Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Tiha koalicija SDP-a i krajnje hrvatske desnice: Tko formira savez za katastrofu?

Zašto se vrte kavanske laži o Grčiću, umjesto da se govori o nesposobnosti ekonomskog stratega?

Piše: Ante Gugo

Sad već postaje vrlo zanimljivo kako to Milanovićeva Vlada, pokraj ovako potpune gospodarske i socijalne katastrofe, ipak uspijeva održavati popularnost, koja i nije značajno manja od trenutka kad su preuzeli vlast. U svakoj normalnoj državi, čak i par postotaka popularnosti koje bi dobila Vlada u čijem dvogodišnjem mandatu nije zabilježen gospodarski rast, a nezaposlenost je porasla za više od 50 posto, bili bi pravo čudo. U Hrvatskoj, ovu Vladu još uvijek nitko ne može značajnije ugroziti. Stoga se kao sasvim logično nameće pitanje, zašto je to tako?

Otkud dolaze te očite laži, koje su dokaz odsutnosti bilo kakvog morala kod onih koji su njihov izvor. Desnici inače skloni birači možda još nekako mogu sve to i probaviti. Oni su navikli na takvu retoriku i malo bolje poznaju tu stranu političke scene. Međutim, bez onih koji su na prošlim parlamentarnim izborima dali svoj glas ljevici nema političke pobjede. A ovakvim lažima ne da se ne može pridobiti moguće glasače desnice, nego ih se još više učvršćuje na lijevoj političkoj sceni. Ako su i bili neodlučni, kad čuju ovakvu političku retoriku i kad osjete strah od toga tko bi to mogao zamjeniti ovu i ovako nesposobnu Vladu, onda se vrlo brzo vrate svom uvjerenju i nastavljaju podržavati ljevicu i nesposobne Grčića i Opačićku.

Malo je vjerojatno kako narod vjeruje da ovi ministri mogu nešto značajnije promjeniti. Oni su jednostavno pokazali da ne znaju. Međutim, u javnosti se o tome ne priča. Mi smo svakodnevno zaokupljeni pričama o tome je li potpredsjednik Vlade bio na balvanima i barikadama početkom devedesetih, je li potpredsjednica Vlade kćerka jednog od vođa srpske pobune, a tajnica drugog te sličnim, lako oborivim lažima. U naletu takvih primitivnih pričica za koje je lako dokazati da su loše smišljene laži, kod razočaranih lijevih birača pojavljuju se strah i pitanje je li bolja ova socijalna katastrofa ili pak neizvjesnost koju nameću agresivni desničari, koji se ne srame čak niti očitih laži. Što može promijeniti politička opcija koja ne zna osmisliti niti dobru političku propagandu, nego nam nudi obične kavanske priče i laži?

Nema niti jednog dokaza da je Branko Grčić bio aktivni sudionik oružane pobune protiv Republike Hrvatske. Nema niti jednog dokaza da je on diplomirao u Beogradu. Ove laži posljednjih se tjedana kao crni dim iz prastare i neupotrebljive parne lokomotive šire hrvatskim javnim i medijskim prostorom. Da, baš kao iz neupotrebljive parnjače koja bi se htjela zahuktati i pokazati da može do cilja brže i bolje nego suvremeni električni vlakovi, ali osim muke da se pokrene s mjesta i ispuštanja crnog dima koji nam ne da disati i štipa nas ne za oči, nego za zdrav razum, od tog stroja nema drugog efekta. Koristi baš nikakve.

Postoje dokazi i živi svjedoci da je Branko Grčić završio Ekonomski fakultet u Splitu. Neki pričaju da je bio poseban ljubimac jednog od rigidnijih HDZ-ovih političara, prof. dr. Branimira Lukšića, pravnog stručnjaka koji je na toj sveučilišnoj ustanovi predavao Trgovačko pravo. Bio je solidan student, pa je diplomirao već 1987. A to znači u roku, ako znamo da je rođen 1964. i da je u to vrijeme. nakon srednje Ekonomske škole koju je završio u Kninu, morao ići u JNA prije početka studiranja. Odmah nakon fakulteta upisao je magisterij, ali ne, kako govore neke informacije, na istom Fakultetu, nego na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U Split se vratio doktorirati na fakultet na kojem je i diplomirao te je titulu doktora znanosti stekao 1996. Dakle, ako uzmemo rokove za magisterij i doktorat po ondašnjim uvjetima, Grčić je i to obavio u roku, bez ijedne godine pauze koju je mogao provesti u Beogradu ili, ne daj Bože, čak i na barikadama.

To samo radi istine. Da već jednom bude objavljeno. Ali pođimo od mogućnosti da je Grčić i bio na barikadama ili u Beogradu. Što bi to značilo? Ova država ima Zakon o oprostu. Izglasali su ga zastupnici Hrvatskog sabora. Dakle, jesmo li legalisti ili nismo? Naravno, ostavila bi takva mogućnost gorak okus. Međutim, istina je da Grčić ničim nije podržavao agresiju na Republiku Hrvatsku niti je ijednom svojom radnjom pomagao oružanu pobunu. Ali, zapitajmo se opet zašto bi to da je Grčić možda i sudjelovao u pobuni pa se pokajao bilo veće zlo od toga što će ovih dana na dvije naše nacionalne televizije biti prikazani sadržaji koje su izradili ili u njima sudjeluju ljudi koji se nikad nisu pokajali zbog svoje uloge u agresiji na Hrvatsku.

