomašić, nezaposlenost, Špičkovina... >>


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

zoran milanović, ivo sanader, jad, tuga, razočaranost, politika, sdp, hdz