Ovih će dana na nacionalnoj javnoj televizijskoj kući gostovati Lepa Brena, žena čije pjevanje u znak podrške tadašnjim agresorskim vojnicima neće moći biti lako zaboravljeno.

Na jednoj drugoj, komercijalnoj nacionalnoj televiziji bit će prikazan film „Montevideo, Bog te video“, čiji redatelj i danas svim silama nastavlja agresiju na Hrvatsku. Doduše, samo verbalnu, ali njegove riječi zvuče tako da nema nimalo sumnje da bi, kad bi mogao, rado i oružjem. Naime, redatelj tog filma Dragan Bjelogrlić nedavno je izjavio da Hrvati i kraljevi imaju veze koliko Švedska i burek. On tvrdi da je činjenica o srednjovjekovnoj državnosti Hrvata, kad smo, usput rečeno ratovali s Bugarima, pa što god danas bilo između nas, tek običan mit. Ali, oni koji u javnosti pričaju bajke o Grčiću, nimalo se ne bune protiv ovakvih TV sadržaja. Zašto? Pa možda i zato što oni, ako je suditi po tome što i kako pričaju, vrlo malo čitaju ili gledaju, pa niti ne znaju.

Je li moguće da na rigidnoj desnici ne vide što rade? Informacije koje oni odašilju javnosti nisu na razini onih koje nastaju nakon ozbiljne analize i političke prosudbe. Oni nemaju ozbiljnog plana i programa, pa je i njihov uspjeh na izborima sasvim u skladu s tim kako rade. Zato oni stalno nastoje sklapati koalicije i saveze, jer misle da tako objedinjeni mogu zbrojiti „siću“ koju osvoje i onda napraviti nešto značajnije.

Od gluposti koje se pričaju u Grčićevom navodnom sudjelovanju u pobuni smiješnije su samo one koje se plasiraju o Milanki Opačić. Nedavno je u hrvatskoj inačici jednog portala, koji bi istu priču u svojoj srpskoj verziji portala vjerojatno objavio kao glorificiranje iste osobe, napisano da je potpredsjednica hrvatske Vlade kćerka Jove Opačića, jednog od začetnika srpske pobune, te bivša tajnica Jovana Raškovića, vođe tog istog zla koje je bilo uzrokom skoro 20 tisuća mrtvih. Vrlo je lako provjerljivo da je Milanka Opačić 1990. primljena u SDP te je nakon poraza te partije na prvim parlamentarnim izborima ostala jedna od rijektih koji nisu napustili Račana. Voditeljica direkcije SDP-a postala je već 1992. godine, kad sam je i osobno upoznao tijekom jednog od intervjua s Račanom. Nadam se da još uvijek jednako dobro kuha kavu.

I sad, kad prosječni Hrvat koji zna osnovne računalne operacije potraži informacije na Internetu pa provjeri ove priče o tim strašnim pobunjenicima, jednostavno se prestraši. Prvo što se zapita konzument tih informacija na društvenim mrežama i portalima jest otkud dolaze te očite laži, koje su dokaz odsutnosti bilo kakvog morala kod onih koji su njihov izvor.

Desnici inače skloni birači možda još nekako mogu sve to i probaviti. Oni su navikli na takvu retoriku i malo bolje poznaju tu stranu političke scene. Međutim, bez onih koji su na prošlim parlamentarnim izborima dali svoj glas ljevici nema političke pobjede. A ovakvim lažima ne da se ne može pridobiti moguće glasače desnice, nego ih se još više učvršćuje na lijevoj političkoj sceni. Ako su i bili neodlučni, kad čuju ovakvu političku retoriku i kad osjete strah od toga tko bi to mogao zamjeniti ovu i ovako nesposobnu Vladu, onda se vrlo brzo vrate svom uvjerenju i nastavljaju podržavati ljevicu i nesposobne Grčića i Opačićku.

Je li moguće da na rigidnoj desnici ne vide što rade?

Informacije koje oni odašilju javnosti nisu na razini onih koje nastaju nakon ozbiljne analize i političke prosudbe. Riječ je o običnim kavanskim pričama kod kojih je jedina analiza provedena uz šank ili stol s čašom u ruci, a vjerodostojnost je potvrđena glasnim odobravanjem nakon što je sve to po tko zna koji put ispričano. Oni nemaju ozbiljnog plana i programa, pa je i njihov uspjeh na izborima sasvim u skladu s tim kako rade. Zato oni stalno nastoje sklapati koalicije i saveze, jer misle da tako objedinjeni mogu zbrojiti „siću“ koju osvoje i onda napraviti nešto značajnije.

Tako je nedavno nastao i Savez za Hrvatsku. Politički gledano, ideja je jako dobra, uzme li se da je tamo nekoliko ozbiljnih političkih subjekata. Međutim, budu li ovakve laži i neprovjerene informacije dolazile iz prostora koji se sad naziva Savez za Hrvatsku, glasove na idućim izborima neće dobiti hrvatska desnica koja bi objedinjena mogla kolairati s HDZ-om i preuzeti vlast. Sve što bi objedinjena desnica trebala dobiti, pretvorit će se u glasove SDP-a.

Strah od takve političke neozbiljnosti ozbiljno će nadjačati neizvjesnost koju nam sad donose Grčić i Opačićka. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno. O njihovoj nesposobnosti vrlo se malo priča. Javnost je zaokupljena lažima o njihovom sudjelovanju u pobuni. Je li to slučajno? Nisam baš siguran!

AKO NE VIDITE SVE FB KOMENTARE, OSVJEŽITE OVDJE

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ante gugo, milanka opačić, branko grčić